Namjera ovog priloga je prikazati sudbinu osoba, golemim dijelom Srba, zarobljenih za vrijeme velike operacije koja je, pod zapovjedniπtvom njemačke vojske, tijekom lipnja i srpnja 1942. provedena na području sjeverozapadne Bosne, odnosno protiv partizanskih snaga na području planina Kozare i Prosare. U navedenoj operaciji sudjelovale su, uz njemačke postrojbe, i znatne domobranske i ustaπke snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Istovremeno su vlasti NDH, u suradnji s njemačkim predstavnicima, planirale način na koji će postupati s onima koji su opkoljeni i zarobljeni tijekom spomenute operacije.
Događaji na Kozari 1942., u dijelu hrvatske javnosti danas su svedeni na ulogu Diane Budisavljević u zbrinjavanju kozaračke djece. Namjera ovog priloga je — prije svega korištenjem izvornih i objavljenih dokumenata nastalih tijekom Drugoga svjetskog rata — pokuđati ponovno opisati sudbinu osoba koje su zarobljene tijekom operacije na Kozari.
Sudbina djece
Posebno pitanje predstavlja sudbina djece s Kozare, odnosno postupak vlasti NDH prema njima. Prije nego prijeđem na opisivanje i objašnjavanje ove tematike navest ću osnovne brojčane podatke o toj djeci, pravce njihovog preseljenja, kao i podatke o njihovoj smrtnosti. Pri njihovu određivanju nastaju poteškoće zbog različitih prikaza i međusobne neusklađenosti izvora i podataka iz postojeće literature. Dodatni je problem i u tome što je, u nekim slučajevima, među djecom koja su se nalazila u logorima i prihvatilištima NDH teško razlučiti koliko je bilo djece s Kozare, a koliko s drugih područja. Uzimajući u obzir navedeno, treba imati na umu da su podaci koje ću navesti približni i podložni daljnjem istraživanju.
Na prvom mjestu treba spomenuti da je od 24. lipnja do 4. srpnja 1942. iz Uštice i Stare Gradiške u Dječji dom u Gornjoj Rijeci kraj Križevaca dovedeno 400 djece. Stotinjak djece umrlo je od posljedica tifusa u Gornjoj Rijeci, a ostalih 300 sredinom kolovoza 1942. premješteno je u Dječji dom Jastrebarsko. Zatim treba spomenuti Dječji dom Jastrebarsko koji se nalazio na više lokacija. Dio djece bio je smješten u dvorac Erdödy, a dio u Franjevački samostan, odnosno u barake talijanske vojske uz navedene objekte. Jedan dio nalazio se i u bivšoj ciglani u Reki kraj Jastrebarskog. Prema podacima Ministarstva udružbe
NDH od 21. kolovoza 1942., u Dječjem domu u Jastrebarskom bilo je 2'507 djece, dok je nekoliko dana prije toga u Jastrebarsko dovedeno još 300 djece.
Pretpostavljam da se kod posljednjeg podatka mislilo na djecu dovedenu iz Gornje Rijeke. Smatram da je spomenutih 2'507 djece došlo s Kozare, no tijekom druge polovice 1942. u Jastrebarsko je doveden izvjestan broj djece koja nisu bila s Kozare. Ukupan broj djece iznosio je 3'336, od čega je 449 umrlo, najviše od sredine srpnja do početka rujna 1942. godine. Kada su partizani, krajem kolovoza 1942., na kraće vrijeme ušli u Jastrebarsko, poveli su sa sobom 450 djece. Na odgajanje u obiteljima smješteno ih je 1'637, a 7. listopada 1942. u Zagreb je prevezeno 500 djece za koje se pobrinuo "Caritas". Nakon toga, u zaraznoj bolnici Dječjeg doma u Jastrebarskom ostalo je još 300 djece.
Nakon što je Dječji dom u Jastrebarskom popunjen, vlasti NDH su od početka kolovoza 1942. znatan broj djece s Kozare uputili u Dječje prihvatilište u Sisku, koje je djelovalo na više lokacija u gradu. Neki izvori govore da je početkom kolovoza 1942. u Sisak upućeno 2'650 djece s Kozare, a drugi spominju broj od 3'000 djece. Ministarstvo udružbe NDH u svom dokumentu od 21. kolovoza 1942. navodi da je u Sisku smješteno 3'001 dijete. U tom gradu nalazio se i sabirni logor u koji je smješteno stanovništvo prikupljeno tijekom operacija protiv partizana. Majke su odvajane od djece i upućivane na rad u Njemačku, a djeca
su smještena u Dječje prihvatilište u kojem se njihov broj, prema nekim podacima, povećao na 7'000.
Od navedenog broja do kraja kolovoza 1942. umrlo je 515 djece, a do kraja prosinca taj je broj narastao na 1'152, o čemu ću opširnije pisati kasnije u prilogu. Do kraja rujna 1942. oko 1'702 djece predano je na skrb obiteljima. Tijekom rujna i listopada iste godine iz Dječjeg prihvatilišta u Sisku u Zagreb je upućeno 2'286 djece, koja su ondje liječena od zaraznih bolesti ili su dodijeljena na skrb obiteljima. No, ako usporedimo navedene podatke (1'152 djece umrlo, 1'702 predano na skrb obiteljima, 2'286 otpremljeno u Zagreb — ukupno 5140 djece), taj se broj ne podudara s podatkom da je kroz Dječje prihvatilište Sisak prošlo 7'000 djece. Vjerojatno je ipak bila riječ o manjem broju.
Dječje prihvatilište u Sisku zatvoreno je početkom siječnja 1943. godine. Na kraju, tijekom 1942., kroz različite zdravstvene i sabirne ustanove u Zagrebu također je prošlo mnogo u ratu stradale djece, među kojima su bila i ona s Kozare. