Mene je filozofija povijesti vrlo impresionirala, u
ranijim godinama života, kad sam pročitao knjigu od
Hegela, njegovu filozofiju povijesti, kada sam vidio da
je ta ideja filozofije povijesti itekako primjenjiva na
prepoznavanje hrvatskih neprijatelja, na prepoznavanje
hrvatskih političkih, kulturnih i drugih interesa na
ovom području. Filozofija povijesti je kraljica
filozofskih i povijesnih znanosti, koja ujedinjuje
metafizičko mišljenje, određenu metaideju koja projicira
nečiji politički duh u povijesti, projicira metaideju,
iščitava tu metaideju i ujedno se bavi ostalim
događajima koje je ta metaideja izazvala, i tumači sve
te događaje kroz zajedničku ideju koja je izazvala
kretanja u povijesti. Filozofija povijesti je, dakle,
vrhunska znanost, koja ljude podučava i daje im točnu
orijentaciju za vlastito političko i kulturno
postupanje. Filozofija povijesti nakon što je pročitala
povijest daje model razumijevanja povijesnih događaja, a
taj model se testira kroz hipoteze koje se prvo proriču,
a onda se kasnije i potvrđuju. Ugodno su me iznenadila
analitička razmišljanja njemačkog filozofa i teologa
Stephana Otta, koji je dao izvrsna objašnjenja
filozofije povijesti, na način kojim se i sam time
bavim. Želim reći da sam svoj posao odradio na način na
koji je to i Otto izrekao, a da sam nisam bio njegov
učenik i njegova razmišljanja su mi u ruke dospjela
prilično kasno.
3. Po čemu se Vaša filozofija
povijesti razlikuje od Hegelove?
Hegel je bio mason, on je svojedobno
dospio na index katoličke crkve kao zabranjeni autor,
jer je postavio neke teze i hipoteze iz kojih se, među
ostalim, vidi da sotone u povijesti praktički nema.
Suprotno od toga, u mojoj filozofiji povijesti se vidi
upravo to da je politika pragmatičan izraz božjeg duha
ili pragmatičan izraz djelovanja sotoninog duha preko
određenih osoba. Iščitavanje tih sotonskih zamisli i
sotonskih ideja u sukobu s božjim idejama je također
zadatak filozofije povijesti. U odnosu na nas Hrvate,
ja pokušavam pročitati što sotona pokušava poduzeti u
akciji našeg uništenja, koje sve akcije je do sada
poduzeo preko određenih političkih krugova, koji su
redovito bili Britanci kao naš glavni problem, i preko
njihovih slugu - Srba i povremeno Talijana, ili Mađara
koji su u nekim povijesnim trenutcima također bili
ulančani u planove britanske masonerije.
4. Koja je konkretno uloga Britanije u
geopolitičkim igrama u ovome dijelu Europe, posebice u
odnosu na Hrvatsku?
Britanska
kruna, od vremena od kada je otpala od papinstva, je
zajedno s papinstvom odbacila i Krista, Krist je njoj
preko anglikanizma postao vanjski dekor, a u stvari se
britanska kruna integrirala u svjetski sotonizam i
masonstvo. Papinstvo je u bližoj i daljoj povijesti
preko Hrvatske izvršavalo određene misije među
narodima. U jednom trenutku, na početku hrvatske
povijesti, postojale su samo tri najjače države u
Europi u ranom srednjem vijeku između 7 i 11. st. To
je bilo bizantsko carstvo, hrvatsko kraljevstvo i
treća država - kao duhovna moć - je bilo papinstvo
(koje je poštivalo politiku i vlast Bizanta).
Papinstvo je preko Hrvatske i Bizanta štitilo
kršćanstvo.
