Ovo posljednje je tim značajnije, jer iskustvo Vukovara
1991. počiva gotovo isključivo na skromnim i običnim
ljudima, koji su potaknuti oživotvorenjem ideje konačnog
stvaranja hrvatske države, svoj dotadašnji, uobičajeni i
mirni život, svjesno i odvažno zamijenili odlaskom u
rat, stavljanjem vlastite sudbine i vlastitoga života u
njedra domovine, koja je u tim dramatičnim danima
trebala i pomoć i spas. Na taj su način svi branitelji i
stradalnici Vukovara tijekom domovinskog rata, postali i
čuvarima višestoljetne hrvatske povijesno-političke,
demografske, kulturne, vjerske i nacionalne hrvatske i
kršćansko-katoličke baštine - tj. cjelokupnog hrvatskog
identiteta, ne samo toga grada, nego i cijele hrvatske
države.
Žrtva Vukovara toliko je velika da s puno pouzdanja
možemo pojam Vukovar 1991. upotrijebiti kao simboličku
označnicu svih hrvatskih stradanja tijekom srbijanske
oružane agresije i Domovinskog rata, kao što,
primjerice, danas pojam Bleiburg ne označava samo
stradanja na Bleiburškom polju sredinom svibnja 1945.
godine, nego i sva hrvatska stradanja na križnim
putovima i masovnim ubijalištima od
slovensko-austrijske do makedonsko-grčke granice, koja
su se protegla i mnogo mjeseci nakon tragičnog svibnja
1945. godine.
Tisuće su ljudi prolazili kroz pakao
Vukovara. Mnogi, nažalost, nisu dočekali slobodu koju
mi danas uživamo. Ginuli su na prvim crtama bojišnice
u gradu, ubijani su od strane svojih dojučerašnjih
susjeda po okupaciji grada, zlostavljani su i odvođeni
u srpske koncentracijske logore u Srbiji.
Svjedočanstva preživjelih dokaz su kroz što su sve
Vukovarci i oni koji su došli pomoći Vukovaru
prolazili kao bi sačuvali grad i državu od srbijanskog
agresora. Njihovo mučeništvo jasan je dokaz da je,
unatoč tome što je nakon 86 dana teških borbi Vukovar
privremeno bio okupiran, a dio baštine uništen,
spaljen ili opljačkan, u Vukovaru obranjen i sačuvan
njegov hrvatski identitet, ali, možda zvuči
paradoksalno, i hrvatski integritet i identitet cijele
Hrvatske.
Srbijanska agresija na Vukovar
Za napad na grad Vukovar, srpski
agresori su odredili dan 25. kolovoza 1991.godine. Dva
dana prije napada na Vukovar, iz grada je otišlo
posljednje srpsko dijete. Dan poslije, 24. kolovoza
1991., počeo je povratak vukovarske djece s mora u
Vukovar. Pojavom prvih autobusa s vukovarskom
nesrpskom djecom u Vukovaru, srbijanski je agresor
napao grad..
Tada je počela bitka za Vukovar. Ona
nije bila samo najveća bitka hrvatskog Domovinskog
rata u vojnom pogledu. To je bila i bitka, koja je
okrenula smjer političkih zbivanja u korist Republike
Hrvatske. Vukovar je 1991. godine branio i sebe i
cijelu Hrvatsku. Stoga su se u njega slijevali borci
iz mnogih hrvatskih sela i gradova. Umjesto da za dva
do tri dana pokori Vukovar, srbijanski je agresor u
vukovarskim ulicama - simbolički rečeno - slomio zube
i otupio oštricu naleta s kojom je računao pogaziti ne
samo Slavoniju, nego doprijeti i do Zagreba. Da nije
bilo Vukovara 1991. ne bi bilo niti Hrvatske! Drugim
riječima, Vukovar 1991. je bio sudbonosan za proces
nastanka suvremene hrvatske države. U tome je gotovo
neizmjerno povijesno značenje Vukovara 1991. u
povijesnom identitetu i baštini hrvatskoga naroda i
današnje hrvatske države.
Dimenzija zločina nad Vukovarom
Jedna od najstrašnijih posljedica
srbijanske agresije na Vukovar bila su velika
stradanja civila i branitelja tijekom opsade grada, te
po prestanku borbi, u danima, tjednima, pa i
mjesecima, kada su trebali biti zaštićeni svim
međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih,
humanitarnih i ratnih prava. Nažalost, zbivanja u i
oko Vukovara u jesen 1991. godine su označila slom
međunarodnoga humanitarnoga ustrojstva i zaštite.
Svijet je nijemo i nezainteresirano pratio krvavi pir
kojega su "pobjednici i osloboditelji" priredili
"pobjeđenima". Dovoljno je prisjetiti se pjesme
"osloboditelja" Vukovara, koja je, zahvaljujući
elektronskim i pisanim medijima, obišla tada cijeli
svijet -
Genocid
Tijekom agresije u Vukovaru je, prema
podatcima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19.
studenog 1991. godine, poginulo 450 branitelja i 1.350
civila, od toga 86 djece. Ranjeno je bilo više od 2500
ljudi (od toga su 570 trajni invalidi). Bez jednog ili
oba roditelja ostalo je 858 djece. 2630 žitelja
Vukovara je nestalo nakon pada grada 18. studenog.
Njihove se sudbine, nažalost, doznaju tek po okončanju
procesa mirne reintegracije, s otkrivanjem brojnih
masovnih grobnica u gradu i njegovoj okolici (više od
50), među kojima je, sa stajališta kršenja
međunarodnih ratnih i humanitarnih prava, najstrašnija
ona na Ovčari (pet kilometara jugoistočno od
Vukovara), gdje su mučeni i pobijeni ranjenici i
bolesnici iz vukovarske bolnice - njih 261 odvezeno i
nestalo, a 200 ubijenih pronađeno je u toj masovnoj
grobnici. Istodobno, na Novom groblju u Vukovaru
otkrivena je najveća masovna grobnica u Hrvatskoj, iz
koje je ekshumirano 938 žrtava srbijanske agresije:
najstarija ubijena osoba je baka od 104 godine i
najmlađa ubijena osoba - dijete-beba od šest mjeseci.
Na području grada Vukovara ekshumirano je ca. 1700
ubijenih i poginulih osoba. Iz Vukovara je prognano
oko 22.000 Hrvata i Nesrba koji su potom privremeni
smještaj našli u više od 500 hrvatskih naselja, ali i
diljem Europe (Njemačka, Mađarska,...), pa sve do
daleke Argentine i Australije. Rat je ostavio duboke
ožiljke u životu grada i njegovih žitelja, što će biti
teško ispraviti i ukloniti.
Kroz srpske koncentracijske logore u
Srbiji (Begejci, Stajičevo, Beograd, Niš, Aleksinac,
Srijemska Mitrovica...), u Crnoj Gori (Morinj), u
Bosni i Hercegovini (Manjača, Banja Luka...) te na
tada okupiranim područjima Hrvatske (Bučje, Knin, Beli
Manastir, skladište Veleprometa u Vukovaru,
Negoslavci, Petrovci...), prošlo je više od osam
tisuća hrvatskih zatočenika (žena, djece, staraca i
odraslih muškaraca - među njima i svi vukovarski
franjevci (5) i časne sestre Sv. Križa (5), ponajviše
Vukovaraca (oko pet tisuća). Hrvatski branitelji i
civili u srpskim su logorima boravili od nekoliko dana
do nekoliko mjeseci, a neki i duže. Zatočenici su bili
izloženi teškim torturama. Izvršena su i mnoga
silovanja. Zbog iznimno loših uvjeta i stalnih
zlostavljanja u logorima je život izgubilo najmanje
300 hrvatskih branitelja i civila.
