Govoriti ili pisati o suvremenoj političkoj i nacionalnoj povijesti hrvatskoga naroda, naročito o procesima i zbivanjima koji su prethodili ili koji su se događali tijekom stvaranja i obrane neovisne hrvatske države (početkom 1990-ih godina), nemoguće je, pa i nezamislivo, bez argumentirane rasprave o Vukovaru 1991. Više je nego dovoljno dokaza da se može bez suvišnih ustezanja - priznajući, dakako, stradalništvo mnogih drugih hrvatskih gradova i krajeva - kako je na mučeništvu i žrtvi Vukovara, stvorena i obranjena hrvatska država. I, to ne samo s vojno-političkog motrišta gledano, nego i s motrišta humanosti i morala. Obrana Vukovara, kao i njezino šire stvarno, simboličko i identitetsko iskustvo, stvorilo je neuništive temelje i neraskidive veze unutar hrvatskog nacionalnog tkiva, učvršćujući ga tih godina u neprelazni bedem srpskom osvajaču sa istoka.

Ovo posljednje je tim značajnije, jer iskustvo Vukovara 1991. počiva gotovo isključivo na skromnim i običnim ljudima, koji su potaknuti oživotvorenjem ideje konačnog stvaranja hrvatske države, svoj dotadašnji, uobičajeni i mirni život, svjesno i odvažno zamijenili odlaskom u rat, stavljanjem vlastite sudbine i vlastitoga života u njedra domovine, koja je u tim dramatičnim danima trebala i pomoć i spas. Na taj su način svi branitelji i stradalnici Vukovara tijekom domovinskog rata, postali i čuvarima višestoljetne hrvatske povijesno-političke, demografske, kulturne, vjerske i nacionalne hrvatske i kršćansko-katoličke baštine - tj. cjelokupnog hrvatskog identiteta, ne samo toga grada, nego i cijele hrvatske države.

Žrtva Vukovara toliko je velika da s puno pouzdanja možemo pojam Vukovar 1991. upotrijebiti kao simboličku označnicu svih hrvatskih stradanja tijekom srbijanske oružane agresije i Domovinskog rata, kao što, primjerice, danas pojam Bleiburg ne označava samo stradanja na Bleiburškom polju sredinom svibnja 1945. godine, nego i sva hrvatska stradanja na križnim putovima i masovnim ubijalištima od slovensko-austrijske do makedonsko-grčke granice, koja su se protegla i mnogo mjeseci nakon tragičnog svibnja 1945. godine.

Tisuće su ljudi prolazili kroz pakao Vukovara. Mnogi, nažalost, nisu dočekali slobodu koju mi danas uživamo. Ginuli su na prvim crtama bojišnice u gradu, ubijani su od strane svojih dojučerašnjih susjeda po okupaciji grada, zlostavljani su i odvođeni u srpske koncentracijske logore u Srbiji. Svjedočanstva preživjelih dokaz su kroz što su sve Vukovarci i oni koji su došli pomoći Vukovaru prolazili kao bi sačuvali grad i državu od srbijanskog agresora. Njihovo mučeništvo jasan je dokaz da je, unatoč tome što je nakon 86 dana teških borbi Vukovar privremeno bio okupiran, a dio baštine uništen, spaljen ili opljačkan, u Vukovaru obranjen i sačuvan njegov hrvatski identitet, ali, možda zvuči paradoksalno, i hrvatski integritet i identitet cijele Hrvatske.

Srbijanska agresija na Vukovar

Za napad na grad Vukovar, srpski agresori su odredili dan 25. kolovoza 1991.godine. Dva dana prije napada na Vukovar, iz grada je otišlo posljednje srpsko dijete. Dan poslije, 24. kolovoza 1991., počeo je povratak vukovarske djece s mora u Vukovar. Pojavom prvih autobusa s vukovarskom nesrpskom djecom u Vukovaru, srbijanski je agresor napao grad..