Kada su ovamo došli Mađari, papinstvo je išlo krstiti
Mađare preko Hrvata. Zatim kad je nastao problem sa
Srbima, kad je nastao problem s pravoslavljem, preko
Hrvatske se je nastojalo preobratiti ortodoksiju
natrag na papizam, u Katoličku Crkvu. Bartol Kašić je
stvorio hrvatski jezik takav kakav je, jer je to po
ideji Vatikana bio jezik kojim svećenici idu
misionariti među slavenske narode. Dakle, hrvatski
narod je imao misiju širenja kršćanstva. On je širio
kršćanstvo na Mađarsku, i kasnije je trebao u funkciji
obraćenja ostalih naroda kroz hrvatski jezik - koji je
bio najsličniji ostalim slavenskih jezicima - širiti
također svoju misiju na Rusiju i ostale narode.
Vatikan je zamišljao Hrvatsku kao misonarsku zemlju.
A u trenutku
loma između Londona i Vatikana, Hrvatska je počela
smetati kao zemlja koja predstavlja kršćanstvo, koje
je oslonac papinstva. Ona je postala strateška točka
koju Britanija mora osvojiti da bi uništila zadnje
uporište papinske moći u Europi. Na taj način se je
Hrvatska iz duhovnih razloga našla na apsolutnom, a ne
na relativnom udaru sotonizma. Hrvatsku se je otimalo
Vatikanu na taj način da je masonerija varala i sam
Vatikan. Masonerija kad želi prevariti nekoga onda
posije onu ideju koja se određenoj sili može dopasti.
Tako su posijali Vatikanu ideju kako će Hrvati kroz
Jugoslaviju pravoslavne Srbe vratiti na katoličanstvo.
Vatikan je nasjeo na masonsku ideju Jugoslavije jer je
na Jugoslaviju gledao kao na način da se pravoslavce
vrati u krilo KC. A to su krvavo platili Hrvati.
Godine 1918. je cijela biskupska konferencija bila
politički nezrela i podržavala je ideju
jugoslavenstva. Nasjeli su prethodno na masonsku ideju
ilirizma i Jugoslavije, koja je krenula od Gaja a
potom se nastavila po Strossmayeru. Dakle, povjerovali
su u jednu štetnu ideju, koja nije došla iz
katoličanstva, nego je najprije došla iz masonskih
loža Napoleona i Napoleonove Ilirije: model Ilirije je
model jugoslavenske ideje, kakve prije nije bilo.
5. Malo o aktualnim temama, kakvo je
Vaše mišljenje o Europskoj uniji?
Europska
unija je također jedan sotonistički projekt. U stvari
postoje dvije ideje. Nikolaj Berdjajev je u svom Novom
srednjovjekovlju rekao da će se svijet ujediniti u
Kristu ili u Antikristu. U Kristu se može ujediniti
samo prema modelu srednjovjekovlja, u kojem je papa
bio teokratska moć u Kristu, oko koje se vezuju
kraljevi koji su vjernici Boga. A mi smo dobili Europu
u kojoj je Bog zanijekan, u kojoj je Bog osporen u
europskom ustavu.
A s druge strane Vatikan podržava takvu Europu, što
znači da je ušao u prihvaćanje jednog projekta koji
njemu samom škodi. EU je projekt britanske masonerije,
a britanska masonerija planove ne provodi kao
petoljetku na komunistički način, nego svoje planove
provodi za stoljeće ili dva unaprijed. Tako je i EU
ustvari britanski projekt, koji je zamislila Milnerova
skupina britanskih imperijalista krajem XIX. st. Taj
se je projekt počeo provodi nakon sloma Njemačke u dva
svjetska rata, koje je preko svojih agenata izazvala
Britanija.
EU je zamišljena kao država kojom dominiraju Englezi.
Osnivač Vijeća Europe je bio Churchill i svi prvi
koraci oko stvaranja ujedinjene Europe, Europske
zajednice itd. išli su iz Britanije, a sve s ciljem da
se iz jednog centra, Bruxellessa, preko britanskih
agenata, kontrolira cijelo područje Europe, i da se
tako pacificira Njemačka, koja je do danas na neki
način još uvijek okupirana zona svjetske masonerije.
