Kako funkcioniraju odnosi hrvatskih diplomatskih predstavništava i hrvatskih građana u svijetu?

Jedna od obaveza Ive Sanadera koju je dobio od svojih mentora pred zauzimanje vršnog položaja u Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici bilo je de facto odustajanje od Tuđmanove ostavštine u odnosima s iseljenom Hrvatskom. O tome smo pisali u tekstu s početka rujna ("Tko je onda Veliki Meštar") koji je izazvao ogroman interes i brojne reakcije u 'hrvatski' orjentiranim medijima. Sanader je i ovu obavezu ispunio do posljednjeg slova. Što se uopće o svemu tome zna u hrvatskoj javnosti?

Kako funkcioniraju odnosi hrvatskih diplomatskih predstavništava i hrvatskih građana u svijetu? O tome se, po logici stvari, ne zna ništa. Naime, diplomacija je samo jedan od oblika državne (elitne) birokracije pa u susretu pojedinca i te birokracije pojedinac nema šanse za preživljavanje. U srazu nje i pojedinca, pojedinac je unaprijed izgubljen.

O odnosu jugoslavenskih diplomatskih predstavnika prema Hrvatima u inozemstvu prije 1990. godine s jedne se strane zna sve, a s druge, nikad se ne zna dovoljno. Oni koji su s njima dolazili u kontakt sjećaju se neobjašnjive nezainteresiranosti diplomatskih službi za uobičajene poslove pomaganja građanima koji su tražili neku pomoć. Već je desetljećima poznato da je jugoslavenska diplomacija u svim državama s većim brojem Hrvata prije svega bila samo ispostava jugoslavenskih obavještajnih službi koje su se bavile 'emigracijom'.

U obavljanju takvih poslova većinom 'obavještajne' prirode jugoslavenska diplomacija napravila je o sebi sliku agresivne obavještajne službe koja se skrivala iza paravana uobičajenih diplomatskih predstavnika.

Ova je neslavna karakteristika jugoslavenskih diplomatskih predstavnika bila toliko uvriježena da je za osobe s hrvatskim putovnicama sve do posljednje četvrtine devetog desetljeća bilo nemoguće ući u bilo koji američki diplomatski klub - sve dok i 'State Department' na koncu nije prihvatio činjenicu da nekadašnja jugoslavenska diplomacija i nova hrvatska diplomacija (te posljedično i hrvatski građani) ne dijele iste osobine. Susreti s novom hrvatskom diplomacijom u inozemstvu su sve do prvih godina XXI stoljeća bili krajnje jednostavni i produktivni. Razlog tome ponajviše je ležao u činjenici da su niži diplomatski službenici u dobroj mjeri bili u vezi s dijasporom ili su iz nje potekli pa su odlično znali kako se treba ponašati u svakodnevnim kontaktima s iseljeništvom.

Nakon dolaska na vlast koalicijske vlade, sve se to promijenilo.

Nova vlada pod dirigentskom palicom Ivice Račana nije samo mijenjala datume državnih praznika već je ispreturala i Ministarstvo vanjskih poslova. Dobar dio kadrova postavljenih u vrijeme formiranja službe najuren je, a na njihova mjesta došli su oni 'iskusni' - dakle ljudi koji su radili na diplomatskim položajima prije 1990. godine. Razlog je bila 'prekaljenost' u diplomatskoj službi. Iako ni koalicijska vlast, ni HDZ nisu ni u jednom trenutku prestali namještati ljude u MVP prema kriterijima političke pripadnosti (u čemu se istaknuo S. Mesić), dobar dio najvišeg i najveći dio srednjeg kadra po diplomatskim predstavništvima do položaja je došao bez osobite veze s profesionalizmom u obavljanju poslova, po babama i stričevima svih vrsta. U takvoj situaciji, kad se svatko osjeća zaštićen od jednog ili nekoliko 'mentora', a politika sama nije sposobna biti jasna u zahtjevima prema onome što je zapravo dužnost tih ljudi, svatko radi što hoće i kako hoće.

