|
U povodu stote godišnjice smrti Svetozara Borojevića, danas mu je na Središnjem gradskom groblju u Beču odana počast kod groba u kojemu počivaju njegovi posmrtni ostaci, kao i njegove supruge. Borojević je umro na današnji dan, 23. svibnja 1920. godine u Klagenfurtu, gdje je bio i pokopan, da bi nakon nekoliko mjeseci njegovi posmrtni ostaci bili prebačeni u bečke arkade. Borojević je bio austrougarski feldmaršal, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova, i jedini Slaven koji je nosio čin feldmaršala/vojskovođe u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Najviše se proslavio u bitkama s Talijanima na rijeci Soči, gdje ih je pobjeđivao sve vrijeme rata, pa je dobio nadimak Lav sa Soče. |
Počast su mu danas odali predstavnici Reda svetog Jurja polaganjem vijenca pred Borojevićev nadgrobni spomenik. Riječ je o redu koji je bio viteški red nekadašnje austrijske carske i kraljevske kuće, a danas je europski i nepolitički red te u svome djelovanju podržava suradnju između zemalja središnje i jugoistočne Europe. U Hrvatskoj također djeluje i ima oko 60 članova iz Hrvatske. Na Borojevićevom grobu bili su i predstavnici hrvatskih udruga koji žive u Beču.
Austrijski general Edmund Glaise von Horstenau o Borojeviću je 1920. godine, u povodu smrti, ovo napisao: „Borojević je bez sumnje bio politička ličnost kao malo koji drugi general“ – objašnjava Horstenau – "njegov san da postane hrvatskim banom zacijelo nije bio utopijski. Uostalom, bio je nazvan 'Šefom krize'. Bi li on po svojoj osobnosti i temperamentu bio prikladan za to visoko mjesto, to se trebalo prvo vidjeti. Dok god je vjerovao u snagu domovinske ideje, koja ga je ispunjavala kao malo koga, i u svojoj osobnoj sreći – morao je primijetiti pukotine staroga zida. Njegova jedina briga bila je da njegova domovina u odlučujućem trenutku ne poklekne. Kada se to dogodilo i kada je 27. listopada započela katastrofa kod Vittoria, bilo je jasno da je izgubio igru.
Povlačenjem je stigao u Klagenfurt. Odatle se želio vratiti kući u Hrvatsku, ali Država SHS, koja je bila pod srpskom vrhovnom vlašću, bojala se privlačne snage ovoga čovjeka, koji je tri godine branio slavenski teritorij od Talijana i koji je uvijek bio omiljen sin svoga naroda. Beograd mu nije uskratio samo povratak, nego i mizernu mirovinu, pa mu je naša republika, kao nova domovina, iz zahvalnosti morala priteći u pomoć, iako je to učinila skromno, ipak je nešto učinila… Slavni Borojević umro je bez svoje domovine, kao što je i njegova vojska tamo na Piavi umrla bez domovine. Ipak, povijesna kritika neće se zauvijek pred mrtvima zaustaviti – a u nizu najuspješnijih vojskovođa Svjetskoga rata, pobjednik sa Soče za sva će vremena imati svoje mjesto.“
Zvonimir Despot, fb
|