Tada je počela bitka za Vukovar. Ona nije bila samo najveća bitka hrvatskog Domovinskog rata u vojnom pogledu. To je bila i bitka, koja je okrenula smjer političkih zbivanja u korist Republike Hrvatske. Vukovar je 1991. godine branio i sebe i cijelu Hrvatsku. Stoga su se u njega slijevali borci iz mnogih hrvatskih sela i gradova. Umjesto da za dva do tri dana pokori Vukovar, srbijanski je agresor u vukovarskim ulicama - simbolički rečeno - slomio zube i otupio oštricu naleta s kojom je računao pogaziti ne samo Slavoniju, nego doprijeti i do Zagreba. Da nije bilo Vukovara 1991. ne bi bilo niti Hrvatske! Drugim riječima, Vukovar 1991. je bio sudbonosan za proces nastanka suvremene hrvatske države. U tome je gotovo neizmjerno povijesno značenje Vukovara 1991. u povijesnom identitetu i baštini hrvatskoga naroda i današnje hrvatske države.

Dimenzija zločina nad Vukovarom

Jedna od najstrašnijih posljedica srbijanske agresije na Vukovar bila su velika stradanja civila i branitelja tijekom opsade grada, te po prestanku borbi, u danima, tjednima, pa i mjesecima, kada su trebali biti zaštićeni svim međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih, humanitarnih i ratnih prava. Nažalost, zbivanja u i oko Vukovara u jesen 1991. godine su označila slom međunarodnoga humanitarnoga ustrojstva i zaštite. Svijet je nijemo i nezainteresirano pratio krvavi pir kojega su "pobjednici i osloboditelji" priredili "pobjeđenima". Dovoljno je prisjetiti se pjesme "osloboditelja" Vukovara, koja je, zahvaljujući elektronskim i pisanim medijima, obišla tada cijeli svijet -

Genocid

Tijekom agresije u Vukovaru je, prema podatcima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenog 1991. godine, poginulo 450 branitelja i 1.350 civila, od toga 86 djece. Ranjeno je bilo više od 2500 ljudi (od toga su 570 trajni invalidi). Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. 2630 žitelja Vukovara je nestalo nakon pada grada 18. studenog. Njihove se sudbine, nažalost, doznaju tek po okončanju procesa mirne reintegracije, s otkrivanjem brojnih masovnih grobnica u gradu i njegovoj okolici (više od 50), među kojima je, sa stajališta kršenja međunarodnih ratnih i humanitarnih prava, najstrašnija ona na Ovčari (pet kilometara jugoistočno od Vukovara), gdje su mučeni i pobijeni ranjenici i bolesnici iz vukovarske bolnice - njih 261 odvezeno i nestalo, a 200 ubijenih pronađeno je u toj masovnoj grobnici. Istodobno, na Novom groblju u Vukovaru otkrivena je najveća masovna grobnica u Hrvatskoj, iz koje je ekshumirano 938 žrtava srbijanske agresije: najstarija ubijena osoba je baka od 104 godine i najmlađa ubijena osoba - dijete-beba od šest mjeseci. Na području grada Vukovara ekshumirano je ca. 1700 ubijenih i poginulih osoba. Iz Vukovara je prognano oko 22.000 Hrvata i Nesrba koji su potom privremeni smještaj našli u više od 500 hrvatskih naselja, ali i diljem Europe (Njemačka, Mađarska,...), pa sve do daleke Argentine i Australije. Rat je ostavio duboke ožiljke u životu grada i njegovih žitelja, što će biti teško ispraviti i ukloniti.

Kroz srpske koncentracijske logore u Srbiji (Begejci, Stajičevo, Beograd, Niš, Aleksinac, Srijemska Mitrovica...), u Crnoj Gori (Morinj), u Bosni i Hercegovini (Manjača, Banja Luka...) te na tada okupiranim područjima Hrvatske (Bučje, Knin, Beli Manastir, skladište Veleprometa u Vukovaru, Negoslavci, Petrovci...), prošlo je više od osam tisuća hrvatskih zatočenika (žena, djece, staraca i odraslih muškaraca - među njima i svi vukovarski franjevci (5) i časne sestre Sv. Križa (5), ponajviše Vukovaraca (oko pet tisuća). Hrvatski branitelji i civili u srpskim su logorima boravili od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, a neki i duže. Zatočenici su bili izloženi teškim torturama. Izvršena su i mnoga silovanja. Zbog iznimno loših uvjeta i stalnih zlostavljanja u logorima je život izgubilo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila.