EU je također ideološki projekt grofa Coudenhove
Kalergija, koji je 1938. u Švicarskoj objavio knjigu o
ujedinjenoj Europi, "Kommen die Vereinigten Staaten
von Europa", jednu brošuru od stotinjak stranica na
njemačkom jeziku, u kojoj najavljuje da će nestati sve
nacije Europe i da će nastati jedna europska nacija,
što je naravno upakirano u sjajna opravdanja.
To je tzv.
masonski humanizam, koji ne razlikuje identitete, već
sve skupa utapa u nekakvom općeljudskom humanizmu u
kojem nema identiteta, u kojemu postoji lažna
jednakost, u kojem su svi ljudi bogovi, u kojem svi
bogovi imaju pravo realizirati ono što hoće. A u
stvari je to slom identiteta, slom zajedničkog duha
nacija i nemogućnost ostvarivanja bilo kakvih
projekata jer više ne postoji zajednički centar tih
nacija. Čim postoji nadnacija, nadcentar, tad o sebi
narodi više ne odlučuju, nego drugi odlučuju o njima.
Dakle, EU je negacija identiteta, negacija ekonomske
neovisnosti zajednice, negacija vojne neovisnosti
zajednice i negacija svake slobode u ime slobode. EU
je, budući da joj je u pozadini britanski
imperijalizam, jedan pljačkaški projekt u kojem
Britanija kontrolira sve resurse i iskorištava države,
nacije i ljude na način na kojoj to njoj odgovara.
6. Iako se konstantno priča o
hrvatskom putu u EU, dojma sam da je ona sve bliže
Balkanu, odnosno Jugosferi kao svojevrsnom surogatu za
bivšu Jugoslaviju?
Jugosfera je
jedan od načina da se Hrvatsku uništi. Hrvatski
neprijatelji Hrvatsku pokušavaju uništiti kroz
sotonističke integracije koje su dvostrukog karaktera.
Ako se ulazi u EU direktno uništeni smo, a ako se uđe
u Jugosferu sa Srbijom, opet smo uništeni. To su dva
modela uništenja. A nama bi bilo lakše "obračunati" se
na početku sa Srbima, isključiti mogućnost ujedinjenja
s njima, a preko tog poraza Srba isključiti i
mogućnost ujedinjenja s EU, nego dopustiti da nas
usisaju u EU, u kojoj onda njihova policija u slučaju
demonstracija može ubiti bilo koga, uhititi bilo koga,
staviti u zatvor bilo koga, ako samo posumnja da bi to
moglo škoditi njihovim idejama.
To je Europa budućih koncentracionih logora i
likvidacija po hitnom postupku. Dakle, i jedno i drugo
je podjednako štetno. Ulazak u EU vodi Hrvatsku
ponovno pod srpsku vlast, ili pod englesko-srpsku
vlast, jer će Britanci kad tada u EU usisati i Srbe i
dati im privilegije, kao što im i danas već daju.
Hrvatska je danas jedan četničko-britanski feud. Mi
danas državu imamo formalno, ali ona ipak ima svoj
formalni okvir. Ali ako Britanija uspije Hrvatsku
razbiti po regijama, onda više državu nemamo ni
formalno, jer će te regije biti projicirane na način
Z4, na način realiziranja privilegija Srba u Hrvatskoj
i na način naseljavanja kolonijalnog stanovništva
Britanije, Italije, Njemačke ili drugih nacija, na
ovaj ili onaj način.
Hrvatske se
nalazi pred dva modela prijetnji. Ako bi direktno ušla
u EU, onda bi ovo područje mogli s lakoćom naseljavati
najbliži narodi, Talijani i Nijemci. Ako bi ušla u
Jugosferu, tada bi kao britanska kolonija bila
naseljavana Srbima, Židovima i Englezima, koji imaju
prešutni savez i iste ciljeve, s tim da bi i Srbi na
kraju bili izigrani. Za Hrvatsku je i jedno i drugo
štetno. Hrvatska se, dakle, nalazi u jedno čeličnom
stisku iz kojeg je može izbaviti samo Bog i odlučnost
hrvatskog naroda da se iz tog stiska izbavi. Opasnost
u kojem se Hrvatska trenutno nalazi je apsolutna, a ne
relativna.
