Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

TEŠKO JE S DIVLJACIMA     (30.04.2011.)

Teško je divljaka dignuti na jednu višu razinu, ali je lako srozati kulturu ako se jednom narodu pobije elita i obezglavi ga se

1. Gospodine Čić, možete li nam reći kako će se zvati knjiga na kojoj trenutno radite i što je njezin predmet?

Knjiga na kojoj trenutno radim je o filozofiji povijesti, iako će sam naslov knjige iz tržišnih razloga vjerojatno biti drugačiji, dok će filozofija povijesti biti podnaslov.

2. Što je za Vas filozofija povijesti.

Filozofija povijesti je čitanje kulturoloških, političkih i drugih činjenica u kontinuitetu, kao činjenica ispisivanja božjeg duha ili sotoninog duha u razvoju svijeta i civilizacije. Kroz filozofiju povijesti mi odgovaramo na pitanje zbog čega se je nešto dogodilo, jer ulazimo u zadnji uzrok i dominantnu ideju u povijesti, koja nam objašnjava zbog čega se je povijest ili u svijetu ili na jednom prostoru se odvijala na upravo takav način.

Mene je filozofija povijesti vrlo impresionirala, u ranijim godinama života, kad sam pročitao knjigu od Hegela, njegovu filozofiju povijesti, kada sam vidio da je ta ideja filozofije povijesti itekako primjenjiva na prepoznavanje hrvatskih neprijatelja, na prepoznavanje hrvatskih političkih, kulturnih i drugih interesa na ovom području. Filozofija povijesti je kraljica filozofskih i povijesnih znanosti, koja ujedinjuje metafizičko mišljenje, određenu metaideju koja projicira nečiji politički duh u povijesti, projicira metaideju, iščitava tu metaideju i ujedno se bavi ostalim događajima koje je ta metaideja izazvala, i tumači sve te događaje kroz zajedničku ideju koja je izazvala kretanja u povijesti. Filozofija povijesti je, dakle, vrhunska znanost, koja ljude podučava i daje im točnu orijentaciju za vlastito političko i kulturno postupanje. Filozofija povijesti nakon što je pročitala povijest daje model razumijevanja povijesnih događaja, a taj model se testira kroz hipoteze koje se prvo proriču, a onda se kasnije i potvrđuju. Ugodno su me iznenadila analitička razmišljanja njemačkog filozofa i teologa Stephana Otta, koji je dao izvrsna objašnjenja filozofije povijesti, na način kojim se i sam time bavim. Želim reći da sam svoj posao odradio na način na koji je to i Otto izrekao, a da sam nisam bio njegov učenik i njegova razmišljanja su mi u ruke dospjela prilično kasno.

3. Po čemu se Vaša filozofija povijesti razlikuje od Hegelove?

Hegel je bio mason, on je svojedobno dospio na index katoličke crkve kao zabranjeni autor, jer je postavio neke teze i hipoteze iz kojih se, među ostalim, vidi da sotone u povijesti praktički nema. Suprotno od toga, u mojoj filozofiji povijesti se vidi upravo to da je politika pragmatičan izraz božjeg duha ili pragmatičan izraz djelovanja sotoninog duha preko određenih osoba. Iščitavanje tih sotonskih zamisli i sotonskih ideja u sukobu s božjim idejama je također zadatak filozofije povijesti. U odnosu na nas Hrvate, ja pokušavam pročitati što sotona pokušava poduzeti u akciji našeg uništenja, koje sve akcije je do sada poduzeo preko određenih političkih krugova, koji su redovito bili Britanci kao naš glavni problem, i preko njihovih slugu - Srba i povremeno Talijana, ili Mađara koji su u nekim povijesnim trenutcima također bili ulančani u planove britanske masonerije.

