Gornja tvrdnja ne dovodi u pitanje odluku predsjednice
Kolinde Grabar Kitarović jer je njezina odluka o
izmještanju biste u neki od muzeja ili u Kumrovec nužno
potrebna odluka za ozdravljenje i daljnje
demokratiziranje hrvatskog društva! U nekim drugim
okolnostima ona se time ne bi trebala baviti, ali ta je
odluka u našoj situaciji nužno potrebna. No kako ima
onih koji drže da Tito treba ostati na Pantovčaku, i
usto još za argument uzimaju Franju Tuđmana, potrebno je
ipak ukazati i na drugu stranu tog pitanja, da ne ostane
samo jednostrano, pri čemu dakako svatko ima pravo na
svoj stav. No bitna je ipak snaga argumenata.
U prvu ruku bilo bi dovoljno samo
navesti međunarodne dokumente, od rezolucija Vijeća
Europe i Europskog parlamenta do Deklaracije Hrvatskog
sabora, pri čemu svi dokumenti zdušno osuđuju zločine
komunističkih režima i upozoravaju na njihovu
nedovoljnu istraženost kao i na nedovoljno raširenu
svijest o njihovim razmjerima te broju žrtava. Tko je
za sve to odgovoran kod nas? Tito! O tome uopće ne
može biti spora, dokaza je i više nego dovoljno!
Zatim, činjenica je da Europa svake
godine, 9. svibnja, slavi svoj dan kao dan pobjede na
fašizmom i nacizmom, nad dva zla, dvije zločinačke
ideologije koje su tu istu Europu zavile u crno.
Europi je 9. svibnja svanula sloboda. Točnije, jednom
dijelu Europe. Istočnoj Europi došlo je novo ropstvo,
komunističko jednoumlje, novo zlo, jednako onom
fašizma i nacizma. Zato cinično zvuče riječi u
Hrvatskoj kako je nama 1945. stigla sloboda! I više
nego cinično!
Jer osim što je borba koju su hrvatski
i jugoslavenski komunisti vodili bila i
antifašistička, bio je to u prvom redu revolucionaran
rat za uspostavljanje novog poretka, umnogome po uzoru
na boljševičku revoluciju. Revolucija se u Jugoslaviji
najprije, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, krila iza
borbe za narodno oslobođenje i oslobodilačkog rata, pa
su svi neprijatelji i suparnici progonjeni pod izlikom
da su izdajnici i suradnici okupatora. Nakon rata,
postupno se počelo govoriti o socijalizmu, otvoreno
nakon 1947., i isticati KP Jugoslavije, a protivnike
sve više progoniti kao kontrarevolucionare, odnosno
klasne neprijatelje. U Jugoslaviji se za antifašizam
baš i nije moglo čuti. Slavila se revolucija!
Osim što je Titov lik uljepšavan kroz
komunističku propagandu, on je postao i miljenik
Zapada kad se razišao sa Staljinom. Bez obzira što je
on također bio boljševik komunist, što je u
Jugoslaviji bila diktatura, Zapad je Tita zavolio i
koristio kao trojanskog konja u komunističkom lageru.
Zato nas neki danas uporno nastoje uvjeriti u Titove
prozapadne "demokratske" stavove i žele dokazati da on
još od razdoblja Drugoga svjetskog rata ne pripada
staljinističkoj opciji, a odgovornost za sve
negativnosti nastoje pripisati "staljinističkoj
skupini" u KP Jugoslavije.
No CK KPJ, odnosno Tito je imao
tijekom rata, od početka do kraja, intenzivne veze s
Kominternom, kojoj je slao iscrpna izvješća i od nje
primao upute. Sovjeti su zbog međunarodno-političkih
razloga i odnosa sa Saveznicima prepuštali Britancima
javno vođenje politike prema Jugoslaviji. Dovoljno je
prisjetiti se "lijevih skretanja" jugoslavenskih
komunista potkraj 1941. i početkom 1942., kada su u
provođenju "proleterske etape" svoje borbe u drugi
plan stavili rat protiv Sila Osovine, nasuprot klasnoj
borbi protiv domaće "kontrarevolucije".
