![](images/dragica_draskovic.jpg) |
Supruga Vuka Draškovića: 'Godinama razvlačimo poraze, ne
priznajemo da smo zločinci, da smo ubijali, rušili i
silovali'
"Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na
Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda isterani smo
iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno i sa
Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za
sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na
suđenjima našim političkim i vojnim komandantima. Već
dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da
smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe
zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali,
palili, rušili, silovali", piše Danica Drašković,
supruga Vuka Draškovića. Bez pardona rekla je ono što većina Srba ne želi öuti.
Rođena Crnogorka, Danica Drašković, na
političku je scenu stupila prije svoga supruga, a pamte ju po svojevremenim prosvjedima
protiv vojvođanskih autonomaša i prosvjeda ispred
albanske ambasade.
|
Još 1996. godine javno je poručivala kako
Miloševići nisu zaslužili ništa drugo nego da ih narod
razapne, a u vrijeme najžešće nacionalne euforije,
1993. godine rekla je:
"Ovo je strašno, ta laž koju
pričaju Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević, kako mi ne
ratujemo u Bosni, a znamo da je Srebrenicu osvojila
jugoslovenska vojska koja je krenula iz Bajine Bašte.
Mi to znamo, jer imamo tamo ljude koji su to videli -
280 tenkova je bilo, a vatrom su zasipana sva okolna
muslimanska sela dok ih nisu pretvorili u krvavu
kašu". Zbog toga je bila uhićena i u zatvoru odsjedila mjesec i pol dana. Zbog pokušaja atentata na njenog supruga (u
jednom je poginuo njen brat) vodi i osobni rat protiv
srbijanskih tajnih službi. Tekst Danice Drašković koji
slijedi napisan je još u rujnu ove godine za Nin i
objavljen na web stranicama SPO-a.
OSTAVILI SMO KRVAVE ZLOČINAČKE TRAGOVE
Piše: Danica
Drašković
Ne može sa nama ništa milom već samo
silom, ponovo je videla Evropa i poslala nam
ultimatum. Ili ovako, ili nikako, kaže Angela Merkel i
njena partija, što znači cela Evropa a i Amerika,
uzalud se tešimo da to nije tako. Jeste i biće, moramo
ispuniti svih sedam tačaka iz zahteva za nastavak
pregovora o članstvu u EU, a naročito sedmi, koji je
nov, svež, dodat "već poznatim" šest zahteva, kako
kaže naša vlada. On je dodat sutradan nakon posete
Aleksanda Vućića Nemačkoj i on je to pokušao da spreči
ali nije uspeo.
Pa naravno da nije, dosta je već i Nemcima i Englezima i
Amerikancima i nama građanima ove jadne zemlje, tog vrćenja praznih priča
srpskih vlasti već dvanaest godina posle Miloševića, kojeg su morali
bombardovati da bi prestao teror nad Albancima na Kosovu, i tako, silom,
zastavili zločine i progon, i on je potpisao kapitulaciju.
Posle njega Đinđića, Koštunicu,
Tadića, nisu bombardovali da reše Kosovski čvor i ako su oni svi vodili
Miloševićevu politiku i donosili odluke kakve bi i on donosio da je ostao na
vlasti. Strpljivo su čekali da se nešto promeni i da Srbija prizna realnost na
Kosovu koju je sama stvorila, ali ništa se nije menjalo. Nova, jedva dočekana
naprednjačka vlast, koja je pre izbora obećala promene i te politike i zato
dobila punu podršku Evrope, pala je odmah na istom pitanju vrdajući obećanjima
da će ispuniti sve što je prethodna vlada potpisala i ništa više. A to više je
tema i u Berlinu i u Briselu i sada nema pogađanja. Ako hoćete kod nas i sa nama
u Evropu, budite prvo Evropljani kod vas.
Dosta je bilo mržnje, potpišite i vi sada ugovor sa Albancima da ste susedi,
ljudi, da ćete sarađivati i ekonomski i politički civilizovano, u miru. Ne vidim
u tom zahtevu nikakav problem za Srbiju. Pa valjda to hoćemo, valjda je dosta
sukoba, stradanja, paljenja carina, postavljanja balvana i barikada, ubijanja
vojnika stranih država, valjda nećemo još.
Ratovali smo dosta. Išli smo u
Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi
svuda isterani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno i sa Kosova.
Ostavili smo krvave zločinacke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom
tribunalu, na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima.
I šta sad? Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi,
da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce,
ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali.
Hoćemo da to prodamo svetu kao patriotizam, odbranu naroda i teritorija, ali
ne ide. Surova istina groblja na tom putu od Knina, Vukovara, Srebrenice,
Sarajeva do Kosova, hladnjače pune Albanskih civila po jezerima Srbije,
policijski poligoni puni sakrivenih prenetih sa Kosova leševa Albanaca,
opljačkane banke, porušene kuće, rasturene porodice, to su tragovi naše sramote
koji govore na svim jezicima sveta i jasno opisuju udruženi zločinacki poduhvat,
baš kako su rekli haški tužioci.
Evropa je u svemu u pravu, mi smo u svemu krivi i moramo prihvatiti ne sedam
nego i sedamdeset sedam zahteva da nas prime u članstvo i da budemo bar malo
amnestirani za sve sto šmo radili i uradili u zadnje dve decenije. Sedam tačaka
je sedam slamki spasa za Srbiju, izbavljenja i ozdravljenja, povratka u
civilizovani svet. Svih sedam je u našem interesu, nijedan nije na štetu ni
naroda ni države.
Da sprovedemo reformu pravosuđa i borbu protiv korupcije, pa to valjda svi
želimo, ne treba niko da nas tera.
Da kaznimo one koji su napali Nemačku ambasadu 2008 godine, naravno da treba,
to su nereformisane službe bezbednosti koje su napadale i ubijale i građane
Srbije i moraju se privesti pravdi.
Kako možemo negirati genocid u Srebrenici kada je Vlada Republike Srpske na
svojoj sednici usvojila i overila spisak od 7800 pobijenih Muslimana u
Srebrenici po imenu i prezimenu, i time prihvatila počinjeni zločin kao nesporno
delo njene vojske i politike.
Da se povuku paralelne strukture vlasti sa severa Kosova.
Pa naravno da moraju i treba odmah da
se povuku, na to ih obavezuje Rezolucija 1244 Ujedinjenjh nacija, u koju se
kunemo svakodnevno, tražimo da je svi poštuju osim nas. Po Rezoluciji smo se
obavezali još 1999. godine da u roku od samo nekoliko dana povučemo sa celog
Kosova svaku vlast Srbije, i vojsku i policiju i sudove i lokalnu samoupravu, i
nismo to uradili. Na severu Kosova bira se paralelna lokana vlast i boravi preko
hiljadu pripadnika službi bezbednosti Srbije koje imaju specijalne zadatke. Da
pale Jarinja, prave barikade, zajedno sa kriminalcima švercuju robu, naftu,
hranu i šta sve ne.. Da organizuju terorističke akcije kojim zastrašuju,
ranjavaju i čak ubijaju Srbe po Kosovu, sa ciljem da provociraju sukobe sa
Albancima, da onemoguće mir.
Zahtev da vlada u Beogradu utiče na Srbe sa severa Kosova da sarađuju sa
Euleksom i Kforom, takođe je prihvatljiv i lako sprovodljiv jer znamo svi da
njima Beograd diriguje i politički i finansijski, pa je lako promeniti naloge,
oni moraju slušati ili će ih promeniti.
Da li će ove zahteve prihvatiti nova vlast Srbije zavisi da li imamo srpskog
De Gola danas. Sumnjam da imamo jer za to treba velika hrabrost, istinski
patriotizam i politička dalekovidost, što je sve imao De Gol, a ne verujem da
ima neki aktuelni srpski političar..
Kada su me prijatelji pitali u sličnim situacijama svih ovih
godina šta će biti, uvek sam im govorila da zamisle šta je najgore rešenje i
odluka za narod i državu i to će biti. I bilo je uvek. Sada je najgora odluka da
se ne prihvate i ne ispune zahtevi Evrope jer je to potpuno stradanje i hazarski
put Srbije. Tako će i biti."
|