Manastir Krka nastao je, kao katoliÄki samostan, na
mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema
predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini
rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću
poslije Krista. Da je manastir nekad bio katoliÄki,
ukazuje i zvonik u romaniÄkom stilu, Å¡to nije tipiÄno
za pravoslavne vjerske objekte. Arheolozi,
konzervatori, povjesniÄari umjetnosti i povjesniÄari
ustvrdili su da je dio sakralnih objekata na sjeveru
Dalmacije koji je podignut u novije doba podignut
uvijek na mjestima u blizini ranijih crkvenih
građevina ili baš na samom položaju starih crkvenih
graÄ‘evina, Äak i rimskih. Napisi Stipe GunjaÄe, Dasena
Vrsalovića i Nikole Jakšića, nastali nakon
premještanja manastira Dragovića potvrđuju ta
mišljenja.
U srpskoj publicistici raširena je
teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za
vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji
nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor
koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u
Zografu objavio rad da postoji jedan falsificiran
zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir.
Milaš pominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu niko
nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz
KonÄarevićevog ljetopisa, koji takoÄ‘er niko od
povjesniÄara nije uopće vidio.
Iznad glavnog ulaza u manastir jest
kameni natpis iz tzv. 1402. godine. Vidno je da je
krivotvoren. Izvorno je postavljen u crkvi i ubrzo
je prenesen iznad glavnog ulaza, na najuoÄljivije
mjesto. Taj Äin je izvrÅ¡io arhimandrit Jerotej
KovaÄević 1859. godine, Äemu je prisustvovalo viÅ¡e
ljudi. Otkako je na tom mjestu, kameni natpis
postaje znan. Uskoro se naÅ¡ao Äovjek kojem je
autentiÄnost napisa bila sumnjiva. Bio je to dr.
Luka Jelić. Jelić je pozvao da se natpisi manastira
u Dalmaciji sustavno ispitaju. Njegov poziv nije bio
prihvaćen. Vladika Nikodim Milaš reagirao je na
neznanstveni naÄin i uskoro je nakon izdavanja
"Pravoslavne Dalmacije" 1402. godina postala je
pojam koji su svi znali, a niko nije ni pokušavao
posumnjati u toÄnost te godine.
Srpski povjesniÄari koji su ukazali na falsifikat su Milenko
Pekić, DuÅ¡an Berić i Milan Radeka, Äije su procjene datirale starost natpisa za
cijelih tri stoljeća kasnije. Natpis iz 1402. godine napisan arapskim brojkama
ne može se povezati s pravoslavnim porijeklom, jer je tada kod pravoslavaca
koriÅ¡teno sasvim razliÄito datiranje. Eparhija dalmatinska u svom "Shematizmu"
od 1873. do 1903. godine piše u svakom izdanju sve do 1890. g. da "se ne zna kad
je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoriÄkih podataka nema". Godine od
1890. pa do 1903. se ukazuje da se pogledaju ranija izdanja.
Natpis sa zaglavlja i žrtvenika
svjedoÄanstvo su da je u 15. i 16. stoljeću
postojala zgrada, no nikako ne potvrđuju da je
pripadala pravoslavcima, što je vidno iz izvješća
ninskoga biskupa 1598. godine. Doba osmanskih
osvajanja bila su teÅ¡ka vremena za katoliÄki
samostan. Više puta spaljen je i uništen od strane
Turaka. Usprkos tome samostan nisu ugasila ni
paljenja ni pustošenja. Redovnici ovog samostana su
još u 17. stoljeću izjavljivali da "se priznaju
Hrvatima i katolicima". Isti katoliÄki redovnici su
bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i
progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa
Inocent X. 1655. dao dvije crkve, koje su bile u
vlasništvu franjevaca trećeredaca glagoljaša.
Najstarija godina koja spominje
pravoslavne redovnike u samostanu Krka jest 25.
kolovoza 1648. koja je spomenuta u terminaciji 20.
studenoga 1649. godine. Tim dokumentom generalni
providur, dozvolom zadarskog nadbiskupa daje
kaluÄ‘erima sv. Arhangjela katoliÄku crkvu Bl. Gospe
Maslinske pod Zadrom na privremenu upotrebu, iz Äega
slijedi da je uvođenje pravoslavnih samostana u
Krupi i na Krki bilo u razdoblju od 1598. do 1642.
godine.
U kasnijem ugovoru sa franjevcima,
samostanski redovnici su izjavili da "žive u službi
grÄke Crkve staroga ilirskoga ili hrvatskoga
jezika".
Zvonimir Despot/facebook |