10. travnja 1941.
Bilo je 16 sati i deset minuta, 10. travnja 1941., i
to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv
Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik,
u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio
Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko
minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u
kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet
nove vlasti i da lojalno surađje s njom. Od toga
trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih
članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista,
kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga
poput, na primjer, Uzdanice.
'Nezavisni'
očevidac tih događaja, američki konzul John James
Meily, piše: 'U srijedu, devetoga travnja šire se
glasine da je cijela Građanska zaštita Hrvatske
seljačke stranke prešla na frankovca. Srpski oficiri
koji su još nazočni u zagrebu i pototovo viceban,
spremaju se napustiti grad. Sljedećega dana, 10.
Travnja, Građanska zaštita i Seljačka zaštita otvoreno
se izjašnjavaju da su skloni frankovcima. Oko 10 sati
ujutro viceban prima jednoga od naših službenika
vičući: "Užas, potpuni užas!" U podne, šef kabineta
bana informira nas kako je gotovo s Jugoslavijom, kako
će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se
Hrvatska seljačka stranka nagoditi s frankovcima. Samo
nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u
Zagreb, general Kvaternik, šef frankovaca, proglašava
na radiju, u ime poglavnika Ante Pavelića, Nezavisnu
Državu Hrvatsku (...). Oko 16 sati tisuće građana s
oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke
jedinice. U isto vrijeme mala skupina koju
organiziraju frankovci, ili ustaše, kako oni sebe
nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina,
studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju
javne zgrade, kolodvor, radio-stanicu, a da pritom ne
nailaze na otpor. Evo, na taj se način Hrvatska
odcijepila bez prolijevanja krvi (samo je jedan
policajac ubijen) od jugoslavenske države.
Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku
njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10.
travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht
još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo dr. Edmund
Veesenmayer (1904.-1977.), zastupnik vlasti Trećega
Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla
zbiti bez opće podrše. U tim trenucima, ustaše nisu
mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim
okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i
kativista pod zakletvom, a što bi pak bilo nedovoljno
u slučaju jugoslavenskoga otpora.
U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na
Građansku zaštitu i na Seljačku zaštitu čije se vođe
Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a
koje imaju 142.000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu
snagu, koja je političkoga karaktera, treba dodati i
osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti
Josip -Vragović i general Tartalja prihvatili da
zajamče prevreat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili
plaćenici Wilhemstrasse! (adresa vlade i ministarstva
vanjskih poslova Trećeg Reicha u Berlinu, o.a.). Takvo
zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi
toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V.
Maček i A. Košutić, dopustili ili dali do znanja, a je
cilj t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.
Opća pobuna
Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske
bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim
bunama koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu.
Na primjer, 3. travnja, kapetan avijacije, Vladimir
Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio
Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana
kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski
piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. Dana 7.
travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem
apotekar Teodor Košak proglašava nezavisnost Hrvatske.
Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u
Velikom Grđevcu i Bjelovaru, kada nacionalisti (dr.
Julije Makanec, zastupnik Franjo Hegedšy i narednik
Ivan Čvek) preuzimaju vlast. Dolazi do sukoba između
hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju,
kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.
Desetoga travnja, kapetan Želimir Milić i posada
jednoga torpednoga čamca bune se u Šibeniku, a u isto
vrijeme grad preuzima u svoje ruke dr. Ante Nikšić. U
Crikvenici major Petar Milutin Kvaternik diže bunu
protiv srpskoga komandanta garnizona (što ga stoji
života), a u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip
Bojić tjera ostatke jugoslavenskih vlasi. Ustanak se
čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se domoljubi
bore protiv dvadsetak jugoslavenskih oklopnih vozila.
U Mostaru građenstvo se buni pod vodstvom Stjepana
Barbarića i Ahmeda Hadžića, a u Livnu fra Srećko Perić
preuzima vodstvo ustanka. Tvrdi, kao što se to već
dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak
mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je
ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše dr.
Georges Desbons: "Bilo je prirodno da 1941. Hrvati
odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala
srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (...) Bilo
je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga,
da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase
svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim
imperativom...
Mnogo protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno
tvrdi kako je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna
tvorevina Sila osovine i kako je 10. travanj bio samo
prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No
vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo
prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu
potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati
njemačkim i talijanskim tajnim službama. Između
ostaloga, možda je potrebno spomenuti da stvaranje
države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U
jednoj zavrđnoj studiji, koja je i objavljena ima tome
više od četvrt stoljeća, profesor Katalinić piše kako
se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim očuvanju
Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor
von Heeren (koji je dobio Orden svetoga Save 1937.