7. Jesu li haaške presude dio
"jugosferaškog" scenarija?
Naravno, haaške presude imaju nekoliko
funkcija. Prije svega to je funkcija psihološkog rata:
napadaj na dušu hrvatskog naroda, napadaj na
dostignuće slobode koju smo postigli kroz obrambeni
rat za slobodu Hrvatske, napadaj na svakog pojedinog
Hrvata, jer se kroz model haaškog zakonodavstva ide na
reprizu bleiburškog genocida. Haaški sud je instrument
za olakšano porobljavanje Hrvata u ime zakona, u ime
sotonističkog zakona Velike Britanije i Europe koja je
pod njezinom kontrolom, a za korist britanskog
imperijalizma, koji se služi srpskim imperijalizmom.
Ta vrsta intelektualne pravne agresije dobivat će na
snazi, ako Hrvati tome ne odluče stati na kraj, na
neki radikalan način.
8. Kako bi kao muzikolog ocijenili
kretanja na hrvatskoj glazbenoj sceni?
Kretanja u
hrvatskoj glazbi načelno su monopolistička. Ovdje se
ne poštuje nečiji talent, ne poštuju se kvalifikacije,
ne poštuje se kvaliteta karaktera, ne poštuje se
kvaliteta uma, ne poštuje se ništa. Postoji samo
kruhoborstvo i monopolizam. Hrvatska ima jedan suženi
prostor u kojemu su mediokriteti većina. Ti
mediokriteti kao većina u glazbenom životu Hrvatske
uništavaju sve što je u glazbi uistinu vrijedno.
Pritom moramo znati da su mnogi od njih vjerojatno
članovi masonerije.
Znademo recimo da je suosnivač glazbene akademije,
pijanist - Srbin Svetislav Stančić, u Zagrebu bio
mason, a bili su i mnogi drugi (npr. Stjepan Šulek,
skladatelj). Mi znamo iz iskustva da ondje gdje
masonerija dođe uvijek dovlači svoje ljude. Pod takvim
utjecajem oni guraju u prve i najbolje pozicije svoje
ljude i isključuju sve ostale.
Tragedija hrvatskog glazbenog života je u tome da
monopolizam mediokriteta (među kojima se nađe i pokoji
pametni) oštećuje i sprječava hrvatski kulturni razvoj
u glazbenom životu. Ja imam dvije diplome za glazbu, 3
bečke nagrade i 6 knjiga o glazbi, ali budući da nema
kriterija i nema poštovanja prema osobi i njezinom
radu, ja nikada nisam dobio ponudu da radim na
glazbenoj akademiji ili na nekoj važnoj muzikološkoj
instituciji To je jasan simptom isključivanja
konkurencije opasno kompetentnih kao i simptom
nepotizma.
Naime, kada se pogledaju imena onih koji su u
proteklom stoljeću radili na glazbenoj akademiji, vrlo
često vidjet ćete da su neprekidno muž i žena radili
na istoj ustanovi ili da su na istom mjestu bili
zapošljavani sin ili kćer. Dakle, nepotizam i zaštita
vlastitih, osobnih interesa su ono što diktira
glazbeni život u Hrvatskoj, a ne glazbena kvaliteta,
zbog čega se u Hrvatskoj urušava kriterij sposobnosti
i kriterij poštivanja kvalitete. U hrvatskoj kulturi
imamo i neka kvalitetna stvaralačka dostignuća, ali
nitko se ne brine da se ta kvaliteta zaštiti.
