Jedan od najopakijih manevara ljevice i njihovih liberalnih podrepaša određivanje je značenja riječi u političkoj terminologiji. Tako su pojmovi desnica i konzervativizam bili do kraja sotonizirani, odnosno prikazivani nazadnim i opasnim za demokraciju. S druge, pak, strane biti Ijevičar značilo je biti napredan i častan. U međuvremenu se u tome pogledu štošta promijenilo u korist konzervativaca i desničara, ali prije svega tek nakon njihovih pobjeda na parlamentarnim izborima u Europskoj Uniji.

Konzervativne stranke prevladavaju u većini država Unije. Krajnja desnica već se nalazi u parlamentima Norveške, Švedske, Danske, Nizozemske, Belgije, Letonije, Litve, Austrije, Slovačke, Mađarske, Slovenije, Bugarske i Grčke, a u Francuskoj sve više napreduje, doduše, neparlamentarna stranka Nacionalna fronta za koju bi, da se uskoro održe izbori, glasovao svaki četvrti Francuz. Čak nije neophodno važno da desničari uđu u vlade, gotovo je isto toliko od koristi za njih da njihove programe "kopiraju" konzervativci i tako stjeraju u kut razvikane Ijevičare. Takav scenarij mogao bi se na sljedećim izborima ostvariti u Hrvatskoj ako bi desnica postigla minhnalnu slogu, što zasad izgleda više kao znanstvena fantastika nego stvarna mogućnost, ali ništa nije posve nemoguće ako bi barem neko vrijeme prevladao razum.

Nedavno su desničari trijumfirali u, inaće, izrazito proeuropskoj Finskoj dobivši oko 20 posto glasova na tamošnjim parlamentamim izborima. Desnica u toj skandinavskoj zemlji ponosno se naziva 'Pravi Finci'. Oni su među ostalim dobili toliko mnogo glasova i zbog svoga izrazitoga euroskepticizma. Finski izbori izazvali su zabrinutost u središnjici EU Bruxellesu, jer 'Pravi Finci' nisu skloni tome da njihova zemlja sudjeluje u financiranju 'Europskog kišobrana' za polubankrotirane drzave Unije Grčku, Portugal i Irsku. Vođa 'Pravih Finaca' Timo Soini kaže kako Finska ne želi 'isplaćivati pogrješke ostalih' država članica Unije, smatrajući Bruxelles 'srcem tame'. I u Hrvatskoj se javljaju takvi glasovi, ali bez finskih argumenata i iskustava koji nisu uvijek bili na štetu te zemlje; baš obratno, Finska je dosad prilično dobro živjela zahvaljujući svome članstvu u EU, ali, očito, neke odluke većine u Uniji više ne odgovaraju marljivoj skandinavskoj naciji.

Finska nije jedina EU zemlja u kojoj desnica igra sve veću političku ulogu. U Danskoj Narodna stranka, inače vrlo kritična prema useljenicima, podupire VIadu desnoga centra.

U Nizozemskoj Vlada zavisi od desničarskih populista koji su, među ostalim, i protiv proširenja EU, kao i protiv hrvatskoga učlanjenja. Vođa nizozemskih desničara Geert Wilders izraziti je protivnik muslimana, odnosno useljavanja stranaca iz Azije i Afrike u svoju zemlju.
U Švedskoj je antieuropskoj desnici uspjelo uči u Parlament. U Italiji separatistička Lega nord sudjeluje u također desnoj Berlusconijevoj vladi.
Samo u dvije europske zemlje, u Njemačkoj i Francuskoj, desnici još nije uspjelo ući u državne Parlamente.

Glede Njemačke, se to može shvatiti jer ovdašnja desnica još nije i ne želi odustati od slavljenja svoje prošlosti, djelomično povezane s Hitlerovim režimom. U Francuskoj je to drukčije. Od kada je francusku Nacionalnu frontu preuzela dinamična kći njezina osnivača Jean-Marie Le Pena, Marine Le Pen, ta stranka sve više osvaja srca Francuza, prijeteći da će na sljedećim izborima pobijediti čak i stranku predsjednika Nicolasa Sarkozyja, Uniju za predsjednika. Moglo bi se dogoditi da 'nacionaini frontaši' sljedeće godine na predsjedničkim izborima udu u drugu rundu izbora sa socijalistima, što bi bio katastrofalan poraz za Sarkozyjevu stranku. Gospođa Marine Le Pen toliko je antieuropski raspoložena da traži ukidanje eura i vraćanje na francuske franke, zatim uvođenje uvoznih ograničenja i umjereni protekcionizam.

Da u novim članicama EU ima dovoljno političkih snaga koje njeguju euroskepticizam, nije nikakva novost. Česki predsjednik Vaclav Klaus deklarirani je euroskeptik od kada sjedi na Hradčanima. U Mađarskoj su desničari prije godinu dana osvojili dvije trećine parlamentarnih mandata i od nedavno proklamirali novi Ustav koji sadrži više nego konzervativne odredbe od kojih se europskoj Ijevici diže kosa na glavi.