4. Koja je konkretno uloga Britanije u geopolitičkim igrama u ovome dijelu Europe, posebice u odnosu na Hrvatsku?

Britanska kruna, od vremena od kada je otpala od papinstva, je zajedno s papinstvom odbacila i Krista, Krist je njoj preko anglikanizma postao vanjski dekor, a u stvari se britanska kruna integrirala u svjetski sotonizam i masonstvo. Papinstvo je u bližoj i daljoj povijesti preko Hrvatske izvršavalo određene misije među narodima. U jednom trenutku, na početku hrvatske povijesti, postojale su samo tri najjače države u Europi u ranom srednjem vijeku između 7 i 11. st. To je bilo bizantsko carstvo, hrvatsko kraljevstvo i treća država - kao duhovna moć - je bilo papinstvo (koje je poštivalo politiku i vlast Bizanta). Papinstvo je preko Hrvatske i Bizanta štitilo kršćanstvo.

Kada su ovamo došli Mađari, papinstvo je išlo krstiti Mađare preko Hrvata. Zatim kad je nastao problem sa Srbima, kad je nastao problem s pravoslavljem, preko Hrvatske se je nastojalo preobratiti ortodoksiju natrag na papizam, u Katoličku Crkvu. Bartol Kašić je stvorio hrvatski jezik takav kakav je, jer je to po ideji Vatikana bio jezik kojim svećenici idu misionariti među slavenske narode. Dakle, hrvatski narod je imao misiju širenja kršćanstva. On je širio kršćanstvo na Mađarsku, i kasnije je trebao u funkciji obraćenja ostalih naroda kroz hrvatski jezik - koji je bio najsličniji ostalim slavenskih jezicima - širiti također svoju misiju na Rusiju i ostale narode. Vatikan je zamišljao Hrvatsku kao misonarsku zemlju.

A u trenutku loma između Londona i Vatikana, Hrvatska je počela smetati kao zemlja koja predstavlja kršćanstvo, koje je oslonac papinstva. Ona je postala strateška točka koju Britanija mora osvojiti da bi uništila zadnje uporište papinske moći u Europi. Na taj način se je Hrvatska iz duhovnih razloga našla na apsolutnom, a ne na relativnom udaru sotonizma. Hrvatsku se je otimalo Vatikanu na taj način da je masonerija varala i sam Vatikan. Masonerija kad želi prevariti nekoga onda posije onu ideju koja se određenoj sili može dopasti. Tako su posijali Vatikanu ideju kako će Hrvati kroz Jugoslaviju pravoslavne Srbe vratiti na katoličanstvo. Vatikan je nasjeo na masonsku ideju Jugoslavije jer je na Jugoslaviju gledao kao na način da se pravoslavce vrati u krilo KC. A to su krvavo platili Hrvati. Godine 1918. je cijela biskupska konferencija bila politički nezrela i podržavala je ideju jugoslavenstva. Nasjeli su prethodno na masonsku ideju ilirizma i Jugoslavije, koja je krenula od Gaja a potom se nastavila po Strossmayeru. Dakle, povjerovali su u jednu štetnu ideju, koja nije došla iz katoličanstva, nego je najprije došla iz masonskih loža Napoleona i Napoleonove Ilirije: model Ilirije je model jugoslavenske ideje, kakve prije nije bilo.

5. Malo o aktualnim temama, kakvo je Vaše mišljenje o Europskoj uniji?

Europska unija je također jedan sotonistički projekt. U stvari postoje dvije ideje. Nikolaj Berdjajev je u svom Novom srednjovjekovlju rekao da će se svijet ujediniti u Kristu ili u Antikristu. U Kristu se može ujediniti samo prema modelu srednjovjekovlja, u kojem je papa bio teokratska moć u Kristu, oko koje se vezuju kraljevi koji su vjernici Boga. A mi smo dobili Europu u kojoj je Bog zanijekan, u kojoj je Bog osporen u europskom ustavu.