Kulturocid
Srbijanska ratna agresija 1991. godine, kao i sve
ono što se zbivalo tijekom višegodišnje okupacije
(1991.-1998.), znatno su izmijenili Vukovar, kako u
arhitektonsko-urbanističkom i demografskom, tako i u
humanističkom smislu. Njegova je bogata,
višestoljetna, urbana, arhitektonska, kulturna,
sakralna i spomenička baština najvećim dijelom
uništena ili opljačkana. Nadležna državna tijela su
utvrdila (procijenila) da je više od 70% stambenih
objekata u gradu tijekom ratnih aktivnosti i okupacije
u cijelosti porušeno. Oko 15% objekata je bilo moguće
uz određenu obnovu privesti funkciji stanovanja, dok
je svega oko 15% objekata ostalo sačuvano i to
uglavnom u dijelovima grada (npr. Petrova Gora) s
većinski naseljenim srpskim stanovništvom, dijelovi
grada koji su se od početka rata nalazila pod
kontrolom JNA i srpskih pobunjenika.
Vukovarski vojni fenomen svjetskih
razmjera
Vukovar 1991. nije postao samo
simbolom obrane hrvatske države od srbijanske oružane
agresije, već i povijesno-političko-vojnim fenomenom,
koji ishodište nalazi u odnosu snaga između branitelja
i agresora te u vojnim rezultatima koje je postigla
obrana Vukovara. Naime, grad je branilo približno
1.800 neuvježbanih i izrazito slabo naoružanih
branitelja, koji nisu imali teškog oružja, oklopnih
vozila ni zrakoplova. S druge strane, agresor je na
širem prostoru Vukovara raspolagao s više stotina
tenkova (čak 600) i oklopnih transportera, velikim
brojem svih vrsta topničkog oružja, borbenim
zrakoplovima te s nekoliko desetaka tisuća odlično
naoružanih vojnika. I u takvim okolnostima opkoljeni
je Vukovar branjen punih 86 dana, tijekom kojih je
uništeno približno 300 srpskih tenkova ili oklopnih
transportera, oboreno između 25 i 30 zrakoplova te iz
stroja izbačeno nekoliko desetaka tisuća
neprijateljskih vojnika.
Nova demografska slika Vukovara
Ratna stradanja izazvala su, uz
materijalne i značajne demografske promjene. Godine
2001. u Vukovaru je popisano tek nešto više od 31.000
stanovnika, što je za oko 30% manje nego deset godina
prije; 1991.g. kada je popis dao brojku od 46.500
stanovnika u Vukovaru. Veliki izravni i migracijski
demografski gubitci tijekom Domovinskog rata i
okupacije, određena socio-psihološka integracija
vukovarskih prognanika u ratnim privremenim
prebivalištima diljem Hrvatske (njih 500!), smanjilo
je povratak, te relativno spora obnova gospodarstva i
infrastrukture, utjecalo je na golem regres
stanovništva grada i njegove okolice. U Vukovar se
vratilo oko 17.000 Hrvata i nešto drugih pripadnika
nacionalnih manjina. Srba je ostalo oko 10.000.
Vrednote Vukovara 1991. - temelj
suvremenog hrvatskog identiteta
Iz niza pokazatelja posve je jasno da
se fenomen i iskustvo Vukovara 1991. nikako ne može
objasniti isključivo s motrišta vojno-političkih
zbivanja.
Vukovar je uspješno branjen od
srbijanskoga agresora zahvaljujući prije svega
temeljnim vrednotama koje je hrvatski narod kao dio
srednjoeuropskog i mediteranskog civilizacijskog i
kulturnog kruga njegovao već stoljećima, ali koje su
na poseban način došle do izražaja upravo tijekom
domovinskog rata. Te su kulturnei moralne vrednote,
poput patriotizma-domoljublja, žrtvovanja, majčinstva,
ispomoći, miroljubivosti, čovjekoljublja-humanosti,
solidarnosti, pravednosti, radinosti i druge, bile,
dakako, izražene u cijelom hrvatskom nacionalnom
korpusu. Međutim, nigdje tako ustrajno, cjelovito i
duboko kao u Vukovaru. Mnoge od tih vrednota imaju
svoje ishodište u kršćanskoj/katoličkoj baštini
stanovništva ovoga kraja. "Crkva je identitet
hrvatskog naroda. To su i naša groblja, različiti
spomenici kulture koji govore i svjedoče o hrvatskoj
prisutnosti na ovim prostorima. To su najstariji
životni elementi grada Vukovara", napisati će tadašnji
vukovarski gvardijan fra Branimir Kosec.
Zato je civilizacijska baština i bila
toliko na udaru srbijanskoga agresora. Željelo se
uništiti svaki materijalni i duhovni dokaz o
postojanju i životu Hrvata i katolika u Vukovaru.
Željelo se izbrisati i hrvatsko ime u tom gradu. Zato
su i ljudi protjerani. Mislio je agresor da će
rušenjem crkvi, spomenika, ubijanjem i protjerivanjem,
razoriti i hrvatski identitet grada. Međutim, ne samo
da to nije uspio, nego su ljudske, nacionalne i
vjerske vrijednosti vukovarskih branitelja i drugih
stradalnika bile tada prepoznate kod svakog običnog
hrvatskog čovjeka kao uporišne i izvorišne točke borbe
za slobodu hrvatskoga naroda i očuvanje hrvatske
državne samostalnosti. Stoga ih na određeni način i
možemo najcjelovitije izraziti pojmom VUKOVARSKE
VREDNOTE ili VUKOVARSKA NAČELA obrane domovine, kao
izvornih i temeljnih vrednota/načela na kojima je
počivala obrana domovine.
Ova vukovarska načela morala bi
postati nacionalnom strategijom hrvatske države, kako
danas tako i sutra. Činjenica da se to još uvijek nije
dogodilo te da fenomen Vukovara 1991. u novom
hrvatskom identitetu nije zaživio u punom smislu te
riječi. Unatoč izlaska Hrvatske iz političkog okvira
bivše države, moralne, odnosno, duhovne vrijednosti na
kojima počiva ili bi trebao počivati današnji hrvatski
identitet, još uvijek se nalaze pod odgovarajućim
utjecajem jugoslavenske ideološke svijesti, koja je
još uvijek duboko ukorijenjena u hrvatskom društvu,
hrvatskoj državi i osobito hrvatskim upravljačkim
strukturama.
To
potkrepljuje i uporno marginaliziranje te ustrajno i
plansko zanemarivanje onih istinskih vrednota, poput
domoljublja, čovjekoljublja, bogoljublja, humanosti,
pravednosti, solidarnosti, sebedarja i slično, na
kojima je branjena i obranjena hrvatska država.
Nažalost, hrvatske su političke elite i upravljačke
strukture bitno doprinijele jačanju tih procesa.
Službena je hrvatska politika (državna vlast),
postupno popuštajući pod pritiskom nekih međunarodnih,
ali i domaćih interesnih krugova, potpisivala niz
sporazuma, kojima je - ako ne "de iure", ono zasigurno
"de facto" - pristala na formu građanskoga rata ili
jednake krivnje za sva, pa tako i za ratno-zločinačka
zbivanja tijekom agresije na Hrvatsku. S jedne strane
imamo neaktivnost međunarodne zajednice u sprječavanju
zločina i njegovu sankcioniranju, a s druge strane
sustavno prisiljavanje stanovnika Hrvatske na suživot
sa zločincima. Izjednačavanje žrtve i agresora u
srpskom agresivnom ratu na Hrvatsku, koje se danas
odvija pred našim očima u političkim odlukama,
sporazumima i zakonima - poput Zakona o oprostu,
Erdutskog sporazuma, Ustavnog zakona o suradnji
Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom ili,
primjerice, Zakona o obnovi, posebno Zakona o lokalnim
upravama i samoupravama, kojim se bez izbora određuje
broj pripadnika nacionalnih manjina u gradskim i
općinskim vijećima! - u funkciji je etabliranja
interesa onih domaćih i međunarodnih čimbenika koji
još uvijek proces osamostaljivanja Hrvatske
doživljavaju nepoželjnim.
