Budući da dobro znam kome se obraćam - hrvatskom narodu,
ni manje, ni više! - imao sam na umu dvije stvari. Prva
je da barem 80 posto toga naroda ne zna ništa ili zna
vrlo malo o samome sebi, svojoj povijesti i politici - i
još se time ponosi! Najbolji izraz toga je ona čudna,
varljiva i lažljiva izreka, koju je osobito proširio
slav(lje)ni splitski jugonacionalist (orjunaš) Miljenko
Smoje: "Ne ću politiku u svoju butigu!"
Kad ju čujem, ja sve češće, manje ili više uvijeno,
odgovaram njezinu zagovorniku: mislite da "idiot"
znači glup ili umno zaostao čovjek? Ne, izvorno grčko
(staroatensko) značenje te riječi "idiotes" je "čovjek
usredotočen samo na se" ili "nesposoban ili
nezainteresiran za javne poslove" - dakle, takav koji,
iz gluposti ili pokvarenosti, "ne će politiku u svoju
butigu". I ovo je ta prva stvar: motiv.
Druga stvar, koju sam imao na umu je - forma. Htio
sam da moj račun proteklog stoljeća bude što kraći -
sve u samo pet rečenica. Ako nisam bio jasan - moj
čudovišni zadatak je: strpati cijelih stotinjak godina
povijesti jednog naroda u točno toliko rečenica! Iako
sam savršeno svjestan da je, ako me pamćenje služi,
srpski pisac Radomir Konstantinović u svome "romanu"
"Ahasver" iz 1964. godine od jednog trenutka svog
doživljaja pivske boce napravio sto ili više stranica
teksta.
Ja krećem drugim, suprotnim putem - sažimanjem
zbivanja - opet iz dvaju razloga. Prvi je, u atenskom
smislu, "ponosni idiotizam" četiriju petina hrvatskog
naroda, koji "ne će politiku u svoju butigu". Drugi
je: opće informacijsko zagušenje javnog prostora -
govori se što kome padne na pamet, a ne ono što je
prijeko potrebno. Pri tome se strašno rasipaju snage,
a važne istine jedva dolaze do daha, zatrpane tonama
bezvrijedne i(li) repetitivne verbalne šljake.
Ovima na vlasti, koji nama vladaju od 1945. godine,
to je razložna strategija: oni i žele da istina o
njima ostane duboko zakopana. Ali, zašto većinski
Hrvati pristaju na to obavijesno "nadzirano rasulo"?
Opet iz gluposti ili naše vlastite pokvarenosti?
Hrvati i "ovi danas"
Ali, dosta je okolišne priče, prijeđimo na stvar - i
to mimo povijesnog slijeda, od sadašnjosti, na
prošlost, uz moguće naslućivanja budućnosti, kako bi
stvar bila bjelodana.
Prva rečenica (sadašnjost):
Hrvatskom danas vlada savez partizana i četnika, koji
sebe nazivaju "liberalima" ili "Europljanima", u
službi britanskog (financijskog) imperija, a protiv
blizu 90-postotno većinskih katoličkih Hrvata, koje
oni, kad im zatreba, zovu ustašama.
Druga rečenica (dalja i bliža prošlost):
Hrvatima su od 1918. do 1941. godine vladali četnici,
a od 1945. do 1990. godine partizani; danas, od 2000.
do 2012. godine, četnici i partizani, Hrvatima vladaju
zajedno.
Treća rečenica:
"plod" tih povijesnih vladavina bio je trajni genocid
(prvenstveno) nad hrvatskim narodom, koji je svoj
stvarni vrhunac imao na Bleiburgu 1945. godine, u čemu
je, osim partizansko-četničkog udjela, znatan bio
utjecaj spomenutog britanskog čimbenika.
Četvrta rečenica:
istovrsni s Bleiburgom iz 1945. godine danas su Haag
(sudište) i Dayton (mjesto istoimenog "sporazuma") -
istina, ne tako krvavi kao njihov prethodnik, ali
svejedno istosmjerno genocidni, na crti:
ozloglašavanje-rastakanje-nametanje vladavine najgorih
("kakistokracije")-pljačka i, kao posljedica,
raseljavanje ("tihi genocid").
Peta rečenica:
manje ili više neovisnu državu Hrvati su imali samo u
ratnom i(li) neposrednom poratnom vremenu - prvu od
1941. do 1945. godine (lošu) i od 1990. do 2000.
(dobru); u oba slučaja spomenuti vanjski čimbenik
odigrao je veliku ulogu.
Pomogni si sam...
I to je, rekao bih, taj naš stoljetni račun ili
usud, njegov temeljni nacrt, koji, naravno, ima niz
svojih (manje važnih) odstupanja ili meandara,
prvenstveno na vanjskom planu. Naime, u određenim su
razdobljima, osim britanskog, bili važni i drugi
čimbenici: ruski, njemački i talijanski, a na svoj
osobit način i vatikanski. Možda je posebno prijeporan
onaj najmoćniji: većina svijeta doživljava ga
američkim, ali i u samoj Americi ima dosta onih koji
ga vide samo "pripojeno-" ili "produženo-britanskim".
U hrvatskim političkim raspravama ovaj vanjski
čimbenik i njegova veza s domaćim sustavno se gubi iz
vida. To je opet na korist partizansko-četničke
vlasti, jer njoj odgovara svaka mutež. Za stranke pak,
koje sebe nazivaju hrvatskim, to sijanje iluzije o
nekakvoj "stvarnosti" našeg društvenog i političkog
"kazališta lutaka" - potpuno je neshvatljivo.
Jasno je, dakle, da su u Hrvatskoj u cijelom
proteklom stoljeću - uz zadane vanjske uvjete - na
djelu tri čimbenika: manjinski četnici (velikosrpski
šovinisti i mini-imperijalisti) i partizani (hrvatski
internacionalistički otpadnici), prije s rojalističkim
i(li) komunističkim, a danas (neo)liberalnim
naljepnicama, te većinski katolički i
nacionalno-slobodarski Hrvati, koji samo u rijetkim
razdobljima uspijevaju osvojiti i zadržati vlast u
svojoj zemlji.
U čemu je problem? Kao da Hrvati, sa svim svojim
prebogatim krvavim iskustvom, očekuju da će im doista
netko drugi, osim njih, sačuvati i popraviti domovinu.
Dobro je što se mnogi među njima uzdaju u Božji upliv
na ovozemaljske poslove: neke stvari, kao što je
hrvatska pobjeda nad nadmoćnim partizansko-četničkim
neprijateljem u obrambenom Domovinskom ratu i još
ponešto, jedva da se mogu drukčije objasniti. Ali, zar
odavno nije znano: pomogni sam sebi, pa će ti i Bog
pomoći!
Autor: Joško Čelan
Hrvatski list
27.12.2012. |
