Jović je komentarom o hrvatskom referendumu raspalio strasti i doveo se u položaj pijuna kojega je Ivo Josipović žrtvovao u borbi za drugi predsjednički mandat

Među mnogim zanimljivostima kojima obiluje naš politički život ovih dana "iskočila" je ona o smjeni Dejana Jovića, glavnog analitičara u savjetničkom timu predsjednika Republike. Ivo Josipović odlučio se na taj korak zbog komentara koji je Jović objavio u posljednjem broju časopisa Politička misao pod naslovom Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti - ne.

Taj časopis za politologiju i srodne discipline izdaje Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, a Jović mu je glavni urednik. Povod za komentar bio je ishod nedavnoga referenduma o neovisnosti Škotske, čije ozračje demokracije i liberalizma konfrontira s onim na "našim" referendumima koji su, prema Joviću, bili "vrlo neliberalni", bez "dovoljno slobode", a "agresivnost i nasilje bile su (njihove) glavne karakteristike". Autor ne ostaje samo u prošlosti nego, kad je riječ o "slobodi", kaže da je "nema ni danas".

Na početku, ne bez ironije, Jović teoretski brani stajalište istaknuto u naslovu. U njemu je ključno "da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu", odnosno da je samostalna/neovisna država "tisućljetni san" samo nacionalista i suverenista. Stoga prema posljednjima "ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu - a država je otjelovljenje ideala narodne slobode". Taj netko, tko je na putu, za nacionaliste su "agresori", "kolonizatori" "okupatori", odnosno "izdajnici", "nacionalno neosviješteni". U svakom slučaju to su "unutarnji neprijatelji" ili "vanjski agresori". S obzirom na ironični ton kojim Jović govori o agresorima, kolonizatorima, okupatorima. moglo bi se zaključiti da su to šuplji pojmovi koji u povijesti nikad nisu bili ispunjeni sadržajem.

Za Jovića biti nacija, a ne posjedovati vlastitu državu, ne mora biti nedostatak. Pa što nedostaje domovini i u slučaju "ako je se tek u srcu nosi", kaže on pozivajući se na "pjesnika".

Dovodi li ishod nedavnoga škotskog referenduma u pitanje "temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu", kako to kaže komentator Političke misli? Ne. On samo govori da većina građana Škotske u ovom trenutku ne želi izdvajanje iz Ujedinjenog Kraljevstva. I ništa više. Time su učinili iznimku od pravila koje je uspostavljeno na početku moderne po kojem se nacija nakon procesa nacionalne integracije, po zakonu maksimalizacije moći, želi konstituirati u vlastitoj nacionalnoj državi. I to nije nikakav mit, nego stvarnost koju živi sve više ljudi, u sve više država. Danas već u sto devedeset i pet.

Očigledno je, dakle, da čovjek iz kolonija (kojima je donedavno bio prekriven dobar dio globusa) ili iz složenih višenacionalnih država do pada Berlinskoga zida, uglavnom ne želi domovinu koju "tek u srcu nosi" nego je, na zgražanje Dejana Jovića želi upravo "materijaliziranu" "u smislu unutarnje suverenosti" i s međunarodnim priznanjem. Pa ni S. S. Kranjčević (to je onaj Jovićev "pjesnik") nije sretan što domovinu "tek u srcu nosi", nego upravo zbog toga "guta svoju bol". (Autor je mogao naći boljeg svjedoka obrane svojih teza.)

Nepreboljeni referendum

U drugom dijelu komentara autor se bavi škotskim referendumom, likujući nad njegovim ishodom jer dovodi u pitanje već navedeni "temeljni nacionalistički mit" te "pokazuje da ima nacija koje su svojom voljom i u punoj slobodi odlučile ostati u većoj i moćnijoj zajedničkoj državi", odnosno "koje jednostavno ne žele svoju državu". Prema njemu "to može biti iz različitih razloga: od racionalnih do emotivnih, od bojazni da su suviše male da bi bile uspješne do poštivanja tradicije koja ih veže uz veću zajednicu, prema kojoj se stvorila ne samo lojalnost (što je racionalni koncept) nego i emotivna privrženost, poput osjećaja pripadnosti ili domoljublja".

Tomu se nema što dodati. I ulične ankete uoči izbora pokazale su da su se građani Škotske prilikom donošenja odluke opredjeljivali između emocija i racija. Između toga da budu subjekt, što donosi odgovornost i rizik, i objekt, što donosi sigurnost pod kišobranom većega. Između onoga koji se zadovoljava da mu drugi daje (npr. "nove ovlasti u pitanjima poreza, socijalne skrbi i potrošnje") i onog koji sam odgovorno raspolaže svojim. S obzirom na ishod, ne želim reći da su u Škotskoj prevladali "ljudi bez grudi" (Friedrich Nietzsche) ni "ljudi bez srčanosti" (C. S. Snow), no neka mi makar bude dopušteno ustvrditi da su prevagu odnijeli oni koji više vole imati nego biti. Pretpostavljam da će ishod sljedećega referenduma, koji će se odvijati u nekom postmaterijalističkom dobu, biti drukčiji.

U trećem dijelu komentara Dejan Jović uspoređuje društveno i političko ozračje u kojem su se odvijali referendumi na bivšem jugoslavenskom prostoru početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i škotski referendum. On piše:

"Naši referendumi o nezavisnosti bili su - osim crnogorskog iz 2006. - vrlo neliberalni. Možda su bili 'demokratični' ako se pod 'demokracijom' podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili - jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli. Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i "izdajom". Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem odcjepljenja, i koji su proglasili one druge - koji su zagovarali opstanak zajedničke države - 'agresorima' (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili 'izdajnicima' (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda).

U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. 'Razgovaralo' se preko nišana. Njihov je 'smisao' bio - pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni 'izdajicama' i onima koje se tretiralo kao 'agresore'. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje."

Nacionalna država kao civilizacijska stečevina

Na navedeno Jović će se vratiti još jednom pri kraju komentara zaključnom misli:

"Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode - a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka."

Iako formalno govori o svim referendumima koji su se održali početkom devedesetih na "našim prostorima", nema sumnje da autor u prvome redu misli na hrvatski referendum o neovisnosti koji se održao 19. svibnja 1991. Naime, samo taj referendum mogao je biti "jedna vrsta uvertire u rat" - ostali referendumi održali su se nakon što je rat započeo.

Prema Joviću, bitan je nedostatak vrijednosti hrvatskoga referenduma o neovisnosti to što nije održan "u okviru liberalno-demokratskog poretka". Previđa li on činjenicu da se referendum održavao u Jugoslaviji u kojoj nikada nije bio uspostavljen liberalno-demokratski poredak, u državi u kojoj su se pod pet imena mijenjali državni oblici (monarhija i republika), društvena uređenja (kapitalizam i socijalizam), državna uređenja (jedinstvena i federalizirana država), autoritarni sustav (diktatura kralja Aleksandra) i lijevi totalitarizam s kultom ličnosti (komunizam, J. B. Tito). državi u kojoj je liberalno-demokratskom poretku bio najbliži "vidovdanski sustav" (1920-1929) u kojem su se u Narodnoj skupštini ubijali oporbeni zastupnici.

U Jugoslaviji su se, dakle, tijekom osamdesetak godina testirala baš sva poznata vezivna tkiva koja neku državu drže na okupu. Sva osim "liberalno-demokratskog poretka"! I na kraju, ali ne najmanje važno, hrvatski referendum o neovisnosti održavao se trenutku u kojem je zbog pomahnitala retrogradnoga velikosrpskog šovinizma u velikom dijelu Jugoslavije na djelu bila decivilizacija.

U takvim okolnostima izlazak iz Jugoslavije i stvaranje suverene nacionalne države značio je i korak prema uspostavi "liberalno-demokratskog poretka". Država i demokracija u doba referenduma bili su opća volja hrvatskih građana, koje se nitko dobronamjeran nije trebao bojati.

Jugoslavija i Hrvatska primjeri su koji dokazuju da su višenacionalne složene države nestabilne i nepogodne za uspostavu "liberalno-demokratskog poretka" (uz, zasad, časnu iznimku Velike Britanije), dok je nacionalna država ambijent u kojem je takav "poredak" nastao i postao civilizacijska stečevina. Nju danas ugrožavaju globalizacija i velike integracije uz cijenu "demokratskog deficita".

Šteta što se od svih vrsta radova uobičajenih za znanstvene časopise Dejan Jović odlučio baš za komentar. (Ivo Josipović je taj uradak nazvao čak "izjavom"!) Da je tu zanimljivu temu predstavio u znanstvenom radu, mogao je dati vrijedan prilog aktualnoj raspravi u društvenim znanostima o naciji i nacionalizmu. Ovako je samo raspalio strasti, a sebe doveo u položaj pijuna (što sigurno nije, jer je očigledno osoba sa stavom) koji je Ivo Josipović žrtvovao u igri u kojoj se bori za drugi predsjednički mandat. Za utjehu mu može biti jedino to što je pragmatični predsjednik njegovu "izjavu" apostrofirao u prvome redu kao "štetnu", a tek onda kao "pogrešnu" ("riječ je o izjavi koja je štetna i pogrešna"), što može sugerirati da im stajališta i nisu odveć udaljena.

Autor: Ljubomir Antić, Vijenac 538

Na povijesnom referendumu 93,2 % glasača glasalo je "za" hrvatsku suverenost