U ovome su, jer je upravo Tito
neposredno pred rat beskompromisno boljševizirao KP
Jugoslavije, bili "napredniji" i od smjernica koje su
dolazile iz Moskve. Tada je među partizanima, valjda u
duhu njihove "prozapadne orijentacije" bila popularna
i pjesmica "Partizani spremite mitraljeze da čekamo
kralja i Engleze!" Kad su se 1948. maršal Tito i
generalisimus Staljin razišli, Tito je priznao da je
razlaz izrazito teško doživio: "Znate, to nije bio
samo šok, već nešto mnogo dublje!", te objasnio: "Za
komunistu je možda i najteži čas u životu kada dođe do
toga da mu se poruši sve ono u što je vjerovao i na
čemu je sam sebe gradio!"
No Titova staljinistička usmjerenost i
dalje je prisutna. I nakon što ga je Staljin odgurnuo
od sebe, portret kremaljskog diktatora na središnjoj
je proslavi 1. svibnja 1949. u Beogradu bio pokraj
njegova. Službeno glasilo KP Jugoslavije "Borba" 4.
listopada 1949. nazvao je Staljina "najvećim živim
autoritetom u demokratskom svijetu". Sve do rezolucije
Informbiroa, pa i nešto kasnije, pjevalo se u
Jugoslaviji na sve strane: "Uz Tita i Staljina, dva
junačka sina, nas neće ni pakao smest". Staljinizacija
ili boljševizacija ili komunizacija se u Jugoslaviji
povećava upravo u poraću i posebice nakon 1948.
godine. Što se pak Zapada i demokracije tiče, pjevalo
se isto tako naveliko: "Amerika i Engleska bit će
zemlja proleterska". Samo krajnje neupućenima nije
bilo jasno o čemu je riječ.
Stoga počast treba odati svim onim
hrvatskim partizankama i partizanima koji su u rat
otišli u prvom redu zbog obrane vlastite slobode,
dostojanstva, oslobođenja svoje zemlje, zbog bunta
prema ustaškim, njemačkim, talijanskim i četničkim
zločinima, koji nisu bili ideološki zadojeni
komunizmom. To su bili istinski antifašisti, posebice
oni u Istri i Dalmaciji. A i te kako treba osuditi ove
druge koji su dobar dio tih partizanki i partizana
iskoristili za vlastitu komunističku revoluciju i
krvavo preuzimanje vlasti.
Artjom Ulunjan, ruski povjesničar
mlade generacije, želi demistificirati i
depolitizirati taj dio ruske prošlosti. Njegov stav o
Staljinu je sljedeći:
"Postoji tendencija da se njegova uloga na neki
način modernizira i iskoristi za političke potrebe
sadašnje Rusije jer je, prema mišljenju nekih, riječ o
velikom, značajnom političaru i pobjedniku u ratu.
Zato se postavlja pitanje je li on povijesna figura
ili simbol kojega se želi iskoristiti za
dnevnopolitičke potrebe. Nažalost, nije tajna da dio
političkih, ali i stručnih i društvenih snaga još
uvijek smatra Staljina velikim pobjednikom i mudrim
taktičarom i praktičarom. Mitologizacija Staljina
koristi se za neke dnevnopolitičke svrhe, i to ne
toliko on kao osoba, koliko njegova aura.
Ujednom je udžbeniku čak pisalo da je
Staljin bio uspješan menadžer jer je od polupismene i
agrarne zemlje stvorio nuklearnu, industrijsku i
političku velesilu. To je monstruozno jer se time ne
zanemaruje samo način na koji je on do toga došao,
nego se nameće i dodatno pitanje - koliko je uopće
točno da je on to postigao! U tome ima mnogo
komunističke propagande. Upravo zbog te 'slavne'
industrijalizacije uništena je ruska poljoprivreda i
selo. U SSSR-u je stalno bio deficit proizvoda, a
pogreške u ekonomiji - o politici da i ne govorim -
dovele su do raspada i propasti te njegove slavne
države! On je bio uspješni menadžer konclogora!
Po istoj logici po kojoj je Staljin
uspješan menadžer Hitler je bio uspješni graditelj
autocesta! Osobno mislim da treba doći do osude
komunističkog sustava. Ne ovoga ili onoga komunizma
kao sustava, bez obzira na to je li riječ o onom
liberalnijem u Jugoslaviji ili sasvim mračnom kao u
Albaniji. Nacizam je genocidan, ali komunizam je
socidan. Uništavao je ljude, ne po nacionalnom i
vjerskom principu, nego zbog pripadnosti određenoj
klasi, društvenoj ili socijalnoj skupini. Znate, mi ne
raspravljamo o tome koji je sustav bio loš, a koji
dobar, nego čije je od ta dva zla bilo veće! Nacizam
je bez ikakvog spora bio veliki, ako ne i najveći
zločin u povijesti čovječanstva, ali to ne znači da su
ovi drugi bili dobri."
Primjećujete li neke sličnosti s onim
što se danas događa oko Tita u Hrvatskoj? Komunizam je
usto u nekim svojim dijelovima bio ipak i genocidan.
To je potvrdio i Mirko Tepavac, savezni sekretar za
vanjske poslove Jugoslavije 1969.-1972., koji je u
svojim sjećanjima 1998. ustvrdio da je nad njemačkom
manjinom u Jugoslaviji, nad folksdojčerima, počinjen
genocid pod izravnim Titovim vodstvom i uz njegove
pismene zapovijedi, što je Tito kasnije i priznao svom
biografu Vladimiru Dedijeru.
Vladimir Velebit, jedan od Titovih
bliskih suradnika i poznavatelja, kasnije nije dvojio:
"Tito se formirao u duhu boljševizma i nije se nikad
posve oslobodio nekih boljševičkih dogmi. Osnovna
slabost Jugoslavije i njezinog društvenog i političkog
uređenja bio je jednopartijski sistem. To je bila
tolika slabost da druge možemo i zanemariti.
Tito je bio glavni zagovornik takvog
sistema. On se pod utjecajem boljševičke ideologije i
Sovjetskog Saveza formirao kao sljedbenik dogmi o
proleterskoj revoluciji i diktaturi proletarijata i o
jednoj partiji koja u ulozi avangarde na sebe preuzima
misiju izgradnje socijalizma i stvaranja besklasnog
društva itd. Koliko god da je bio vidovit i
realističan, Tito nije vidio da su u promijenjenim
prilikama neke dogme i neka rješenja neodrživi. Da bi
se jugoslavenski brod uspješno usmjerio na plovidbu u
budućnost, bilo je apsolutno potrebno prekinuti s
jednopartijskim sistemom, odnosno i ne uvoditi ga
1945. godine, pa makar neka druga partija ili više
njih, a ne Komunistička, dobila izbore.
Moralo se na jedan doista demokratski
način utvrđivati i poštovati volju naroda. Tito se
tome uvijek suprotstavljao, previše se bojao zapadnih
utjecaja, restauracije kapitalizma i vlasti
buržoazije. Moralo se prakticirati slobodu govora,
okupljanja, udruživanja, sindikalnog organiziranja.
Sindikati, recimo, nisu obavljali svoju pravu ulogu,
više su bili birokratizirani servis vlasti, tjerali su
radnike da provode ono što je državni aparat tražio
ili su svoju ulogu svodili na brigu za zimnicu i
ljetovanje, što je, doduše, poželjno i pohvalno, ali
nije dovoljno."
