|
Jedan od najopakijih manevara ljevice i njihovih
liberalnih podrepaša određivanje je značenja riječi u
političkoj terminologiji. Tako su pojmovi desnica i
konzervativizam bili do kraja sotonizirani, odnosno
prikazivani nazadnim i opasnim za demokraciju. S druge,
pak, strane biti Ijevičar značilo je biti napredan i
častan. U međuvremenu se u tome pogledu štošta
promijenilo u korist konzervativaca i desničara, ali
prije svega tek nakon njihovih pobjeda na parlamentarnim
izborima u Europskoj Uniji.
Konzervativne stranke prevladavaju u većini država
Unije. Krajnja desnica već se nalazi u parlamentima
Norveške, Švedske, Danske, Nizozemske, Belgije,
Letonije, Litve, Austrije, Slovačke, Mađarske,
Slovenije, Bugarske i Grčke, a u Francuskoj sve više
napreduje, doduše, neparlamentarna stranka Nacionalna
fronta za koju bi, da se uskoro održe izbori, glasovao
svaki četvrti Francuz. Čak nije neophodno važno da
desničari uđu u vlade, gotovo je isto toliko od
koristi za njih da njihove programe "kopiraju"
konzervativci i tako stjeraju u kut razvikane
Ijevičare. Takav scenarij mogao bi se na sljedećim
izborima ostvariti u Hrvatskoj ako bi desnica postigla
minhnalnu slogu, što zasad izgleda više kao znanstvena
fantastika nego stvarna mogućnost, ali ništa nije
posve nemoguće ako bi barem neko vrijeme prevladao
razum. |
Nedavno su desničari trijumfirali u, inaće, izrazito
proeuropskoj Finskoj dobivši oko 20 posto glasova na
tamošnjim parlamentamim izborima. Desnica u toj
skandinavskoj zemlji ponosno se naziva 'Pravi Finci'.
Oni su među ostalim dobili toliko mnogo glasova i zbog
svoga izrazitoga euroskepticizma. Finski izbori izazvali
su zabrinutost u središnjici EU Bruxellesu, jer 'Pravi
Finci' nisu skloni tome da njihova zemlja sudjeluje u
financiranju 'Europskog kišobrana' za polubankrotirane
drzave Unije Grčku, Portugal i Irsku. Vođa 'Pravih
Finaca' Timo Soini kaže kako Finska ne želi 'isplaćivati
pogrješke ostalih' država članica Unije, smatrajući
Bruxelles 'srcem tame'. I u Hrvatskoj se javljaju takvi
glasovi, ali bez finskih argumenata i iskustava koji
nisu uvijek bili na štetu te zemlje; baš obratno, Finska
je dosad prilično dobro živjela zahvaljujući svome
članstvu u EU, ali, očito, neke odluke većine u Uniji
više ne odgovaraju marljivoj skandinavskoj naciji.
Finska nije
jedina EU zemlja u kojoj desnica igra sve veću
političku ulogu. U Danskoj Narodna stranka, inače vrlo
kritična prema useljenicima, podupire VIadu desnoga
centra.
U Nizozemskoj Vlada zavisi od desničarskih populista
koji su, među ostalim, i protiv proširenja EU, kao i
protiv hrvatskoga učlanjenja. Vođa nizozemskih
desničara Geert Wilders izraziti je protivnik
muslimana, odnosno useljavanja stranaca iz Azije i
Afrike u svoju zemlju.
U Švedskoj je antieuropskoj desnici uspjelo uči u
Parlament. U Italiji separatistička Lega nord
sudjeluje u također desnoj Berlusconijevoj vladi.
Samo u dvije europske zemlje, u Njemačkoj i
Francuskoj, desnici još nije uspjelo ući u državne
Parlamente.
Glede Njemačke, se to može shvatiti jer ovdašnja
desnica još nije i ne želi odustati od slavljenja
svoje prošlosti, djelomično povezane s Hitlerovim
režimom. U Francuskoj je to drukčije. Od kada je
francusku Nacionalnu frontu preuzela dinamična kći
njezina osnivača Jean-Marie Le Pena, Marine Le Pen, ta
stranka sve više osvaja srca Francuza, prijeteći da će
na sljedećim izborima pobijediti čak i stranku
predsjednika Nicolasa Sarkozyja, Uniju za
predsjednika. Moglo bi se dogoditi da 'nacionaini
frontaši' sljedeće godine na predsjedničkim izborima
udu u drugu rundu izbora sa socijalistima, što bi bio
katastrofalan poraz za Sarkozyjevu stranku. Gospođa
Marine Le Pen toliko je antieuropski raspoložena da
traži ukidanje eura i vraćanje na francuske franke,
zatim uvođenje uvoznih ograničenja i umjereni
protekcionizam.
Da u novim članicama EU ima dovoljno političkih
snaga koje njeguju euroskepticizam, nije nikakva
novost. Česki predsjednik Vaclav Klaus deklarirani je
euroskeptik od kada sjedi na Hradčanima. U Mađarskoj
su desničari prije godinu dana osvojili dvije trećine
parlamentarnih mandata i od nedavno proklamirali novi
Ustav koji sadrži više nego konzervativne odredbe od
kojih se europskoj Ijevici diže kosa na glavi.
Mađarska konzervativna većina unijela je u ustav
postulate u kojima se naglašava 'misticizam nacije',
'zajedništvo svih Mađara ma gdje bili', 'svetost
obitelji' i 'važnost religije'. Te su odredbe uzbudile
ne samo Bruxelles, nego i neke susjedne zemlje u
kojima obitavaju velike mađarske nacionalne manjine
kao što su Rumunjska i Slovačka. Izgleda kao da
službena Budimpešta još nije preboljela gubitke
velikih područja nakon sloma Austro-Ugarske u Prvome
svjetskome ratu. No jedna je stvar deklarativnost tih
ustavnih proklamacija za unutarnju uporabu, a posve
druga mogućnosti njihova prakticiranja u inozemstvu,
jer i 'nova' Mađarska mora poštivati sve međunarodne
zakone od 1918. do danas, što znači da nekoga
mađarskoga revanšizma ne može biti.
Bruxelles
nije ideal, ali ni pakao kako ga neki prikazuju
Iz svega što smo naveli može se zaključiti da su
mnoge političke snage u Europskoj Uniji duboko
nezadovoljne s onim što se radi u Bruxellesu. Uniji se
od prije stanovita vremena osvećuje njezina
hibridnost. Europska Unija nije naddržava, nije
konfederacija, nije federacija i naravno ni u kojemu
slučaju nije država. Njezina je konstrukcija vrlo
proturječna. Ona ima Parlament koji donosi zakone, ali
nije u stanju kažnjavati one koji ih ne provode, ako
se tome protive države koje su pogođene. Ona ima svoje
tri 'vlade' koje se nazivaju Vijeće Europe (članovi su
predsjednici i/ili premijeri država članica), Vijeće
Europske Unije (u njemu su delegirani mjerodavni
ministri država članica) i Komisija Europske Unije (u
kojoj se praktično izvode zaključci prije navedenih
tijela). Postoje i brojna druga tijela Unije, sve
skupa s oko 36.000 službenika s ne baš malim
primanjima. Unija posjeduje i svoga 'predsjednika',
ali njegova je uloga više-manje samo simbolična, što
se u još večoj mjeri može reči za povjerenicu za
vanjske poslove EU-a. Njihova imena nije potrebno
zapamtiti. Jednostavno se može reči da Europska Unija
nema konzistentnu vanjsku politiku, ali će uskoro ipak
dobiti svoje 'ministarstvo vanjskih poslova' s ne
malim brojem diplomata za koje se još ne zna kako će
djelovati uz već postojeća diplomatska predstavništva
država članica Unije. Zaista babilonska pomutnja u
kojoj pametni mogu ostvarivati svoje ciljeve, pa zašto
među mudrima ne bi mogla biti i naša Hrvatska?
Unatoč svim navedenim manama,
Europskoj Uniji nema alternative. Bilo je govora,
primjerice, da se platežno sredstvo Unije euro
podijeli na sjeverni i južni euro, poradi toga što se
gospodarstva južnih država EU ne mogu uskladiti s
ekonomijama sjevernih država članica, ali odustalo se
od toga bizarnoga prijedloga. Zasada funkcionira
'financijski kišobran' nad gotovo bankrotiranim južnim
državama, ali neraspoloženje protiv njega sve je veće
ne samo u desničarskim nego i u umjerenim strankama
Unije.
Kritike na račun 'administrativnoga moloha' u
Bruxellesu su često opravdane, no nitko od kritičara
nije dosad uvjerljivo dokazao što bi trebalo učiniti
ako bi se prišlo demontiranju Europske Unije. U
Hrvatskoj, osim toga, postoji golemo neznanje glede
nastanka, razvoja i funkcioniranja Unije. To se
najbolje vidjelo prošlih dana na prosvjedima do u nebo
vapijuće presude haaškog Tribunala protiv hrvatskih
generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Netko je te
više nego nepravedne presude povezao s Europskom
Unijom. Haasši sud nije tijelo Unije nego Ujedinjenih
naroda! Zašto oni koji su prosvjedovali protiv Haaga
nisu zahtijevali izlazak iz Ujedinjenih naroda?
U Europskoj se Uniji može mnogo toga postići ako se
upoznaju sve njezine pozitivne mogućnosti i
izbjegavaju negativne strane, a za to je s hrvatske
strane potrebna pamet i hrabrost, no prije svega
ujedinjenje svih desnih i konzervativnih snaga.
Nije dovoljno kukati, treba iznositi
realne prijedloge
Nedavne demonstracije 'šarene
koalicije' protivnika vlade u Zagrebu i ostalim
hrvatskim gradovima morale su splasnuti jer
prosvjednici nisu znali pronaći ni najmanji zajednički
nazivnik. Po starome hrvatskome običaju najvažnije je
bilo biti protiv, a ono zašto smo, ostavljeno je po
strani, ili ga uopće nije bilo. Još drastičnije se to
vidi u prosvjedima protiv presuda haaškoga Tribunala.
Namjesto da su pronađeni pravi krivci za to, krivnja
se prebacuje s jednih na druge; u toj gunguli nitko ne
zna tko je i zašto je morao slati transkripte u Haag;
potom, zašto neki dijelovi njih nisu bili pocrnjeni,
(kao što je učinila lukava Srbija) itd. itd. Ima u
ovoj opčoj kuknjavi nmogo licemjerja. Oni koji su
preko svake mjere surađivali s Haagom, (zakonski je to
trebalo, ali ne pod cijenu ugrožavanja nacionalne
sigurnosti) sada udaraju u žalopojke kao da su bili
najveći protivnici Haaga.
U Hrvatskoj kao da uopće nije moguće
postići suglasnost ni u najobičnijim pitanjima
prošlosti i današnjice. Pitamo se zašto se javna
većina jednom zauvijek ne odredi spram
nacionalističkih i komunističkih zlodjela te glede
jugoslavenstva i hrvatstva? Zar nije moguće ustvrditi
da su, kolokvijano rečeno, partizani i ustaše više
štetili negoli koristili hrvatskome narodu, odnosno da
je jugoslavenstvo u početku bilo neizbježivo, no da je
u krajnjem završilo u antihrvatstvu, te da
uspostavljanje hrvatske države, primjerice NDH, pod
svaku cijenu nije bila optimalna solucija. Zar ne bi
trebalo svakome biti jasno da su ekstremni
nacionalizam i komunizam dvije strane jedne te iste
autoritativne i diktatorske medalje?