Muzikologiji do jučer nije palo na pamet da operna
djela, recimo Lisinkog kao prioritetni zadatak tiska
kao obrađeni notni materijal, nego su ljudi do
današnjeg dana svirali iz rukopisnih primjera što
znači da su se djela Lisinskog, Zajeca i mnogih drugih
svirala isključivo kao rukopisni materijali, i da kao
takva nisu uživala autorsko pravo da se izvode u
velikim opernim kuća svijeta.
U Austriji
imate institute nazvane imenima velikih skladatelja,
koji se bave samo njihovim naslijeđem. Imamo li mi
institut "Vatroslav lisnski", "Ivan Zajc", "Boris
Papandopulo" itd.? Nemamo i ne ćemo imati i to ne radi
pomanjkanja novaca, već radi pomanjkanja nacionalnog
samopoštovanja, kao i zato jer netko mora štititi
svoje kruhoborstvo i vlastite interese. Unatoč tome,
Zajc se npr. probio sve do Japana, jer je znatan dio
života proveo u Beču, kao slavni operetni skladatelj.
Kad imate tiskano djelo tad imate mogućnost zaštite
autorskog prava i plasman te glazbe u svijetu. Ako
nemate tiskano djelo tad nemate mogućnost širiti tu
glazbu u svijetu jer vam ona ne može na temelju
rukopisnog materijala isplaćivati tantijeme. Postoje
neke norme koje kod nas nisu realizirane. Jedan
prekrasan violinski koncert od Borisa Papandopula još
uvijek kod nas nije tiskan. Postoje mnogi takvi
primjeri. Znači, muzikologija kao znanost i
institucija ne bavi se prioritetom zaštite
stvaralaštva kao hrvatske nacionalne baštine, u većini
slučajeva. Postoje naravno i neki pozitivni primjeri.
Pokojni akademik Lovro Županović je pronašao partiture
Skjavetića, tiskao ih i tako zaštitio i spasio od
zaborava jednog velikog renesansnog hrvatskog
skladatelja. Ali takvi primjeri zaštite hrvatske
nacionalne baštine su malobrojni. Mi imamo problem u
tome da se ne prepoznaju i ne štite prioriteti. Budući
da određenu kulturnu nacionalnu baštinu nemamo
zaštićenu mi smo na razini mogućnosti da budemo
neprepoznatljivi u svijetu i da izgubimo ono što
imamo.
Hrvatski odnos prema dokumentaciji je
načelno nemaran: na taj način Hrvatska je iza 1945.
izgubila Trst. Recimo ovo kao načelni primjer: Pokojni
akademik prof. Mastrović pričao je gospođi Korneliji
Pejčinović kako smo izgubili bitku za Trst i Goricu.
Kada su Amerikanci rješavali taj problem poslali su
upit Library of Congress da podnese izvještaje o tom
teritoriju. Italija je svaki primjerak objavljene
knjige o tom području slala u Library of Congress.
Naši ni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije a ni u
vrijeme SFRJ nisu imali na pameti takvu misao, pa
zaboga to je kultura, tko drži do toga. Sva građa
kojom je raspolagao department knjižnice bila je
talijanska. Toliko o gubitku nacionalnog identiteta i
suvereniteta.
9. Je li i tzv. narodnjačka glazba
koja se konstantno agresivno reproducira u kafićima
diljem Hrvatske također dio projekta "Jugosfera".
Platon je ako se ne varam rekao da glazba može srušiti
i državu.
U svakom
slučaju. Hrvatska je nakon 1945. izgubila cjelokupnu
nacionalnu elitu, koja je bila ili pobijena ili
protjerana. Hrvatski je narod slijedom toga sve do
danas duhovno obezglavljen, on nema pravih
intelektualaca. Postoje naravno i veliki
intelektualci, no nema mnoštva kvalitetnih
intelektualaca, oni su danas jedna skromna manjina.