Mađarska konzervativna većina unijela je u ustav postulate u kojima se naglašava 'misticizam nacije', 'zajedništvo svih Mađara ma gdje bili', 'svetost obitelji' i 'važnost religije'. Te su odredbe uzbudile ne samo Bruxelles, nego i neke susjedne zemlje u kojima obitavaju velike mađarske nacionalne manjine kao što su Rumunjska i Slovačka. Izgleda kao da službena Budimpešta još nije preboljela gubitke velikih područja nakon sloma Austro-Ugarske u Prvome svjetskome ratu. No jedna je stvar deklarativnost tih ustavnih proklamacija za unutarnju uporabu, a posve druga mogućnosti njihova prakticiranja u inozemstvu, jer i 'nova' Mađarska mora poštivati sve međunarodne zakone od 1918. do danas, što znači da nekoga mađarskoga revanšizma ne može biti.

Bruxelles nije ideal, ali ni pakao kako ga neki prikazuju

Iz svega što smo naveli može se zaključiti da su mnoge političke snage u Europskoj Uniji duboko nezadovoljne s onim što se radi u Bruxellesu. Uniji se od prije stanovita vremena osvećuje njezina hibridnost. Europska Unija nije naddržava, nije konfederacija, nije federacija i naravno ni u kojemu slučaju nije država. Njezina je konstrukcija vrlo proturječna. Ona ima Parlament koji donosi zakone, ali nije u stanju kažnjavati one koji ih ne provode, ako se tome protive države koje su pogođene. Ona ima svoje tri 'vlade' koje se nazivaju Vijeće Europe (članovi su predsjednici i/ili premijeri država članica), Vijeće Europske Unije (u njemu su delegirani mjerodavni ministri država članica) i Komisija Europske Unije (u kojoj se praktično izvode zaključci prije navedenih tijela). Postoje i brojna druga tijela Unije, sve skupa s oko 36.000 službenika s ne baš malim primanjima. Unija posjeduje i svoga 'predsjednika', ali njegova je uloga više-manje samo simbolična, što se u još večoj mjeri može reči za povjerenicu za vanjske poslove EU-a. Njihova imena nije potrebno zapamtiti. Jednostavno se može reči da Europska Unija nema konzistentnu vanjsku politiku, ali će uskoro ipak dobiti svoje 'ministarstvo vanjskih poslova' s ne malim brojem diplomata za koje se još ne zna kako će djelovati uz već postojeća diplomatska predstavništva država članica Unije. Zaista babilonska pomutnja u kojoj pametni mogu ostvarivati svoje ciljeve, pa zašto među mudrima ne bi mogla biti i naša Hrvatska?

Unatoč svim navedenim manama, Europskoj Uniji nema alternative. Bilo je govora, primjerice, da se platežno sredstvo Unije euro podijeli na sjeverni i južni euro, poradi toga što se gospodarstva južnih država EU ne mogu uskladiti s ekonomijama sjevernih država članica, ali odustalo se od toga bizarnoga prijedloga. Zasada funkcionira 'financijski kišobran' nad gotovo bankrotiranim južnim državama, ali neraspoloženje protiv njega sve je veće ne samo u desničarskim nego i u umjerenim strankama Unije.
Kritike na račun 'administrativnoga moloha' u Bruxellesu su često opravdane, no nitko od kritičara nije dosad uvjerljivo dokazao što bi trebalo učiniti ako bi se prišlo demontiranju Europske Unije. U Hrvatskoj, osim toga, postoji golemo neznanje glede nastanka, razvoja i funkcioniranja Unije. To se najbolje vidjelo prošlih dana na prosvjedima do u nebo vapijuće presude haaškog Tribunala protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Netko je te više nego nepravedne presude povezao s Europskom Unijom. Haasši sud nije tijelo Unije nego Ujedinjenih naroda! Zašto oni koji su prosvjedovali protiv Haaga nisu zahtijevali izlazak iz Ujedinjenih naroda?
U Europskoj se Uniji može mnogo toga postići ako se upoznaju sve njezine pozitivne mogućnosti i izbjegavaju negativne strane, a za to je s hrvatske strane potrebna pamet i hrabrost, no prije svega ujedinjenje svih desnih i konzervativnih snaga.

Nije dovoljno kukati, treba iznositi realne prijedloge

Nedavne demonstracije 'šarene koalicije' protivnika vlade u Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima morale su splasnuti jer prosvjednici nisu znali pronaći ni najmanji zajednički nazivnik. Po starome hrvatskome običaju najvažnije je bilo biti protiv, a ono zašto smo, ostavljeno je po strani, ili ga uopće nije bilo. Još drastičnije se to vidi u prosvjedima protiv presuda haaškoga Tribunala. Namjesto da su pronađeni pravi krivci za to, krivnja se prebacuje s jednih na druge; u toj gunguli nitko ne zna tko je i zašto je morao slati transkripte u Haag; potom, zašto neki dijelovi njih nisu bili pocrnjeni, (kao što je učinila lukava Srbija) itd. itd. Ima u ovoj opčoj kuknjavi nmogo licemjerja. Oni koji su preko svake mjere surađivali s Haagom, (zakonski je to trebalo, ali ne pod cijenu ugrožavanja nacionalne sigurnosti) sada udaraju u žalopojke kao da su bili najveći protivnici Haaga.

