U obavljanju takvih poslova većinom 'obavještajne'
prirode jugoslavenska diplomacija napravila je o sebi
sliku agresivne obavještajne službe koja se skrivala iza
paravana uobičajenih diplomatskih predstavnika.
Ova je neslavna karakteristika
jugoslavenskih diplomatskih predstavnika bila toliko
uvriježena da je za osobe s hrvatskim putovnicama sve
do posljednje četvrtine devetog desetljeća bilo
nemoguće ući u bilo koji američki diplomatski klub -
sve dok i 'State Department' na koncu nije prihvatio
činjenicu da nekadašnja jugoslavenska diplomacija i
nova hrvatska diplomacija (te posljedično i hrvatski
građani) ne dijele iste osobine. Susreti s novom
hrvatskom diplomacijom u inozemstvu su sve do prvih
godina XXI stoljeća bili krajnje jednostavni i
produktivni. Razlog tome ponajviše je ležao u
činjenici da su niži diplomatski službenici u dobroj
mjeri bili u vezi s dijasporom ili su iz nje potekli
pa su odlično znali kako se treba ponašati u
svakodnevnim kontaktima s iseljeništvom.
Nakon dolaska na vlast koalicijske
vlade, sve se to promijenilo.
Nova vlada pod
dirigentskom palicom Ivice Račana nije samo mijenjala
datume državnih praznika već je ispreturala i
Ministarstvo vanjskih poslova. Dobar dio kadrova
postavljenih u vrijeme formiranja službe najuren je, a
na njihova mjesta došli su oni 'iskusni' - dakle ljudi
koji su radili na diplomatskim položajima prije 1990.
godine. Razlog je bila 'prekaljenost' u diplomatskoj
službi. Iako ni koalicijska vlast, ni HDZ nisu ni u
jednom trenutku prestali namještati ljude u MVP prema
kriterijima političke pripadnosti (u čemu se istaknuo
S. Mesić), dobar dio najvišeg i najveći dio srednjeg
kadra po diplomatskim predstavništvima do položaja je
došao bez osobite veze s profesionalizmom u obavljanju
poslova, po babama i stričevima svih vrsta. U takvoj
situaciji, kad se svatko osjeća zaštićen od jednog ili
nekoliko 'mentora', a politika sama nije sposobna biti
jasna u zahtjevima prema onome što je zapravo dužnost
tih ljudi, svatko radi što hoće i kako hoće.
Zbog toga, iako nitko ne može
potvrditi da su našim diplomatima dane instrukcije da
se prema klijentima ponašaju neljubazno ili da
ignoriraju dijasporu (tamo gdje je ima), logikom
stvari to se događa danomice. Priča o neljubaznim
službenicima po hrvatskim dipomatskim predstavništvima
ima na svakom koraku, a odnose se posebno na neke
konzulate u SAD-u. Je li to čudno ako se ima na umu
što je radio i kako se ponašao naš tamošnji
veleposlanik, Neven Jurica? Inspirira li takvo
ponašanje jednog veleposlanika njegove podređene na
savjesno obavljanje njihovih poslova? Je li moguće
ustvrditi kako je stil kojim jedan dio hrvatskih
diplomata u svijetu komunicira s hrvatskim građanima
rezultat 'kontinuiteta' dobrog broja pojedinaca koji
su radili u toj službi prije i nakon 1990.? Je li
slučajnost ignoriranje hrvatske dijaspore ili čak
opstruiranje odnosa s dijasporom znamo li da je danas
u državi matici na vlasti ista politička struja kao i
pred 1990. a MVP naseljen ako više i ne istim ljudima
onda njihovim duhom koji je u kao u štafeti predan
'novima'?
Tko će znati iz kojeg razloga no čini
se da je nekome u MVP-u palo na pamet nešto učiniti
kako bi se odnosi s dijasporom postavili na
organiziranu osnovu - štogod to značilo.
U tu svrhu
početkom kolovoza u državama u kojima se nalaze neka
su Veleposlanstva razdijelila 'Prijedlog za izradu
Zakona i strategije o odnosima RH s Hrvatima izvan
Republike Hrvatske' koje im je uputilo Povjerenstvo
organizirano upravo sa svrhom da se uvede reda u
odnose s Hrvatima izvan matične države. Jedno od
predloženih rješenja je i osnivanje tijela preko kojeg
bi išle sve komunikacije s dijasporom, a ne da se kao
dosad, ta komunikacija odvija preko raznih ureda u
više Ministarstava.