Kulturocid

Srbijanska ratna agresija 1991. godine, kao i sve ono što se zbivalo tijekom višegodišnje okupacije (1991.-1998.), znatno su izmijenili Vukovar, kako u arhitektonsko-urbanističkom i demografskom, tako i u humanističkom smislu. Njegova je bogata, višestoljetna, urbana, arhitektonska, kulturna, sakralna i spomenička baština najvećim dijelom uništena ili opljačkana. Nadležna državna tijela su utvrdila (procijenila) da je više od 70% stambenih objekata u gradu tijekom ratnih aktivnosti i okupacije u cijelosti porušeno. Oko 15% objekata je bilo moguće uz određenu obnovu privesti funkciji stanovanja, dok je svega oko 15% objekata ostalo sačuvano i to uglavnom u dijelovima grada (npr. Petrova Gora) s većinski naseljenim srpskim stanovništvom, dijelovi grada koji su se od početka rata nalazila pod kontrolom JNA i srpskih pobunjenika.

Vukovarski vojni fenomen svjetskih razmjera

Vukovar 1991. nije postao samo simbolom obrane hrvatske države od srbijanske oružane agresije, već i povijesno-političko-vojnim fenomenom, koji ishodište nalazi u odnosu snaga između branitelja i agresora te u vojnim rezultatima koje je postigla obrana Vukovara. Naime, grad je branilo približno 1.800 neuvježbanih i izrazito slabo naoružanih branitelja, koji nisu imali teškog oružja, oklopnih vozila ni zrakoplova. S druge strane, agresor je na širem prostoru Vukovara raspolagao s više stotina tenkova (čak 600) i oklopnih transportera, velikim brojem svih vrsta topničkog oružja, borbenim zrakoplovima te s nekoliko desetaka tisuća odlično naoružanih vojnika. I u takvim okolnostima opkoljeni je Vukovar branjen punih 86 dana, tijekom kojih je uništeno približno 300 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, oboreno između 25 i 30 zrakoplova te iz stroja izbačeno nekoliko desetaka tisuća neprijateljskih vojnika.

Nova demografska slika Vukovara

Ratna stradanja izazvala su, uz materijalne i značajne demografske promjene. Godine 2001. u Vukovaru je popisano tek nešto više od 31.000 stanovnika, što je za oko 30% manje nego deset godina prije; 1991.g. kada je popis dao brojku od 46.500 stanovnika u Vukovaru. Veliki izravni i migracijski demografski gubitci tijekom Domovinskog rata i okupacije, određena socio-psihološka integracija vukovarskih prognanika u ratnim privremenim prebivalištima diljem Hrvatske (njih 500!), smanjilo je povratak, te relativno spora obnova gospodarstva i infrastrukture, utjecalo je na golem regres stanovništva grada i njegove okolice. U Vukovar se vratilo oko 17.000 Hrvata i nešto drugih pripadnika nacionalnih manjina. Srba je ostalo oko 10.000.

Vrednote Vukovara 1991. - temelj suvremenog hrvatskog identiteta

Iz niza pokazatelja posve je jasno da se fenomen i iskustvo Vukovara 1991. nikako ne može objasniti isključivo s motrišta vojno-političkih zbivanja.