Godine), niti glavni tajnik vanjskih poslova Ernst von
Weizsćcker, nisu skrivali želju da sačuvaju Kraljevinu
Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je
poglavito izbio zbog britanskih makinacija u Beogradu,
a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke), čak je i
sam Hitler razmatrao kako staviti Hrvatsku pod
mađarsko skrbništvo (6. Travnja 1941.), da bi nakon
toga razmotrio kako predati Dalmaciju, Bosnu i
Hercegovinu Talijanima, a da bi, zatim, (u svojim
provizornim Instrukcijama od 12. Travnja 1941.) dao do
znanja da se Njemačka ne će miješati u unutarnje
poslove Hrvatske.
Monarhija kao meta kritika
S
talijanske, pak, strane fašistički režim nije skrivao
svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče
hrvatskih interesa, oni su prestali biti zanimljivi
nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937.)
na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima,
uvrjedljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska
bila "tvorevina" Sila osovine. Travanjska revolucija
izbila je jer je strpljenje hrvatskoga naroda došlo
kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio
spondat, a okupator, budući da se našao pred završnim
činom, morao ga je tolerirati.
Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne
znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. G. Ako bi se
njima vjerovalo, ništa, dakle, nije ukazivalo da
Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima
dokazuje da je 10. Travnja bila samo izlika za Nijemce
i Pavelićevu državu, za nametanje jedne prijevare. Bez
dvojbe, ovdje je riječ o kolemom licemjerstvu, budući
da su jugoslavenski problemi bili poznati svima,
upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u
Francuskoj, tinta Sprazuma iz Saint-Germaina jedva da
se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz
Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo
čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to
vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab
odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju
zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su
zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj
velikodušnosti.
Visoka administracija bila je vrlo prosrpski
orijentirana. 1920. g. piše Paul Garde, ambasador
Jacques de Fontenay zabrinut je glede predstojećega
izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i
njegov kolega Emile.Laurent Dard, koji jednostavno
traži da "diktatura i dalje potraje". No malo pomalo,
pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i
informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke,
slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. Godine dolazi do
atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla
Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati.
Atentat u Skupštini pokazuje cijelome svijetu
antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt
Stjepana Radića, piše The Economist (18. Kolovoza
1928.) "stavlja od sada Hrvate i Srbe u dvije
nepomirljive i neprijateljske strane". Umjesto da
urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije,
vodi do službenoga proglašenja diktature, što još više
pali emocije. Otada su brojni ljudi javno uzenmireni s
otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevina
Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, -
Vlatko Maček, Ante rumbič, Juraj Krnjević, Ljudevit
Kežman, August Košutić i Ante Pavelić - poduzimaju
brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad
njihove žalbe nailaze na više sluha.
Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na
svoju zemlju, međunarodni tisak više ne skriva svoje
rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njezinih
starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i
Wickham Steed. 'Ako Jugoslavija definitivno nastavi
ići prema vojnoj autokraciji, 'piše ovaj prvi', tada
će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduži da će te
potonje smatrati kako nije sukladno općim interesima
braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi'. 'Metode
tortura koje koristi jugoslavenska policija',
protestira ovaj drugi, 'podsjeća na najgore trenutke
turske tiranije".
16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru,
europskome dopisniku Chicago Daily Newsa da uputi
kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta
Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi
diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i
javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode
kraljevske policije. 1931. G. ubijen je od udaraca
režimskoh plaćenika hrvatski znanstvenik Millan
Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića, taj
skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede
Alberta Einsteina i Heinricha Manna koji upućuju poziv
Međunarodnoj Ligi za ljudska prava. Njihovo pismo,
koje izravno optužuje jugoslavensku vlast, objavljeno
je 6. svibnja 1931. Na naslovnoj stranici New York
Timesa.
Međunarodna
stigma
Tridesetih godina prošloga stoljeća, zapadne vlade,
a osobito britanska i francuska vlada, koliko god su
se borile rukama i nogama za očuvanje mita o
dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim
mitom više nisu mogle zavarati cijeli svijet. 1932. g.
u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest
u kojem osuđuju diskriminaciju koja pogađa nesrpske
narode. U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert
Vivian zgraža se na stranicama English Reviewa nad
divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede
nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak
strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri koju
objavljuje na četirima jezicima (hrvatskome,
njemačkome, francuskome i španjolskome) i koju šalje
diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i
naređuje jugoslavenska vlast sve više ju udaljuju od
svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnoga ureda za
obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin,
svečano prosvjeduje kod jugoslavenske ambasade (24.