Zbog toga, iako nitko ne može potvrditi da su našim diplomatima dane instrukcije da se prema klijentima ponašaju neljubazno ili da ignoriraju dijasporu (tamo gdje je ima), logikom stvari to se događa danomice. Priča o neljubaznim službenicima po hrvatskim dipomatskim predstavništvima ima na svakom koraku, a odnose se posebno na neke konzulate u SAD-u. Je li to čudno ako se ima na umu što je radio i kako se ponašao naš tamošnji veleposlanik, Neven Jurica? Inspirira li takvo ponašanje jednog veleposlanika njegove podređene na savjesno obavljanje njihovih poslova? Je li moguće ustvrditi kako je stil kojim jedan dio hrvatskih diplomata u svijetu komunicira s hrvatskim građanima rezultat 'kontinuiteta' dobrog broja pojedinaca koji su radili u toj službi prije i nakon 1990.? Je li slučajnost ignoriranje hrvatske dijaspore ili čak opstruiranje odnosa s dijasporom znamo li da je danas u državi matici na vlasti ista politička struja kao i pred 1990. a MVP naseljen ako više i ne istim ljudima onda njihovim duhom koji je u kao u štafeti predan 'novima'?

Tko će znati iz kojeg razloga no čini se da je nekome u MVP-u palo na pamet nešto učiniti kako bi se odnosi s dijasporom postavili na organiziranu osnovu - štogod to značilo.

U tu svrhu početkom kolovoza u državama u kojima se nalaze neka su Veleposlanstva razdijelila 'Prijedlog za izradu Zakona i strategije o odnosima RH s Hrvatima izvan Republike Hrvatske' koje im je uputilo Povjerenstvo organizirano upravo sa svrhom da se uvede reda u odnose s Hrvatima izvan matične države. Jedno od predloženih rješenja je i osnivanje tijela preko kojeg bi išle sve komunikacije s dijasporom, a ne da se kao dosad, ta komunikacija odvija preko raznih ureda u više Ministarstava.

Evo kakvu reakciju je polučila ova akcija među našim ljudima u Argentini:

Što se tiče našeg Veleposlanstva i njegovog odnosa sa emigracijom, taj se spustio na razinu kakvu poznajemo iz vremena pred proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske. Uglavnom posvećujemo hrvatskim kulturnim priredbama i pojedinim filmovima i tu i tamo predavanjima o hrvatskoj povjesti. U Argentini je malo teško s obzirom da je to bila politička emigracija koja je intelektualno djelovala do 1975 g. po čitavom svijetu. U Domu imamo bogatu biblioteku o radu emigracije, ali nažalost od 1950. pa do danas nije bilo novih imigracija Hrvata, pa su se prva, druga i treća generacija asimilirale i integrirale u argentiske običaje, a hrvatski jezik se izgubio, tako da sve što dobijemo na hrvatskom jeziku je teško prenijeti na nove generacije zbog nepoznavanja jezika.

No, osim ove 'interne reakcije' dogodila se i ona službena koja je u obliku pisma otposlana hrvatskoj Veleposlanici u Buenos Airesu. Radi se dakle o službenoj reakciji organiziranog iseljeništva u Argentini na prijedlog o Prijedlogu već spomenutog zakona. Evo tog odgovora kojeg ovdje iznosimo kako bismo dali do znanja javnosti da je hrvatska dijapspora još uvijek živa i da čak ima prijedloge koji su i više nego zanimljivi za Hrvatsku, ovakvu kakva je sada.