Vukovar je uspješno branjen od srbijanskoga agresora zahvaljujući prije svega temeljnim vrednotama koje je hrvatski narod kao dio srednjoeuropskog i mediteranskog civilizacijskog i kulturnog kruga njegovao već stoljećima, ali koje su na poseban način došle do izražaja upravo tijekom domovinskog rata. Te su kulturnei moralne vrednote, poput patriotizma-domoljublja, žrtvovanja, majčinstva, ispomoći, miroljubivosti, čovjekoljublja-humanosti, solidarnosti, pravednosti, radinosti i druge, bile, dakako, izražene u cijelom hrvatskom nacionalnom korpusu. Međutim, nigdje tako ustrajno, cjelovito i duboko kao u Vukovaru. Mnoge od tih vrednota imaju svoje ishodište u kršćanskoj/katoličkoj baštini stanovništva ovoga kraja. "Crkva je identitet hrvatskog naroda. To su i naša groblja, različiti spomenici kulture koji govore i svjedoče o hrvatskoj prisutnosti na ovim prostorima. To su najstariji životni elementi grada Vukovara", napisati će tadašnji vukovarski gvardijan fra Branimir Kosec.

Zato je civilizacijska baština i bila toliko na udaru srbijanskoga agresora. Željelo se uništiti svaki materijalni i duhovni dokaz o postojanju i životu Hrvata i katolika u Vukovaru. Željelo se izbrisati i hrvatsko ime u tom gradu. Zato su i ljudi protjerani. Mislio je agresor da će rušenjem crkvi, spomenika, ubijanjem i protjerivanjem, razoriti i hrvatski identitet grada. Međutim, ne samo da to nije uspio, nego su ljudske, nacionalne i vjerske vrijednosti vukovarskih branitelja i drugih stradalnika bile tada prepoznate kod svakog običnog hrvatskog čovjeka kao uporišne i izvorišne točke borbe za slobodu hrvatskoga naroda i očuvanje hrvatske državne samostalnosti. Stoga ih na određeni način i možemo najcjelovitije izraziti pojmom VUKOVARSKE VREDNOTE ili VUKOVARSKA NAČELA obrane domovine, kao izvornih i temeljnih vrednota/načela na kojima je počivala obrana domovine.

Ova vukovarska načela morala bi postati nacionalnom strategijom hrvatske države, kako danas tako i sutra. Činjenica da se to još uvijek nije dogodilo te da fenomen Vukovara 1991. u novom hrvatskom identitetu nije zaživio u punom smislu te riječi. Unatoč izlaska Hrvatske iz političkog okvira bivše države, moralne, odnosno, duhovne vrijednosti na kojima počiva ili bi trebao počivati današnji hrvatski identitet, još uvijek se nalaze pod odgovarajućim utjecajem jugoslavenske ideološke svijesti, koja je još uvijek duboko ukorijenjena u hrvatskom društvu, hrvatskoj državi i osobito hrvatskim upravljačkim strukturama.

To potkrepljuje i uporno marginaliziranje te ustrajno i plansko zanemarivanje onih istinskih vrednota, poput domoljublja, čovjekoljublja, bogoljublja, humanosti, pravednosti, solidarnosti, sebedarja i slično, na kojima je branjena i obranjena hrvatska država.

Nažalost, hrvatske su političke elite i upravljačke strukture bitno doprinijele jačanju tih procesa. Službena je hrvatska politika (državna vlast), postupno popuštajući pod pritiskom nekih međunarodnih, ali i domaćih interesnih krugova, potpisivala niz sporazuma, kojima je - ako ne "de iure", ono zasigurno "de facto" - pristala na formu građanskoga rata ili jednake krivnje za sva, pa tako i za ratno-zločinačka zbivanja tijekom agresije na Hrvatsku. S jedne strane imamo neaktivnost međunarodne zajednice u sprječavanju zločina i njegovu sankcioniranju, a s druge strane sustavno prisiljavanje stanovnika Hrvatske na suživot sa zločincima. Izjednačavanje žrtve i agresora u srpskom agresivnom ratu na Hrvatsku, koje se danas odvija pred našim očima u političkim odlukama, sporazumima i zakonima - poput Zakona o oprostu, Erdutskog sporazuma, Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom ili, primjerice, Zakona o obnovi, posebno Zakona o lokalnim upravama i samoupravama, kojim se bez izbora određuje broj pripadnika nacionalnih manjina u gradskim i općinskim vijećima! - u funkciji je etabliranja interesa onih domaćih i međunarodnih čimbenika koji još uvijek proces osamostaljivanja Hrvatske doživljavaju nepoželjnim.