U Hrvatskoj kao da uopće nije moguće postići suglasnost ni u najobičnijim pitanjima prošlosti i današnjice. Pitamo se zašto se javna većina jednom zauvijek ne odredi spram nacionalističkih i komunističkih zlodjela te glede jugoslavenstva i hrvatstva? Zar nije moguće ustvrditi da su, kolokvijano rečeno, partizani i ustaše više štetili negoli koristili hrvatskome narodu, odnosno da je jugoslavenstvo u početku bilo neizbježivo, no da je u krajnjem završilo u antihrvatstvu, te da uspostavljanje hrvatske države, primjerice NDH, pod svaku cijenu nije bila optimalna solucija. Zar ne bi trebalo svakome biti jasno da su ekstremni nacionalizam i komunizam dvije strane jedne te iste autoritativne i diktatorske medalje?

Zasigurno je i u nacionalističkome kao i u komunističkome pokretu bilo elemenata idealizma, ali krajnji rezultati tih dvaju gibanja bili su zločinački u duhovnome, političkome i gospodarskome smislu. Sve se to može dokazati konkretnim podacima i primjerima. Hrvati bi se trebali jednom zauvijek osloboditi balasta prošlosti kako bi uspjeli slobodnije politički disati, donositi realističke prijedloge i pretvarati ih u zbilju.

Ponajprije treba vidjeti koje je prosle pogrješke moguće, a koje nije moguće ispraviti. Nema nikakva smisla kukati nad nečim što je prošlo svršeno vrijeme. Treba pokopati ratne sjekire, sjesti za pregovarački stol i uspostaviti barem 'konfederaciju' stranaka desno od HDZ-a, barem s usputnim ciljem da bivša Tuđmanova stranka prijeđe s riječi na djela u obrani vitalnih nacionalnih interesa. Desnu platformu valja konkretizirati, to jest sastaviti program oko kojega bi se mogle okupiti sve spomenute stranke i sva udruženja. Baš u ovo vrijeme silne antihaaške emocionalnosti treba unijeti racionalna premišljanja o tomu kako ju iskoristiti kao 'pogonsko gorivo' za afirmiranje desne opcije na demokratskim osnovama. Hrvatski branitelji trebali bi napokon osnovati zajedničku krovnu organizaciju. Neovisni intelektualci moraju se češće javIjati za riječ i ne prepuštati oblikovanje javnosti uvijek istim bivšim Jugoslavenima, (Puhovski & Co.). Trebalo bi osnovati barem jedan dnevni bilten s podatcima i argumentacijom za sve koji su nezadovoljni sadašnjim stanjem u hrvatskom političkom životu. Morali bismo 'probuditi' šuteću večinu da ide na izbore i svoje glasove dade onima koji imaju realne planove za moralnu i materijalnu obnovu Hrvatske. A takvih je barem 40 i nešto više u glasačkoj populaciji Lijepe Naše. I napokon: obustaviti sve stare svađe koje vode neslozi i pogodne su za marginalizaciju demokratske desnice. Ako joj to ne uspije, može se već sad reči da će na sljedečim izborima pobijediti lijevo-liberalna opcija koja će biti za Hrvatsku mnogo opasnija no što je bio režim Šestorke.

Konkretni prijedlozi dobro došli su. Evo ih nekoliko. Ponajprije valja osnovati moćnu Nacionalnu banku koja će financirati gospodarski oporavak zemlje. Zatim, mora se promijeniti Izborni zakon koji bi bio u suglasju s Ustavom da svaki glas bude imao jednaku težinu ili, drugim riječima, da članstvo Hrvatskog sabora napokon postane preslik nacionalnoga i socijalnoga sastava sveukupnoga pučanstva Republike Hrvatske i njezine dijaspore, u koju ne spadaju Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koje bi svim sredstvima trebalo osposobiti da stvarno postanu ono što su formalno: konstitutivna nacija te za Hrvatsku najvažnije države u susjedstvu. Trebalo bi pojednostavniti administrativnu podjelu zemlje drastičnim smanjenjem broja županija i općina. Svakako valja uspostaviti suverenitet nad morskim područjem onako kako su to učinile susjedne jadranske države. Ako je neophodno trebalo bi preispitati dosadašnje rezultate pristupnih pregovora s Europskom Unijom, pa ako su negativni za Hrvatsku, tražiti ispravke uz cijenu i vremenske odgode učlanjenja u Uniju. Eto, to bi bilo to. Svi ostvarivi prijedlozi su dobro došli. U svakom slučaju, valja izbjegavati stare bitke na terenima koji pripadaju povijesti, a za današnjicu i budućnost Nacije nemaju veliku važnost. Višak povijesti valja izbaciti iz političke svakodnevnice, odnosno prepustiti ga povjesničarima.

Gojko Borić

Hrvatski list

12.05.201