Ili, Milovan Đilas, član Titova
najužeg kruga, dok ga ovaj nije odbacio od sebe 1954.,
dodaje: "Tito je političar značajnih dometa i
dostignuća u okvirima komunističkog pokreta, ali i
krupnih, nezaboravnih i nepopravljivih promašaja na
širem, demokratskom i ljudskom planu. Političar
izuzetne snalažljivosti, pouzdanog instinkta i
neistrošene energije. Ali i ličnost okrenuta k vlasti,
k osobnoj vlasti, u tolikoj mjeri da je previđao, a u
prijelomnim trenucima i suzbijao pojave i tijekove
koji bi obogatili život, koji bi društvo i pojedince
učinili otvorenijim i kreativnijim."
Zatim, da se vratimo današnjici, Ured
Predsjednika nije izložbeni prostor, nije muzej, to je
politički prostor prve kategorije koji odašilje
političke poruke. U demokratskom društvu nezamislivo
je u takvom prostoru držati bilo što vezano uz bilo
koji totalitarizam. Kad je pak riječ o Franji Tuđmanu,
posve je jasno zašto je on imao stav prema Titu takav
da je držao bistu na Pantovčaku. Jedan je argument
osobne prirode,
Tuđmanov osobni i intimni odnos prema
Titu, koji se može iščitavati u njegovim govorima i
tekstovima, ali u prvom redu iz njegove biografije. I
drugi je taj što je Tuđman na svaki način želio
dokazati da suvremena Hrvatska ni na koji način nema
veze s ustaškom NDH jer je srpska propaganda upravo to
htjela proizvesti, da hrvatsku borbu za neovisnost i
protiv srpske agresije 1991. poistovjeti s 1941.
godinom i ustaškim zločinima. Još nešto, bio je to i
dio Tuđmanove politike nacionalne pomirbe.
No to je bilo Tuđmanovo doba, a danas
živimo u 2015., s proteklim iskustvom koje je posve
negativno. Tuđmanova politika nacionalnog izmirenja
nije uspjela jer je anacionalna ljevica nikad nije
iskreno prihvatila. To je bilo jasno odmah nakon
Tuđmanove smrti, kad je krenula famozna, ali neuspjela
detuđmanizacija. Frapantno je to postalo jasno još
više kad su Josipović i Milanović počeli
ideologizirati hrvatsko društvo i širiti kult Titove
ličnosti. I još frapantnije kad su "Lexom Perković"
branili bivši sustav i njegove ljude.
To je bila glavna odrednica koja je
dokazala da je hrvatsko društvo krajnje bolesno te da
mu je potrebno hitno ozdravljenje. Stoga danas od
Tuđmana i njegove politike valja uzimati što je dobro
za budućnost, a mijenjati i uvoditi ono novo što traži
novo doba.
Zaključno, slobodno tržište se ne može
razvijati bez zdravih demokratskih korijena. Jer ako
ljudi ove zemlje nisu spremni poštivati međusobne
slobode, onda slobodno tržište ne može funkcionirati.
Ideološke podjele su indikator kako veliki postotak
građana slabo poznaje i želi slobodu. Rasprava o
crvenima i crnima jest veliki indikator ideološke
konfuzije u kojoj se nalazi hrvatsko društvo.
Stoga puno ljudi ne razumije da osoba
kao Tito ne može nositi titulu antifašista ako je on
nakon osvajanja vlasti uspostavio novi totalitarni
komunistički režim. Umjesto da svi akteri osuđuju i
NDH i sustav nakon NDH kao povijesno zlo te kao
politički, ideološki narodni "dead-end", mi još i
danas u društvu raspravljamo o bisti u nekom uredu. No
ovo je jako važna diskusija, jer kao društvo ne možemo
ići naprijed bez da se raščiste te ideološke
konfuzije. Ne može postojati demokratsko društvo koje
ne razumije zašto su i Tito i Ante zlo.
Želimo li živjeti u Republici
Hrvatskoj ili u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj?
Hitno se odlučimo! Jer nam vrijeme prolazi, svijet se
brzo mijenja, a mi tonemo i propadamo. U grču smo još
uvijek Drugoga svjetskog rata, umjesto da se borimo za
budućnost.
Piše:
Zvonimir Despot, Večernji list
|