Zasigurno je i u nacionalističkome kao
i u komunističkome pokretu bilo elemenata idealizma,
ali krajnji rezultati tih dvaju gibanja bili su
zločinački u duhovnome, političkome i gospodarskome
smislu. Sve se to može dokazati konkretnim podacima i
primjerima. Hrvati bi se trebali jednom zauvijek
osloboditi balasta prošlosti kako bi uspjeli
slobodnije politički disati, donositi realističke
prijedloge i pretvarati ih u zbilju.
Ponajprije treba vidjeti koje je
prosle pogrješke moguće, a koje nije moguće ispraviti.
Nema nikakva smisla kukati nad nečim što je prošlo
svršeno vrijeme. Treba pokopati ratne sjekire, sjesti
za pregovarački stol i uspostaviti barem
'konfederaciju' stranaka desno od HDZ-a, barem s
usputnim ciljem da bivša Tuđmanova stranka prijeđe s
riječi na djela u obrani vitalnih nacionalnih
interesa. Desnu platformu valja konkretizirati, to
jest sastaviti program oko kojega bi se mogle okupiti
sve spomenute stranke i sva udruženja. Baš u ovo
vrijeme silne antihaaške emocionalnosti treba unijeti
racionalna premišljanja o tomu kako ju iskoristiti kao
'pogonsko gorivo' za afirmiranje desne opcije na
demokratskim osnovama. Hrvatski branitelji trebali bi
napokon osnovati zajedničku krovnu organizaciju.
Neovisni intelektualci moraju se češće javIjati za
riječ i ne prepuštati oblikovanje javnosti uvijek
istim bivšim Jugoslavenima, (Puhovski & Co.). Trebalo
bi osnovati barem jedan dnevni bilten s podatcima i
argumentacijom za sve koji su nezadovoljni sadašnjim
stanjem u hrvatskom političkom životu. Morali bismo
'probuditi' šuteću večinu da ide na izbore i svoje
glasove dade onima koji imaju realne planove za
moralnu i materijalnu obnovu Hrvatske. A takvih je
barem 40 i nešto više u glasačkoj populaciji Lijepe
Naše. I napokon: obustaviti sve stare svađe koje vode
neslozi i pogodne su za marginalizaciju demokratske
desnice. Ako joj to ne uspije, može se već sad reči da
će na sljedečim izborima pobijediti lijevo-liberalna
opcija koja će biti za Hrvatsku mnogo opasnija no što
je bio režim Šestorke.
Konkretni prijedlozi dobro došli su.
Evo ih nekoliko. Ponajprije valja osnovati moćnu
Nacionalnu banku koja će financirati gospodarski
oporavak zemlje. Zatim, mora se promijeniti Izborni
zakon koji bi bio u suglasju s Ustavom da svaki glas
bude imao jednaku težinu ili, drugim riječima, da
članstvo Hrvatskog sabora napokon postane preslik
nacionalnoga i socijalnoga sastava sveukupnoga
pučanstva Republike Hrvatske i njezine dijaspore, u
koju ne spadaju Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koje bi
svim sredstvima trebalo osposobiti da stvarno postanu
ono što su formalno: konstitutivna nacija te za
Hrvatsku najvažnije države u susjedstvu. Trebalo bi
pojednostavniti administrativnu podjelu zemlje
drastičnim smanjenjem broja županija i općina. Svakako
valja uspostaviti suverenitet nad morskim područjem
onako kako su to učinile susjedne jadranske države.
Ako je neophodno trebalo bi preispitati dosadašnje
rezultate pristupnih pregovora s Europskom Unijom, pa
ako su negativni za Hrvatsku, tražiti ispravke uz
cijenu i vremenske odgode učlanjenja u Uniju. Eto, to
bi bilo to. Svi ostvarivi prijedlozi su dobro došli. U
svakom slučaju, valja izbjegavati stare bitke na
terenima koji pripadaju povijesti, a za današnjicu i
budućnost Nacije nemaju veliku važnost. Višak
povijesti valja izbaciti iz političke svakodnevnice,
odnosno prepustiti ga povjesničarima.
Gojko Borić
Hrvatski list
12.05.201
|