Diljem Lijepe vaše svake godine, od 11. do 17. ožujka
slavite Dane hrvatskoga jezika. Taj sudbonosni
povijesno-kulturni javnokaz (manifestacija) utemeljen je
odlukom Hrvatskoga sabora 1997. god., na spomen
Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.
Deklaracija.
je objavljena u ondašnjem tjedniku Telegram 17. ožujka
1967. god. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih
i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije. sastavila je
tjedan prije u prostorijama Matice hrvatske skupina
uglednih hrvatskih znanstvenih, književnih i kulturnih
djelatnika kao što su: Miroslav Brandt, Dalibor
Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko
Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić. Dne 13.
ožujka 1967. god. Upravni odbor Matice hrvatske
prihvatio je tekst Deklaracije. i razaslao ga na
potpisivanje. Već 15. ožujka povijesnu izjavu
potpisalo je tadašnje Društvo književnika Hrvatske
(danas Društvo hrvatskih književnika), a ubrzo zatim i
druge hrvatske ustanove. Deklaracija. je svjedočila o
nepokolebljivom i nerazdvojnom etnolingvokulturnom
jedinstvu Hrvata u pogibeljnim vremenima povijesnoga
raspuća. Bila je to borba hrvatske etnojezične
zajednice za posebnost i samostalnost hrvatskoga
jezika i njegove bogate kulturne baštine.
Vrijedi također napomenuti da je u zastupničkom
govoru u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. god. Ivan
Kukuljević Sakcinski uz ostalo rekao i ovo: "Crni
oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom
našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih
stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se
možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale
kopali budemo, po kojih će se vode odcediti i ako
tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom
preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj
je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma
ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti
već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!!"
(S. Mirković, Ivan Kukuljević Sakcinski, str. 11. -
12., Zagreb, 1861.).
Od poznatoga
Kukuljevićeva govora na hrvatskom jziku do priznanja
hrvatskoga kao službenoga jezika protekle su četiri
godine. Hrvatski sabor je 23. listopada 1847. god. na
Kukuljevićevu inicijativu umjesto latinskoga proglasio
službenim hrvatski jezik. Kao uspomenu na taj važan
povijesni događaj družba Braće hrvatskoga zmaja 1997.
god. podigla je u Varaždinskim Toplicama spomenik
hrvatskomu jeziku.
U proslovu knjige Počelo je u Rimu prof.
Stjepan Krasić piše: "Jezik je (.) bitna odrednica
i sastavnica identiteta svakom narodu, vezivno tkivo i
najbolji jamac njegovu kulturnom i političkom
jedinstvu. Zato govoriti o jeziku znači govoriti o
narodu koji njime govori. Bez jezika, zapravo, nema ni
naroda. Narod, naime, stvara jezik, ali i jezik stvara
narod, pa čak i pojedince."
"Jezik je grad u izgradnji kojemu
svaki čovjek može pridodati poneki kamenčić."
(Emerson, Quotation and Originality).
Narod se, prije svega, poznaje i
priznaje po jeziku, a nerijetko se i poistovjećuje s
njime. On je "znak raspoznavanja svakoga naroda."
(Samuel Johnson). Možda sve te pojmove najbolje
izražava činjenica da je hrvatska imenica "jazik"
(jezik) u prošlosti bila sinonimni izraz za "narod".
Zbog toga je sasvim razumljivo da svaki narod vlastiti
jezik voli, njeguje, proučava i čuva kao najveću
svetinju. U tom hrvatski narod nije nikakva iznimka.
On je za očuvanje svojega jezika vodio borbu ne manju
od one koju je vodio za vlastitu slobodu i neovisnost.
"Zatreš
li jezik, zatro si narod." (Fran Kurelac). "Takvih
je pokušaja bilo dosta i ne u tako dalekoj prošlosti".
(S. Krasić, Počelo je u Rimu, str. 13., Dubrovnik,
2009.). Dadali bismo ovomu ulomku i riječi akademika
Stjepana Babića koji je upozorio: "Jezik je i štit
naroda kojemu pripada, a to ne mora biti vidljivo
onima čiji jezik nije u pitanju." (Jezik, sv. 5.,
str. 195., Zagreb, 2008.).
Ima ih i sada u Europskoj uniji koji hrvatski jezik
nazivaju "hrvatskosrpski", "hrvatski ili srpski",
"jezik zapadnoga Balkana" čak i
"bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpski" (sliči
službenomu nazivu "srpsko-hrvatsko-slovenački jezik" u
Vidovdanskom ustavu KSHS-a iz 1921. god.) ne poštujući
ni Ustav Republike Hrvatske, ni hrvatski narod. Možda
koga u Europskoj uniji i zadovoljava naziv
hrvatskosrpski jezik, ali Hrvate u domovini i
iseljeništvu pak ne.
Hrvati od
pamtivijeka svoj jezik nazivaju hrvatskim. Na
Bašćanskoj ploči Zvonimir je nazvan kraljem hrvatskim
koji naravno kao kralj Hrvata govori hrvatski. Čovjek
koji ne poštuje svoj jezik, ne poštuje ni svoj narod,
a tko ne cijeni svoj narod, ne cijeni ni svoju mater.
Materinski jezik Hrvata je svetinja kao i mati od koje
se jezik uči. Od svojega rođenja hrvatska djeca
trebaju slušati i upijati glasove i riječi
materinskoga jezika.
Hrvatski književni jezik kao narodna svetinja u
svojem standardnom obliku sliči istobitnomu Trojstvu.
Ima tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko u
jednom i jedinstvenom obličju koji nazivamo hrvatski
jezik. Jedinstvo hrvatskoga jezika je tronarječno.
Svako od triju narječja jest bit hrvatskoga jezika.
Narječja su s jedne strane različita, svako ima svoje
jezične posebnosti, a s druge se strane ipak nalaze u
tijesnom jezičnom suodnosu.
I božanske
su osobe različite jer se razlikuju po svojim izvornim
odnosima, ali su ipak tijesno povezane. Ne vjerujemo u
tri boga nego u jednoga i jedinoga koji se iskazuje
trojstveno kao: Otac, Sin i Duh Sveti. Isto tako ne
učimo tri narečja nego jedan nedjeljiv književni
jezik. Hrvatski književni jezik je istobit (identitet)
tronarječne književnojezične baštine.
Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik,
upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje
opće građansko, kulturno i obrazovno prostranstvo. I
služiti se njim na visokoj razini treba svatko u
Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i
voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja,
od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak
koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno
njegovati, pomnjivo proučavati, brižno čuvati i
razvijati.
Nedvojbeno je, pa i sasvim
razumljivo, da ljudi oduvijek cijene, poštuju i vole
ponajprije svoje. Tako je i s jezikom. Hrvatski jezik
jest i bit će na prvom mjestu sadašnjim i budućim
naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasrtaja
koji mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti
jezik potvrda postojanja i trajanja. Jer, ako umre
jezik, umrijet će i njegov narod, ako pak živi jezik,
živjet će i njegov narod.
Piše: Artur
R. Bagdasarov (Moskva)
Glas koncila br. 10 |