Vukovar - škola nenasilnog mira

Imajući sve prethodno rečeno na umu, ustrajno svi moramo upravo raditi na tome da istina o velikoj tragediji Vukovara i golemih stradanja i patnji i svih vrsta pritisaka na njegove stanovnike i branitelje nikada ne padne u zaborav. Novi hrvatski identitet mora počivati i razvijati se na baštini vukovarske žrtve i vukovarskog pobjedničkog mentaliteta. Vukovar je zapravo oličenje naše nacionalne i vjerske svijesti, ili bolje, našega identiteta, našega karaktera koji se profilirao tijekom duge povijesti. Vukovar je obilježje hrvatske nacionalnosti.

U ovom gradu, natopljenom mučeničkom krvlju hrabrih branitelja i nedužnih civila - djece, žena, starica i staraca, susrest je s našom stvarnošću koja neprestano poziva na odgoj za istinu, ohrabruje u zauzetosti za pravdu i poziva na nenasilan mir.

Gradu, u kojem je mir nasilno nametnut Erdutskim sporazumom i abolicijom ratnih zločina, po kojoj najveći dio domaćih srpskih agresora mirno i nesmetano živi i danas u Vukovaru, potrebna je snažna podrška cijele Hrvatske, kako bi se povratnicima pomoglo u preživljavanju teških susreta s očima, koje su im u najstrašnijim danima vukovarske tragedije samo sijale mržnju i smrt. Usprkos svemu proživljenom, vukovarski hrvatski povratnički puk nije odustao od svojih ljudskih, kršćanskih i civilizacijskih vrijednosti: u Vukovaru se, nakon mirne reintegracije, nije dogodilo niti jedno ubojstvo iz mržnje i osvete! Pet tisuća je ubijeno 1991. godine u Vukovaru. U Vukovaru si nijedan hrvatski branitelj nije oduzeo život!

ovome Gradu čini strašno nasilje. I to upravo nad djecom, koja bi trebala biti budućnost Vukovara. Podjelom škola po nacionalnoj osnovi, podijeljen je, namjerno, grad Vukovar. Vukovarski Srbi ne dozvole svojoj djeci polaziti osnovnu školu zajedno s drugom nesrpskom djecom. To isto čine i s djecom u dječjim vrtićima. U tome ih podržavaju i međunarodni promatrači, koji su otvoreno stali na stranu Nacionalne manjine - samo jedne. Autosugestivnom fobijom, svojom starom prokušanom metodom, kako je srpska manjina podređena asimilaciji, potkrepljuje se ova namjerna autogetoizacija ili segregacija Srba u Vukovaru. Usprkos svim nastojanjima da se ovaj problem zajednički riješi na osnovama školske prakse ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, pa i primjera rješavanja iste problematike iz Europske Zajednice, srpska se strana nije pozitivno očitovala za integracijski sustav njihove djece s hrvatskom i ostalom nesrpskom djecom u njihovu zajedničku budućnost u Vukovaru. Postavljajući sebe namjerno u imaginarni ugroženi položaj, Srbi namjerno nasilno ugrožavaju vlastitu djecu i njihov zajednički život u Vukovaru. Zato i mogu njihovi dvadesetgodišnjaci s isukanim mačevima i bajunetama.

Vukovar, usprkos svemu ovome što je proživio i što danas teško proživljava, ima snage kojom nenasilnim putem nudi mir. Taj se mir ne može nametnuti, njega se živi u najtežem obliku ljudskog djelovanja. Vukovarski povratnici su svjesni kako je nametnuti mir nastavak njihovog križnog puta i stalnog razapinjanja. Za njih je nenasilni mir nepobitna vrijednost koja dovodi do bitnih promjena u međuljudskim odnosima i koji odgaja sadašnjost kojom je sposoban gledati u bolje sutra.