A s druge strane Vatikan podržava takvu Europu, što znači da je ušao u prihvaćanje jednog projekta koji njemu samom škodi. EU je projekt britanske masonerije, a britanska masonerija planove ne provodi kao petoljetku na komunistički način, nego svoje planove provodi za stoljeće ili dva unaprijed. Tako je i EU ustvari britanski projekt, koji je zamislila Milnerova skupina britanskih imperijalista krajem XIX. st. Taj se je projekt počeo provodi nakon sloma Njemačke u dva svjetska rata, koje je preko svojih agenata izazvala Britanija.

EU je zamišljena kao država kojom dominiraju Englezi. Osnivač Vijeća Europe je bio Churchill i svi prvi koraci oko stvaranja ujedinjene Europe, Europske zajednice itd. išli su iz Britanije, a sve s ciljem da se iz jednog centra, Bruxellessa, preko britanskih agenata, kontrolira cijelo područje Europe, i da se tako pacificira Njemačka, koja je do danas na neki način još uvijek okupirana zona svjetske masonerije. EU je također ideološki projekt grofa Coudenhove Kalergija, koji je 1938. u Švicarskoj objavio knjigu o ujedinjenoj Europi, "Kommen die Vereinigten Staaten von Europa", jednu brošuru od stotinjak stranica na njemačkom jeziku, u kojoj najavljuje da će nestati sve nacije Europe i da će nastati jedna europska nacija, što je naravno upakirano u sjajna opravdanja.

To je tzv. masonski humanizam, koji ne razlikuje identitete, već sve skupa utapa u nekakvom općeljudskom humanizmu u kojem nema identiteta, u kojemu postoji lažna jednakost, u kojem su svi ljudi bogovi, u kojem svi bogovi imaju pravo realizirati ono što hoće. A u stvari je to slom identiteta, slom zajedničkog duha nacija i nemogućnost ostvarivanja bilo kakvih projekata jer više ne postoji zajednički centar tih nacija. Čim postoji nadnacija, nadcentar, tad o sebi narodi više ne odlučuju, nego drugi odlučuju o njima. Dakle, EU je negacija identiteta, negacija ekonomske neovisnosti zajednice, negacija vojne neovisnosti zajednice i negacija svake slobode u ime slobode. EU je, budući da joj je u pozadini britanski imperijalizam, jedan pljačkaški projekt u kojem Britanija kontrolira sve resurse i iskorištava države, nacije i ljude na način na kojoj to njoj odgovara.

6. Iako se konstantno priča o hrvatskom putu u EU, dojma sam da je ona sve bliže Balkanu, odnosno Jugosferi kao svojevrsnom surogatu za bivšu Jugoslaviju?

Jugosfera je jedan od načina da se Hrvatsku uništi. Hrvatski neprijatelji Hrvatsku pokušavaju uništiti kroz sotonističke integracije koje su dvostrukog karaktera. Ako se ulazi u EU direktno uništeni smo, a ako se uđe u Jugosferu sa Srbijom, opet smo uništeni. To su dva modela uništenja. A nama bi bilo lakše "obračunati" se na početku sa Srbima, isključiti mogućnost ujedinjenja s njima, a preko tog poraza Srba isključiti i mogućnost ujedinjenja s EU, nego dopustiti da nas usisaju u EU, u kojoj onda njihova policija u slučaju demonstracija može ubiti bilo koga, uhititi bilo koga, staviti u zatvor bilo koga, ako samo posumnja da bi to moglo škoditi njihovim idejama.

To je Europa budućih koncentracionih logora i likvidacija po hitnom postupku. Dakle, i jedno i drugo je podjednako štetno. Ulazak u EU vodi Hrvatsku ponovno pod srpsku vlast, ili pod englesko-srpsku vlast, jer će Britanci kad tada u EU usisati i Srbe i dati im privilegije, kao što im i danas već daju. Hrvatska je danas jedan četničko-britanski feud. Mi danas državu imamo formalno, ali ona ipak ima svoj formalni okvir. Ali ako Britanija uspije Hrvatsku razbiti po regijama, onda više državu nemamo ni formalno, jer će te regije biti projicirane na način Z4, na način realiziranja privilegija Srba u Hrvatskoj i na način naseljavanja kolonijalnog stanovništva Britanije, Italije, Njemačke ili drugih nacija, na ovaj ili onaj način.