Vukovar -
škola nenasilnog mira
Imajući sve prethodno rečeno na umu, ustrajno svi
moramo upravo raditi na tome da istina o velikoj
tragediji Vukovara i golemih stradanja i patnji i svih
vrsta pritisaka na njegove stanovnike i branitelje
nikada ne padne u zaborav. Novi hrvatski identitet
mora počivati i razvijati se na baštini vukovarske
žrtve i vukovarskog pobjedničkog mentaliteta. Vukovar
je zapravo oličenje naše nacionalne i vjerske
svijesti, ili bolje, našega identiteta, našega
karaktera koji se profilirao tijekom duge povijesti.
Vukovar je obilježje hrvatske nacionalnosti.
U ovom gradu, natopljenom mučeničkom
krvlju hrabrih branitelja i nedužnih civila - djece,
žena, starica i staraca, susrest je s našom stvarnošću
koja neprestano poziva na odgoj za istinu, ohrabruje u
zauzetosti za pravdu i poziva na nenasilan mir.
Gradu, u kojem je mir nasilno nametnut
Erdutskim sporazumom i abolicijom ratnih zločina, po
kojoj najveći dio domaćih srpskih agresora mirno i
nesmetano živi i danas u Vukovaru, potrebna je snažna
podrška cijele Hrvatske, kako bi se povratnicima
pomoglo u preživljavanju teških susreta s očima, koje
su im u najstrašnijim danima vukovarske tragedije samo
sijale mržnju i smrt. Usprkos svemu proživljenom,
vukovarski hrvatski povratnički puk nije odustao od
svojih ljudskih, kršćanskih i civilizacijskih
vrijednosti: u Vukovaru se, nakon mirne reintegracije,
nije dogodilo niti jedno ubojstvo iz mržnje i osvete!
Pet tisuća je ubijeno 1991. godine u Vukovaru. U
Vukovaru si nijedan hrvatski branitelj nije oduzeo
život!
ovome Gradu čini
strašno nasilje. I to upravo nad djecom, koja bi
trebala biti budućnost Vukovara. Podjelom škola po
nacionalnoj osnovi, podijeljen je, namjerno, grad
Vukovar. Vukovarski Srbi ne dozvole svojoj djeci
polaziti osnovnu školu zajedno s drugom nesrpskom
djecom. To isto čine i s djecom u dječjim vrtićima. U
tome ih podržavaju i međunarodni promatrači, koji su
otvoreno stali na stranu Nacionalne manjine - samo
jedne. Autosugestivnom fobijom, svojom starom
prokušanom metodom, kako je srpska manjina podređena
asimilaciji, potkrepljuje se ova namjerna
autogetoizacija ili segregacija Srba u Vukovaru.
Usprkos svim nastojanjima da se ovaj problem
zajednički riješi na osnovama školske prakse ostalih
nacionalnih manjina u Hrvatskoj, pa i primjera
rješavanja iste problematike iz Europske Zajednice,
srpska se strana nije pozitivno očitovala za
integracijski sustav njihove djece s hrvatskom i
ostalom nesrpskom djecom u njihovu zajedničku
budućnost u Vukovaru. Postavljajući sebe namjerno u
imaginarni ugroženi položaj, Srbi namjerno nasilno
ugrožavaju vlastitu djecu i njihov zajednički život u
Vukovaru. Zato i mogu njihovi dvadesetgodišnjaci
s isukanim mačevima i bajunetama.
Vukovar, usprkos svemu ovome što je
proživio i što danas teško proživljava, ima snage
kojom nenasilnim putem nudi mir. Taj se mir ne može
nametnuti, njega se živi u najtežem obliku ljudskog
djelovanja. Vukovarski povratnici su svjesni kako je
nametnuti mir nastavak njihovog križnog puta i stalnog
razapinjanja. Za njih je nenasilni mir nepobitna
vrijednost koja dovodi do bitnih promjena u
međuljudskim odnosima i koji odgaja sadašnjost kojom
je sposoban gledati u bolje sutra.