Isto je tako i sa glazbom. Glazba je identitet koji
služi kao zaštita naroda. Ako narod izgubi potrebu da
pjeva svoje pjesme, u duhu svojih otaca, pradjedova i
djedova, on gubi svoj nacionalni osjećaj. Pomanjkanje
glazbenog odgoja u vrijeme komunizma gasilo je ukus i
smisao za lijepo i nacionalno, tako da se je u taj
prostor razorenog ukusa i razorenog nacionalnog duha i
karaktera ubacila srpska orijentalna kavanska glazba,
koja čak nije srpska, nego je posrbljena turska glazba
na najprimitivniji način. Čak su u srpskim selima još
pred pedesetak godina odbijali slušati takvu glazbu
kao cincarsku, a ne srpsku narodnu glazbu.
Međutim, kad mediji nešto uporno nameću, onda stvaraju
naviku da se loš materijal prihvati kao dobar, i tako
se istiskuje sve ono što je autentično, originalno i
briljantno i nameće se kao navika ono što je loše.
Srpska turbofolk glazba je politički projekt
mijenjanja mentaliteta i senzibiliteta hrvatskog
čovjeka da bi se srednjoeuropski Hrvat pretvorio u
Balkanca.
Mi Hrvati nikad
nismo bili Balkanci, nego smo balkanizirani da bi se
kroz balkanizaciju i povećani stupanj divljaštva
Hrvati srozali na razinu Srba. Teško je divljaka
dignuti na jednu višu razinu, ali je lako srozati
kulturu ako se jednom narodu pobije elita i obezglavi
ga se, uskraćujući mu mogućnost da se oporavi kroz
stvaranje prave elite. Tako se stvara senzibilitet
divljaka. Dakle, srpski model pseudonarodne glazbe je
u funkciji brisanja senzibiliteta i intelektualnih i
emocionalnih kriterija hrvatskog naroda i u funkciji
urušavanja njihovog nacionalnog ponosa i
originalnosti.
10. Nedavno ste zajedno s dr.
Tihomirom Mršić preveli spis Aurelija Augustina o
glazbi. Koja je njegova važnost za europsku glazbu, i
kako komentirate stanje u hrvatskome prevodilaštvu
koje, čini mi se, zaostaje ne samo za onome u zapadnoj
Europi, nego i za onome u Srbiji?
Zaostajemo
iz više razloga. Srbi su mogli više prevoditi jer su
bili slobodniji narod i tako imali veće mogućnosti.
Oni su tiskali političke prijevode i shvatili su neke
političke stvari u svijetu, ali sebe nisu sagledali u
kontekstu onoga što su pročitali. Nisu se sagledali
kao negativu koju novi svjetski poredak
zloupotrebljava na opću štetu. Što se tiče
prevoditeljstva kod Hrvata, moramo reći da je ono
slabo stimulirano, a postoji i problem kriterija.
Da bi nešto
prevelo netko to mora financijski poduprijeti, a da bi
to učinio on to mora to i razumjeti. Ja sam imao sreće
da je Ministarstvo kulture prihvatilo projekt
prevođenja Augustinove knjige, iako uopće nisam
vjerovao da ću za taj posao išta dobiti. Ima i ugodnih
iznenađenja. Dali su na kraju jednu minimalnu sumu i
ja sam s tom minimalnom sumom odradio posao. To djelo
je sad prvi put prevedeno na hrvatski jezik i mi smo,
koliko na Internetu vidim, jedan od pet naroda koji
imaju prijevod toga djela. To je jedna komplicirana
rasprava iz koje se je razvila cjelokupna europska
glazba, jer je kroz teoriju latinskog jezika sv.
Augustin dao duhovne principe za stvaranje kršćanske
glazbe, gregorijanskog korala, a kroz gregorijanski
koral i za stvaranje i razvoj cjelokupne europske
glazbe. Model gregorijanskog korala postao je model
europskog duha u glazbi.
Razgovarao: Davor Dijanović
www.hrsvijet.net
Vezani članak
"Emil Čić otkriva hrvatske neprijatelje"
|