Hrvatske se nalazi pred dva modela prijetnji. Ako bi direktno ušla u EU, onda bi ovo područje mogli s lakoćom naseljavati najbliži narodi, Talijani i Nijemci. Ako bi ušla u Jugosferu, tada bi kao britanska kolonija bila naseljavana Srbima, Židovima i Englezima, koji imaju prešutni savez i iste ciljeve, s tim da bi i Srbi na kraju bili izigrani. Za Hrvatsku je i jedno i drugo štetno. Hrvatska se, dakle, nalazi u jedno čeličnom stisku iz kojeg je može izbaviti samo Bog i odlučnost hrvatskog naroda da se iz tog stiska izbavi. Opasnost u kojem se Hrvatska trenutno nalazi je apsolutna, a ne relativna.

7. Jesu li haaške presude dio "jugosferaškog" scenarija?

Naravno, haaške presude imaju nekoliko funkcija. Prije svega to je funkcija psihološkog rata: napadaj na dušu hrvatskog naroda, napadaj na dostignuće slobode koju smo postigli kroz obrambeni rat za slobodu Hrvatske, napadaj na svakog pojedinog Hrvata, jer se kroz model haaškog zakonodavstva ide na reprizu bleiburškog genocida. Haaški sud je instrument za olakšano porobljavanje Hrvata u ime zakona, u ime sotonističkog zakona Velike Britanije i Europe koja je pod njezinom kontrolom, a za korist britanskog imperijalizma, koji se služi srpskim imperijalizmom. Ta vrsta intelektualne pravne agresije dobivat će na snazi, ako Hrvati tome ne odluče stati na kraj, na neki radikalan način.

8. Kako bi kao muzikolog ocijenili kretanja na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Kretanja u hrvatskoj glazbi načelno su monopolistička. Ovdje se ne poštuje nečiji talent, ne poštuju se kvalifikacije, ne poštuje se kvaliteta karaktera, ne poštuje se kvaliteta uma, ne poštuje se ništa. Postoji samo kruhoborstvo i monopolizam. Hrvatska ima jedan suženi prostor u kojemu su mediokriteti većina. Ti mediokriteti kao većina u glazbenom životu Hrvatske uništavaju sve što je u glazbi uistinu vrijedno. Pritom moramo znati da su mnogi od njih vjerojatno članovi masonerije.

Znademo recimo da je suosnivač glazbene akademije, pijanist - Srbin Svetislav Stančić, u Zagrebu bio mason, a bili su i mnogi drugi (npr. Stjepan Šulek, skladatelj). Mi znamo iz iskustva da ondje gdje masonerija dođe uvijek dovlači svoje ljude. Pod takvim utjecajem oni guraju u prve i najbolje pozicije svoje ljude i isključuju sve ostale.

Tragedija hrvatskog glazbenog života je u tome da monopolizam mediokriteta (među kojima se nađe i pokoji pametni) oštećuje i sprječava hrvatski kulturni razvoj u glazbenom životu. Ja imam dvije diplome za glazbu, 3 bečke nagrade i 6 knjiga o glazbi, ali budući da nema kriterija i nema poštovanja prema osobi i njezinom radu, ja nikada nisam dobio ponudu da radim na glazbenoj akademiji ili na nekoj važnoj muzikološkoj instituciji To je jasan simptom isključivanja konkurencije opasno kompetentnih kao i simptom nepotizma.

Naime, kada se pogledaju imena onih koji su u proteklom stoljeću radili na glazbenoj akademiji, vrlo često vidjet ćete da su neprekidno muž i žena radili na istoj ustanovi ili da su na istom mjestu bili zapošljavani sin ili kćer. Dakle, nepotizam i zaštita vlastitih, osobnih interesa su ono što diktira glazbeni život u Hrvatskoj, a ne glazbena kvaliteta, zbog čega se u Hrvatskoj urušava kriterij sposobnosti i kriterij poštivanja kvalitete. U hrvatskoj kulturi imamo i neka kvalitetna stvaralačka dostignuća, ali nitko se ne brine da se ta kvaliteta zaštiti.