Studenoga 1933.) protiv tortura kojima su izloženi
hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo
potpisjuj Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton
Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj,
demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je
bio vrući zagovornik jugoslavenskoga jedinstva,
objavljuje La Yougoslavie en peril (Paris, Bloud et
Gay, 1933.) u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku
Aleksandrova režima: " 'Jugoslavija', priznaje on,
'samo je varajući naziv kojim s kamuflira u očima
stranoga svijeta imperijalna i dominantna politika
Velike Srbije'".
U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre
(Paris, Bossuet, 1933.), bivši srpski ministar
Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon
povratka s informativnoga puta u Jugoslaviju (lipanj
1933.), senatori Frederic Eccard, Guy de Wendel i
Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem
događaja u Kraljevini, a takvo mišljenje dijeli i
Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934.
godine. Taj katolički zastupnik i budući "Otac Europe"
užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena
Hrvatima. "Nemoguće je", piše on Louisi Batouu
(ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.), "da se
više niječe ta teška situacija (...) Potreban je
povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu,
federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji
tvore tu državu'.
Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi
također bez uljepšavanja daje sliku o Jugoslaviji. U
svome pamfletu koje nosi naslov La guerre revient
(Paris, Paul Berger, 1933.), on nabraja zločine
jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne
riječi Ante Trumbića: "Ni u kojem slučaju, čak ni u
slučaju stranoga rata, hrvatska oporba ne će dati
svoju političku podršku, svoju moralnu podršku
sadašnjoj vladi Jugoslavije". 1934. godine
unutarjugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon
ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. Listopada,
koje je počinio jedan Makedonac, a koje su
organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no
unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što
govore događaji u Sibinju i Brodu, represija ne
popušta, a i međunarodni tisak neko vrijeme, ganut
ubojstvom kralja, ponovno započinje s oštrom kritikom
protiv režima. "Najgori teror vlada u Jugoslaviji!",
piše pariški dnevnik L'Ceuvre (16. lipnja 1935.), te
pritom dodaje kako "ti progoni nesrpskih naroda, većim
dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuju osudu, nego
zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih
naroda".
1936. godine srednjovjekovne metode jugoslavenske
policije kao i prljavđtina njezinih zatvora stvaraju
ogorčenje kod romanopisca i budućega nobelovca Andrea
Gidea. Njegov članak objavljen je 7. veljače na
stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to
nekoliko tjedana prije smrti nacionalista Stjepana
Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje
prethode neposredno Drugome svjetskome ratu i koje su
također pune velikih napetosti: na jednome mjestu
žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi
(9. svibnja 1937. u Senju), a na drugom pak mjestu
manipulira se rezultatima glasovanja, ili s samovoljno
ukidaju oporbene novine. Hrvatsko - srpski jaz uistinu
je nepremostiv te 15. siječnja 1939. godine hrvatski
zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje
u svoje ruke ako se i dalje bude ustrajalo na
nijekanju njegova prava na samoodređenje.
Demokratska revolucija
Nakon čitanja toga kratkoga
podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno,
kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska
pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko -
fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine
apsolutizma, ogorčenje hrvatskoga naroda došlo je
kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je
neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator.
Budući da se čuvar 'tamnice naroda' našao u
neprilikama, idealna je bila prilika za domoljube da
priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti
Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju
stanovita neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i
sreća. "A da bi osigurala ta prava, vlast', nadalje
govori tekst, 'postavljaju ljudi čija pravednost
izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god
neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim
ciljevima, narod ima pravo izmijeniti vlast ili ju
ukinuti'. U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka
i građana od 24. Lipnja 1793., navodi u članku XXXV,
da 'kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i
za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna
od neizbježivih zadaa'. 1941. godine Hrvati su samo
primijenili ta stara načela te je u tom smislu
travanjska revolucija bila demokratska.
Piše: CHRISTOPHE DOLBEAU
(Preveo: dr. Tomislav Snić)
Hrvatski list,
07.04.2011.
C. Dolbeau francuski j književnik,
autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i
Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga La guerre
d'Espagne (2010.)
|