Evo kakvu reakciju je polučila ova
akcija među našim ljudima u Argentini:
Što se tiče našeg Veleposlanstva i
njegovog odnosa sa emigracijom, taj se spustio na
razinu kakvu poznajemo iz vremena pred proglašenja
nezavisnosti Republike Hrvatske. Uglavnom posvećujemo
hrvatskim kulturnim priredbama i pojedinim filmovima i
tu i tamo predavanjima o hrvatskoj povjesti. U
Argentini je malo teško s obzirom da je to bila
politička emigracija koja je intelektualno djelovala
do 1975 g. po čitavom svijetu. U Domu imamo bogatu
biblioteku o radu emigracije, ali nažalost od 1950. pa
do danas nije bilo novih imigracija Hrvata, pa su se
prva, druga i treća generacija asimilirale i
integrirale u argentiske običaje, a hrvatski jezik se
izgubio, tako da sve što dobijemo na hrvatskom jeziku
je teško prenijeti na nove generacije zbog
nepoznavanja jezika.
No, osim ove 'interne reakcije'
dogodila se i ona službena koja je u obliku pisma
otposlana hrvatskoj Veleposlanici u Buenos Airesu.
Radi se dakle o službenoj reakciji organiziranog
iseljeništva u Argentini na prijedlog o Prijedlogu već
spomenutog zakona. Evo tog odgovora kojeg ovdje
iznosimo kako bismo dali do znanja javnosti da je
hrvatska dijapspora još uvijek živa i da čak ima
prijedloge koji su i više nego zanimljivi za Hrvatsku,
ovakvu kakva je sada.
Štovana Veleposlanice,
Potvrdjujem primitak vašeg pisma upućenog Hrvatskom Domu u Buenos Airesu, u vezi
'Prijedloga strategije o odnosima Republike Hrvatske s
Hrvatima izvan Republike Hrvatske' koje je uputilo
Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za izradu
prijedloga 'Strategije i Zakona o odnosima Republike s
Hrvatima izvan Republike Hrvatske'.
Od oslobođenja i proglašenja
slobodne Republike Hrvatske (1990.), Hrvati izvan
domovine su zdušno suradjivali sa domovinom i
doprinijeli veliki obol njezinoj nezavisnosti, ne samo
materijalno već i kao dobrovoljci Domovinskog rata, a
mnogi od njih su položili svoj život na oltar
domovine.
Nažalost, nakon smrti predsjednika
Dr. Franje Tuđmana i dolaskom nove vlasti 2000. god. to
prijateljstvo i suradnja između dijaspore i domovine
je potpuno prekinuto i sa strane Vlade kao i od
Predsjedništva Republike Hrvatske.Ta rastava domovine
i dijaspore traje već deset godina i to nekadašnje
zajedničko prijateljstvo je potpuno nestalo do te
mjere tako da se je sistematski u domovini širila laž
i mržnja na dijasporu, umjesto da su se sve više
zbijali redovi na zajedničkoj izgradnji Republike
Hrvatske.
Da se uspostavi novo
prijateljstvo, potrebno je ponovno upoznavanje i
međusobni rad, a da se to postigne, najprije treba
uspostaviti komunikacije, da se domovina i dijaspora
ponovno upoznaju i da u slobodi izraze svoja mišljenja
i prijedloge za zajednički boljitak domovine.
Kao uvjet nove suradnje, imamo dva
zahtjeva. Prvo: tražimo od Hrvatske Vlade da dodijeli
dijaspori pet sati mjesečnog prostora na državnoj HTV,
da na taj javni način dijaspora iznese svoje mišljenje
o gospodarskim, političkim i kulturnim programima. Kao
primjer: Hrvatski Dom je podržavao i posluživao
hrvatski štand na sajmu knjiga u Buenos Airesu, te je
ponudio svoj prostor za stalnu izložbu hrvatskih
proizvoda. Stavio je na raspolaganje Veleposlanstvu
svoje prostorije za razne kulturne sastanke i proslave
državnih praznika. Ništa od toga se nije prihvatilo. A drugi zahtjev je da se dodijeli besplatno hrvatsko
državljanstvo (Domovnica) prvoj drugoj i trećoj
generaciji hrvatskih emigranata, obzirom na loše
ekonomske prilike u Rep. Argentini, a po uzoru drugih
europskih država, a osobito Republike Izrael.
