Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tom bijednom narodu ikada pomći? Čovjek gotovo da zdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko nišštarija i propalica, toliko ima lopovšštine... Pošštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas potpuno suviššni pojmovi.

Ne, prevarili ste se, gornji citat nije napisan ovih dana, iako vrlo dobro oslikava današšnju situaciju u Hrvatskoj. To je zapisao u svoj dnevnik 31. prosinca 1880. g. August ŠŠenoa, jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca, zagrebački purger i veliki Hrvat, o čemu svjedoči i ovaj privatni zapis iz kojeg proizlazi koliko mu je na srcu bila sudbina hrvatskog naroda i hrvatske domovine.

Na taj ŠŠenoin zapis spotaknuo sam se čitajući prilog u ovim DO (str. 3) o tom velikanu hrvatske knjižževnosti povodom 175-te godiššnjice njegovog rođenja. Prije svega zapanjila me je podudarnost povijesnih događaja.

(klikom na sliku otvara se pdf)

U ŠŠenoino doba je, nakon zanosa hrvatskog narodnog preporoda, doššlo do sramotne hrvatsko-ugarske nagodbe, a u slijedu toga do srljanja u jugoslavensku tamnicu �kao gusaka u maglu�, kako reče Radić.

U našše vrijeme, nakon ššto smo se u Domovinskom ratu izbavili iz te tamnice, opet su u Hrvatskoj na površšinu isplivali ljudi sa karakternim osebinama prema ŠŠenoinom opisu, i opet srljamo u regionalnu suradnju kao guske u maglu. Samo ovaj puta sa jednom razlikom. Onda narod nije imao nikakvih mogućnosti odlučivanja, danas narod izabire te, koji zbog 128 neregistriranih kuna (ššto je sa napojnicama, mora li se i za njih izdati račun fiskalne blagajne?) zatvaraju restoran u sred sezone.

S druge strane, ŠŠenoin vapaj "hoće li Bog tom bijednom narodu ikada pomoći"�, Bog je sasluššao. Okolnosti u kojima se nalazila Hrvatska, njezin međunarodni položžaj i naoružžanje, najbolje oslikava moje uvjerenje da nijedan strani političar ili vojni analitačar 1991. ne bi dao ni piššljiva boba za međunarodno priznanje Hrvatske kao nezavisne držžave, o pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu da i ne govorim. Za prvo će nevjernik reći da nam je pomogla Njemačka, a vjernik će uporno i tvrdoglavo inzistiranje H. D. Genschera, tadaššnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova, moći objasniti samo božžjim utjecajem, jer Nijemci se nikada višše nisu u toj mjeri sukobili sa svojim europskim partnerima i to zbog stvari od koje nisu imali nikakve koristi. A za pobjedu u Domovinskom ratu nevjernik nema nikakvo pravo objaššnjenje, odnosno samo ono da je Miloššević dobar čovjek pa je to sve bio dogovoreni rat.

Za ovaj apsurd njegov bi kreator trebao dobiti priznanje za najgluplju izjavu stoljeća. Odmah iza nje po gluposti je nekadaššnja izjava dožživotnog expredsjednika Mesića, kako je njegov savjetnik Budimir Lončar puno pomogao Hrvatskoj zatražživšši od UN-a, kao predstavnik Jugoslavije, embargo na oružžje svim zaraćenim stranama. Obje izjave nisu balezganje dvojice glupana, nego smiššljeno zaglupljivanje naroda kako bi proveli određenu politiku.

Na istoj liniji je i izjava Linića, izgovorena u prijetećem tonu, da, ako se ne provede rasprodaja od hrvatskog naroda financiranih autoputeva, onda ne će biti novaca za mirovine. A ššto kad se taj novac od rasprodaje do slijedećih izbora potrošši, a od autoputeva nikakvih prihoda, otkud onda novci za mirovine? Linić i Milanović nas stalno uvjeravaju da novaca nema, ali ih milijunski trošškovi Mesićovog ureda ne brinu. Isto tako ne brinu ih 84 mil. kuna, koliko je stajalo održžavanje izbora za europski parlament odvojeno od lokalnih izbora, i to samo zato, jer je Milanović ocijenio da na posebnim izborma kandidati njegove stranke imaju veće ššanse. I on zaglupljuje narod obrazložženjem da zbog različitih tema zajednički izbori nisu mogući.

A u bogatoj ŠŠvicarskoj pri svima izborima se glasa o 6 do 7 različitih tema, uvijek se na pr. referendumi spajaju sa drugim izborima kako bi se ušštedjelo. U ŠŠvicarskoj to ide bez problema, ali u Hrvatskoj demokracija mora neššto košštati, reče Milanović. Isto vrijedi za referendum protiv gradnje golf igrališšta na Srđu, jer su političari ocijenili da su na odvojenom glasovanju ššanse veće za pad referenduma zbog nedovoljnog odziva glasača.

I na kraju moram se u svezi sa licemjerjem sadaššnje vlade kad je riječ o šštednji, dotaknuti i nas u dijaspori. Dok je bio u oporbi Linić je na svoj arogantni način tražžio da se dijaspori oduzme pravo glasovanja, jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Opet zaglupljivanje naroda, jer plaćanje poreza nije uvjet za pravo glasa nigdje u demokratskom svijetu. Sada su Linić i kompanija odjednom otkrili iseljenišštvo i u toj bezparici postali velikoduššni, pa su tako primjerice financirali izdavanje pjesničke zbirke sa susreta izvandomovinskih pjesnika u Beču, kao i izdavanje časopisa �Libra� Hrvatskog kulturnog kluba u ŠŠvicarskoj.

Obzirom da zbog sličnosti imena, a ta je sličnost od osnivača Hrvatskog kulturnog kluba namjerno izabrana, nerijetko mnogi tu udrugu poistovjećuju sa Hrvatskom kulturnom zajednicom (HKZ), koja je osnovana 29 godina prije, polažžemo veliku važžnost na činjenicu da nije riječ o financiranju naššeg časopisa. HKZ od 1999., to mogu sa sigurnoššču tvrditi, jer sam od tada u upravnim tijelima HKZ-a, nije od hrvatske držžave niti tražžila niti dobila ni kune za svoje projekte uključujući i izdavanje Drušštvenih obavijesti. Mi smatramo da izvandomovinske udruge, u najmanju ruku one na bogatom zapadu, trebaju svoje aktivnosti, uključujući i izdavačku djelatnost, financirati vlastitim sredstvima. Ako to nisu u stanju, onda to znači da je zanimanje za te aktivnosti i za njihove publikacije preslabo, pa i nema opravdanja za njihovo postojanje.

Znači, trošškove izdavanja Libre je

�"snosio hrvatski ribar i težžak plaćanjem poreza u hrvatski proračun. Raspolažže li se tako s proračunskim novcem u jednom civiliziranom drušštvu?�"

Dio koji sam stavio pod navodnike nisu moje riječi nego citat, kojima je Tihomir Nuić na portalu croatia.ch bezobrazno insinuirao, da je glavninu trošškova od HKZ-a organizirane izložžbe hrvatskog naivnog slikarstva i hrvatskih narodnih glazbala u ŠŠvicarskoj snosila hrvatska držžava.

Dok je to u naššem slučaju Nuić potpuno krivo "�predmijevao"�, financiranje Libre je javno objavljeno i proslavljeno na korizmeni petak u restoranu Steve Karapanđže, kako je objavio g. Ivan Ivić na svom portalu hrvati.ch. Nisam zamijetio nikakve komentare Tihomira Nuića u gornje citiranom stilu povodom tog događaja.

Vratimo se licemjerju aktualne vlade. Postavlja se pitanje, zaššto takav obrat našše ljevice u odnosu prema dijaspori. Ima samo jedan logički zaključak, izbori se bližže i svaki glas je važžan. Demokracija koššta, rekao je Milanović, pitanje je samo tko ju plaća, a kome koristi.

Bog nam je u jednom trenutku pomogao, većina će se složžiti. Ali na vjeronauku sam naučio da ne treba skršštenih ruku zazivati božžju pomoć, nego se i sam potruditi.

U jednom trenutku je to funkcioniralo, branitelji to znaju.

Piše: Osvin Gaupp, Glavni urednik glasila HKZ

Izvor: Drušštvene obavijesti br. 111 (uvodnik)