Nema dvojbe da je u slamanju svake nade hrvatske emigracije da bi mogla postati sudionikom razvoja Hrvatske presudnu ulogu odigrao Stipe Mesić i grupa ljudi, tj savjetnika, oko njega među kojima je najvažniji Budimir Lončar. Nakon povratka HDZ-a na vlast, nastavilo se tamo gdje je Račanov SDP stao - razloge znamo. Treba imati na umu da se sve ovo odigrava nakon što je hrvatska politički dijaspora svedena na tri zastupnika u Saboru, bez obzira jesu li na izbore izašla tri iseljena Hrvata ili pak njih tri milijuna. Ove ustavne promjene donijete su ponajviše zbog političke slabosti HDZ-a koji zbog zadržavanja vlasti koalira s bilo kime pa i s 'neprijateljem', t.j. sa strankom nekih hrvatskih Srba čiji su ciljevi potpuno obrnuti od hrvatskih; umjesto integriranja Srba u hrvatsko društvo oni se od njega izoliraju.

Drugim riječima, u tom cijelom kompleksu političkih odnosa raznih čimbenika u državi korak po korak vraćamo se na točno ono mjesto s kojeg smo otišli 1990. Hrvatska dijaspora pomalo ostaje apsolutno jedini 'čisti' hrvatski element kojem s obzirom na njezin povijesni, ali i sadašnji geografski položaj nije moguće predbacivati bilo kakve politikantske poteze, kalkuliranja i slično. Za razliku od toga, u matičnoj državi nema nikoga za kojeg nije moguće pretpostavljati da je u nekoj vrsti dogovora s 'vlašću'; dakle da nije u iščekivanju nagrade za trajnu disperziju političkih opcija umjesto da je obrnuto. Da ovdje mislimo na takozvane 'desne' stranke, ne treba ni spominjati. Treba li se dakle čuditi da ni vlasti ni opoziciji ne pada na pamet pomoći dijaspori da se na neki način integrira u hrvatsko društvo?

Bilo bi nam i više nego drago da nemamo pravo, ali dok ne dobijemo argumente koji bi nas mogli navesti na drugačije mišljenje, zadržat ćemo ovo koje imamo.

Što bi se dogodilo da se na HTV-u jedan sat tjedno daju emisije koje bi politički oživile iseljeništvo? Što bi se dogodilo da se u Hrvatsku počnu vraćati Hrvati makar i oni u trećoj generaciji - umjesto da nam po ulasku u Europsku uniju u zemlju ulaze useljenici s kojima Europa ne će znati što će a mi ćemo ih prihvaćati jer smo odšutjeli besmisao Sanaderovih riječi kako 'nema toga što nećemo dati za članstvo u EU'? U Izrael se vraćaju potomci Židova koji su napustili Palestinu prije dvije tisuće godina; u Njemačku su se vratili rumunjski Nijemci nakon pet ili šest generacija. Mora li Hrvatska biti izuzetak u takvim kretanjima? Nije li trenutna ekonomska kriza koja je prije svega izraz društvene krize i krize vlasti znak da se na sadašnjim političkim paradigmama ne može dalje?

Ne treba imati nade da će ovi posve logični zaključci naći odraza u nekakvim promjenama aktuelnih politika, jer je previše onih koji bi u Hrvatskoj radije vidjeli useljenih dva milijuna pripadnika plemena Masai nego li sto tisuća iseljenih Hrvata. Povratak iseljeništva u Hrvatsku, posebno onih treće generacije bio bi prije svega demografski poticaj državi kojoj je sve važnije od reprodukcije vlastita stanovništva. O ekonomskim rezultatima ne treba ni govoriti. Hrvatska dijaspora još uvijek ima priliku, a priliku ima i domovina njihovih djedova i otaca. Odrekne li se ova država toga; te možda posljednje prilike za kvalitativnu promjenu politike koja nas je dovela do sadašnjeg stanja ostat će nam na raspolaganju samo jedno - promjena vlasti s kojom smo stigli do ove točke.

Hrvati-AMAC.com

Spectator, četvrtak, 14 Listopad 2010.

www.hkz-kkv.ch /dg