Vukovar je svjestan, da je mir bitni
preduvjet svih ljudskih odnosa. A istinski je mir
moguć samo po opraštanju. Oproštenje nije ponuda koja
se može olako prihvatiti i ostvariti. Ono je trajanje
kojim se liječi ranjena duša koja teži za istinom o
uzroku svoje boli.
Riječ oprosti, sastavni je dio
ljudskog života; ona je ključ koji otvara sve zamršene
situacije, kojima se čovjek udaljio, odijelio ili čak
potpuno zatvorio za drugoga. Taj ključ je jako krhak,
jer je osuđen na paradoksalnost: ako oprostim, gubim
svoj EGO - JA, a ako ne oprostim više ne živim ja nego
živi u meni netko tko mi je nanio bol.
Smisao oproštenja je prividni gubitak koji u isto
vrijeme na dugi rok jamči stvarni dobitak: izliječenu
dušu, slobodu duha i djelovanja; oproštenje jamči
život.
Kada pogođena duša dođe do ovoga
stanja, ona počinje ostvarivati i zlatno pravilo u
njegovom najpozitivnijem obliku: <čini drugome što bi
želio da drugi tebi čini>. Čovjek, koji je obogaćen
Kristom, shvaća tada i Kristov zahtjev da se na zlo
uzvrati dobrim. Kada drugi - drugačiji čovjek postane
bližnjim, sve ostalo, kao što su nacionalna,
religiozna, vjerska, rasna ili politička pripadnost
prelazi u drugi plan.
Budući da je čovjek društveno biće, on
ne može izbjeći zajednicu kojoj pripada. Zato se
nacionalna bol pretvara u njegovu osobnu. Nacionalna
bol ima utjecaja na njegovu osobnu bol. Liječiti
nacionalnu bol ne može već osoba koja pripada
toj naciji. Pokretač liječenja nacionalne boli može
biti visoka politika, ali sama stvarnost jest
izliječeni pojedinac koji svojim utjecajem stvara
takvo ozračje u kojemu će se rađati civilizacija i
kultura življenja, a ne nacionalne opterećenosti.
Da bi taj proces bio kraći i ,
ispružena ruka počinitelja boli postaje tim krhkim
ključem koji otvara vrata pouzdanja, većeg povjerenja,
vrata istinitog mira koji se događa u pravdi i
pravednosti. Kako se to još uvijek u Vukovaru nije
dogodilo, vukovarska povratnica, starica majka, kojoj
je sedmero ubijeno pred očima, a taj su zločin
počinili njihovi dojučerašnji susjedi Srbi, čini prvi
ljudski i kršćanski korak: Ona moli Boga da joj dade
snage, kako bi im to sve mogla oprostiti!
U takvom se
okruženju mržnje, ruševina i upitnih pogleda s jedne
strane i snage unutarnjih kršćanskih i ljudskih
vrijednosti koja nadilaze zlo i pobjeđuju ga mirom i
oproštenjem, nalaze i vukovarska povratnička djeca.
Zato se nije niti čuditi njihovom načinu razmišljanja
i viđenja okolnosti u koje su jednostavno ubačeni i
ostavljeni. Njihovim vidljivim znakom postaje križ od
trnja; napravila su ga sama kao znak patnje,
napuštenosti i boli, i postavljaju ga na zid razrušene
crkve sv. Filipa i Jakova.
Ovakvim svojim prikazom teškoće življenja u
Vukovaru, križem napravljenim od trnja, vukovarska su
povratnička djeca željela poslati poruku svoj djeci
Hrvatske, da budu cvjetić nade na trnu njihova križa,
jer, kako sama tumače:
Ovo je najjasniji i otvoreni poziv djece Vukovara svoj
djeci svih uzrasta i svim ljudima dobre volje u
Hrvatskoj: NE ZABORAVITE VUKOVAR. Jer, Vukovar je više
od razrušenog grada. Vukovar su vrata Hrvatske kroz
koja trebaju proći svi. Branitelji su prošli i
ostavili slobodu i Hrvatsku iza sebe - i bijele
križeve vjere u budućnost.
Mislim da su zaslužili podršku i ljubav svih nas.
Mr. sc.
Zlatko Špehar |