Muzikologiji do jučer nije palo na pamet da operna djela, recimo Lisinkog kao prioritetni zadatak tiska kao obrađeni notni materijal, nego su ljudi do današnjeg dana svirali iz rukopisnih primjera što znači da su se djela Lisinskog, Zajeca i mnogih drugih svirala isključivo kao rukopisni materijali, i da kao takva nisu uživala autorsko pravo da se izvode u velikim opernim kuća svijeta.

U Austriji imate institute nazvane imenima velikih skladatelja, koji se bave samo njihovim naslijeđem. Imamo li mi institut "Vatroslav lisnski", "Ivan Zajc", "Boris Papandopulo" itd.? Nemamo i ne ćemo imati i to ne radi pomanjkanja novaca, već radi pomanjkanja nacionalnog samopoštovanja, kao i zato jer netko mora štititi svoje kruhoborstvo i vlastite interese. Unatoč tome, Zajc se npr. probio sve do Japana, jer je znatan dio života proveo u Beču, kao slavni operetni skladatelj. Kad imate tiskano djelo tad imate mogućnost zaštite autorskog prava i plasman te glazbe u svijetu. Ako nemate tiskano djelo tad nemate mogućnost širiti tu glazbu u svijetu jer vam ona ne može na temelju rukopisnog materijala isplaćivati tantijeme. Postoje neke norme koje kod nas nisu realizirane. Jedan prekrasan violinski koncert od Borisa Papandopula još uvijek kod nas nije tiskan. Postoje mnogi takvi primjeri. Znači, muzikologija kao znanost i institucija ne bavi se prioritetom zaštite stvaralaštva kao hrvatske nacionalne baštine, u većini slučajeva. Postoje naravno i neki pozitivni primjeri. Pokojni akademik Lovro Županović je pronašao partiture Skjavetića, tiskao ih i tako zaštitio i spasio od zaborava jednog velikog renesansnog hrvatskog skladatelja. Ali takvi primjeri zaštite hrvatske nacionalne baštine su malobrojni. Mi imamo problem u tome da se ne prepoznaju i ne štite prioriteti. Budući da određenu kulturnu nacionalnu baštinu nemamo zaštićenu mi smo na razini mogućnosti da budemo neprepoznatljivi u svijetu i da izgubimo ono što imamo.

Hrvatski odnos prema dokumentaciji je načelno nemaran: na taj način Hrvatska je iza 1945. izgubila Trst. Recimo ovo kao načelni primjer: Pokojni akademik prof. Mastrović pričao je gospođi Korneliji Pejčinović kako smo izgubili bitku za Trst i Goricu. Kada su Amerikanci rješavali taj problem poslali su upit Library of Congress da podnese izvještaje o tom teritoriju. Italija je svaki primjerak objavljene knjige o tom području slala u Library of Congress. Naši ni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije a ni u vrijeme SFRJ nisu imali na pameti takvu misao, pa zaboga to je kultura, tko drži do toga. Sva građa kojom je raspolagao department knjižnice bila je talijanska. Toliko o gubitku nacionalnog identiteta i suvereniteta.

9. Je li i tzv. narodnjačka glazba koja se konstantno agresivno reproducira u kafićima diljem Hrvatske također dio projekta "Jugosfera". Platon je ako se ne varam rekao da glazba može srušiti i državu.

U svakom slučaju. Hrvatska je nakon 1945. izgubila cjelokupnu nacionalnu elitu, koja je bila ili pobijena ili protjerana. Hrvatski je narod slijedom toga sve do danas duhovno obezglavljen, on nema pravih intelektualaca. Postoje naravno i veliki intelektualci, no nema mnoštva kvalitetnih intelektualaca, oni su danas jedna skromna manjina.