Vukovar je svjestan, da je mir bitni preduvjet svih ljudskih odnosa. A istinski je mir moguć samo po opraštanju. Oproštenje nije ponuda koja se može olako prihvatiti i ostvariti. Ono je trajanje kojim se liječi ranjena duša koja teži za istinom o uzroku svoje boli.

Riječ oprosti, sastavni je dio ljudskog života; ona je ključ koji otvara sve zamršene situacije, kojima se čovjek udaljio, odijelio ili čak potpuno zatvorio za drugoga. Taj ključ je jako krhak, jer je osuđen na paradoksalnost: ako oprostim, gubim svoj EGO - JA, a ako ne oprostim više ne živim ja nego živi u meni netko tko mi je nanio bol.
Smisao oproštenja je prividni gubitak koji u isto vrijeme na dugi rok jamči stvarni dobitak: izliječenu dušu, slobodu duha i djelovanja; oproštenje jamči život.

Kada pogođena duša dođe do ovoga stanja, ona počinje ostvarivati i zlatno pravilo u njegovom najpozitivnijem obliku: <čini drugome što bi želio da drugi tebi čini>. Čovjek, koji je obogaćen Kristom, shvaća tada i Kristov zahtjev da se na zlo uzvrati dobrim. Kada drugi - drugačiji čovjek postane bližnjim, sve ostalo, kao što su nacionalna, religiozna, vjerska, rasna ili politička pripadnost prelazi u drugi plan.

Budući da je čovjek društveno biće, on ne može izbjeći zajednicu kojoj pripada. Zato se nacionalna bol pretvara u njegovu osobnu. Nacionalna bol ima utjecaja na njegovu osobnu bol. Liječiti nacionalnu bol ne može već osoba koja pripada toj naciji. Pokretač liječenja nacionalne boli može biti visoka politika, ali sama stvarnost jest izliječeni pojedinac koji svojim utjecajem stvara takvo ozračje u kojemu će se rađati civilizacija i kultura življenja, a ne nacionalne opterećenosti.

Da bi taj proces bio kraći i , ispružena ruka počinitelja boli postaje tim krhkim ključem koji otvara vrata pouzdanja, većeg povjerenja, vrata istinitog mira koji se događa u pravdi i pravednosti. Kako se to još uvijek u Vukovaru nije dogodilo, vukovarska povratnica, starica majka, kojoj je sedmero ubijeno pred očima, a taj su zločin počinili njihovi dojučerašnji susjedi Srbi, čini prvi ljudski i kršćanski korak: Ona moli Boga da joj dade snage, kako bi im to sve mogla oprostiti!

U takvom se okruženju mržnje, ruševina i upitnih pogleda s jedne strane i snage unutarnjih kršćanskih i ljudskih vrijednosti koja nadilaze zlo i pobjeđuju ga mirom i oproštenjem, nalaze i vukovarska povratnička djeca. Zato se nije niti čuditi njihovom načinu razmišljanja i viđenja okolnosti u koje su jednostavno ubačeni i ostavljeni. Njihovim vidljivim znakom postaje križ od trnja; napravila su ga sama kao znak patnje, napuštenosti i boli, i postavljaju ga na zid razrušene crkve sv. Filipa i Jakova.

Ovakvim svojim prikazom teškoće življenja u Vukovaru, križem napravljenim od trnja, vukovarska su povratnička djeca željela poslati poruku svoj djeci Hrvatske, da budu cvjetić nade na trnu njihova križa, jer, kako sama tumače: Ovo je najjasniji i otvoreni poziv djece Vukovara svoj djeci svih uzrasta i svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj: NE ZABORAVITE VUKOVAR. Jer, Vukovar je više od razrušenog grada. Vukovar su vrata Hrvatske kroz koja trebaju proći svi. Branitelji su prošli i ostavili slobodu i Hrvatsku iza sebe - i bijele križeve vjere u budućnost.
Mislim da su zaslužili podršku i ljubav svih nas.

Mr. sc. Zlatko Špehar