Bez ponovnog zbližavanja i slobode
mišljenja, u traženju zajedničkog nazivnika, za
zajedničko dobro, teško da će se uspostaviti iskreno
prijateljstvo i zajednički rad na dobrobit naše
domovine
S poštovanjem,
|
Nema dvojbe da
je u slamanju svake nade hrvatske emigracije da bi
mogla postati sudionikom razvoja Hrvatske presudnu
ulogu odigrao Stipe Mesić i grupa ljudi, tj savjetnika,
oko njega među kojima je najvažniji Budimir Lončar.
Nakon povratka HDZ-a na vlast, nastavilo se tamo gdje
je Račanov SDP stao - razloge znamo. Treba imati na
umu da se sve ovo odigrava nakon što je hrvatska
politički dijaspora svedena na tri zastupnika u
Saboru, bez obzira jesu li na izbore izašla tri
iseljena Hrvata ili pak njih tri milijuna. Ove ustavne
promjene donijete su ponajviše zbog političke slabosti
HDZ-a koji zbog zadržavanja vlasti koalira s bilo kime
pa i s 'neprijateljem', t.j. sa strankom nekih
hrvatskih Srba čiji su ciljevi potpuno obrnuti od
hrvatskih; umjesto integriranja Srba u hrvatsko
društvo oni se od njega izoliraju.
Drugim riječima, u tom cijelom
kompleksu političkih odnosa raznih čimbenika u državi
korak po korak vraćamo se na točno ono mjesto s kojeg
smo otišli 1990. Hrvatska dijaspora pomalo ostaje
apsolutno jedini 'čisti' hrvatski element kojem s
obzirom na njezin povijesni, ali i sadašnji geografski
položaj nije moguće predbacivati bilo kakve
politikantske poteze, kalkuliranja i slično. Za
razliku od toga, u matičnoj državi nema nikoga za
kojeg nije moguće pretpostavljati da je u nekoj vrsti
dogovora s 'vlašću'; dakle da nije u iščekivanju
nagrade za trajnu disperziju političkih opcija umjesto
da je obrnuto. Da ovdje mislimo na takozvane 'desne'
stranke, ne treba ni spominjati. Treba li se dakle
čuditi da ni vlasti ni opoziciji ne pada na pamet
pomoći dijaspori da se na neki način integrira u
hrvatsko društvo?
Bilo bi nam i više nego drago da
nemamo pravo, ali dok ne dobijemo argumente koji bi nas
mogli navesti na drugačije mišljenje, zadržat ćemo ovo
koje imamo.
Što bi se dogodilo da se na HTV-u
jedan sat tjedno daju emisije koje bi politički
oživile iseljeništvo? Što bi se dogodilo da se u
Hrvatsku počnu vraćati Hrvati makar i oni u trećoj
generaciji - umjesto da nam po ulasku u Europsku uniju
u zemlju ulaze useljenici s kojima Europa ne će znati
što će a mi ćemo ih prihvaćati jer smo odšutjeli
besmisao Sanaderovih riječi kako 'nema toga što nećemo
dati za članstvo u EU'? U Izrael se vraćaju potomci
Židova koji su napustili Palestinu prije dvije tisuće
godina; u Njemačku su se vratili rumunjski Nijemci
nakon pet ili šest generacija. Mora li Hrvatska biti
izuzetak u takvim kretanjima? Nije li trenutna
ekonomska kriza koja je prije svega izraz društvene
krize i krize vlasti znak da se na sadašnjim
političkim paradigmama ne može dalje?
Ne treba imati nade da će ovi posve
logični zaključci naći odraza u nekakvim promjenama
aktuelnih politika, jer je previše onih koji bi u
Hrvatskoj radije vidjeli useljenih dva milijuna
pripadnika plemena Masai nego li sto tisuća iseljenih
Hrvata. Povratak iseljeništva u Hrvatsku, posebno onih
treće generacije bio bi prije svega demografski
poticaj državi kojoj je sve važnije od reprodukcije
vlastita stanovništva. O ekonomskim rezultatima ne
treba ni govoriti. Hrvatska dijaspora još uvijek ima
priliku, a priliku ima i domovina njihovih djedova i
otaca. Odrekne li se ova država toga; te možda
posljednje prilike za kvalitativnu promjenu politike
koja nas je dovela do sadašnjeg stanja ostat će nam na
raspolaganju samo jedno - promjena vlasti s kojom smo
stigli do ove točke.
Spectator, četvrtak, 14 Listopad 2010.
|