Isto je tako i sa glazbom. Glazba je identitet koji služi kao zaštita naroda. Ako narod izgubi potrebu da pjeva svoje pjesme, u duhu svojih otaca, pradjedova i djedova, on gubi svoj nacionalni osjećaj. Pomanjkanje glazbenog odgoja u vrijeme komunizma gasilo je ukus i smisao za lijepo i nacionalno, tako da se je u taj prostor razorenog ukusa i razorenog nacionalnog duha i karaktera ubacila srpska orijentalna kavanska glazba, koja čak nije srpska, nego je posrbljena turska glazba na najprimitivniji način. Čak su u srpskim selima još pred pedesetak godina odbijali slušati takvu glazbu kao cincarsku, a ne srpsku narodnu glazbu.

Međutim, kad mediji nešto uporno nameću, onda stvaraju naviku da se loš materijal prihvati kao dobar, i tako se istiskuje sve ono što je autentično, originalno i briljantno i nameće se kao navika ono što je loše. Srpska turbofolk glazba je politički projekt mijenjanja mentaliteta i senzibiliteta hrvatskog čovjeka da bi se srednjoeuropski Hrvat pretvorio u Balkanca.

Mi Hrvati nikad nismo bili Balkanci, nego smo balkanizirani da bi se kroz balkanizaciju i povećani stupanj divljaštva Hrvati srozali na razinu Srba. Teško je divljaka dignuti na jednu višu razinu, ali je lako srozati kulturu ako se jednom narodu pobije elita i obezglavi ga se, uskraćujući mu mogućnost da se oporavi kroz stvaranje prave elite. Tako se stvara senzibilitet divljaka. Dakle, srpski model pseudonarodne glazbe je u funkciji brisanja senzibiliteta i intelektualnih i emocionalnih kriterija hrvatskog naroda i u funkciji urušavanja njihovog nacionalnog ponosa i originalnosti.

10. Nedavno ste zajedno s dr. Tihomirom Mršić preveli spis Aurelija Augustina o glazbi. Koja je njegova važnost za europsku glazbu, i kako komentirate stanje u hrvatskome prevodilaštvu koje, čini mi se, zaostaje ne samo za onome u zapadnoj Europi, nego i za onome u Srbiji?

Zaostajemo iz više razloga. Srbi su mogli više prevoditi jer su bili slobodniji narod i tako imali veće mogućnosti. Oni su tiskali političke prijevode i shvatili su neke političke stvari u svijetu, ali sebe nisu sagledali u kontekstu onoga što su pročitali. Nisu se sagledali kao negativu koju novi svjetski poredak zloupotrebljava na opću štetu. Što se tiče prevoditeljstva kod Hrvata, moramo reći da je ono slabo stimulirano, a postoji i problem kriterija.

Da bi nešto prevelo netko to mora financijski poduprijeti, a da bi to učinio on to mora to i razumjeti. Ja sam imao sreće da je Ministarstvo kulture prihvatilo projekt prevođenja Augustinove knjige, iako uopće nisam vjerovao da ću za taj posao išta dobiti. Ima i ugodnih iznenađenja. Dali su na kraju jednu minimalnu sumu i ja sam s tom minimalnom sumom odradio posao. To djelo je sad prvi put prevedeno na hrvatski jezik i mi smo, koliko na Internetu vidim, jedan od pet naroda koji imaju prijevod toga djela. To je jedna komplicirana rasprava iz koje se je razvila cjelokupna europska glazba, jer je kroz teoriju latinskog jezika sv. Augustin dao duhovne principe za stvaranje kršćanske glazbe, gregorijanskog korala, a kroz gregorijanski koral i za stvaranje i razvoj cjelokupne europske glazbe. Model gregorijanskog korala postao je model europskog duha u glazbi.

Razgovarao: Davor Dijanović
www.hrsvijet.net

 

Vezani članak "Emil Čić otkriva hrvatske neprijatelje"

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch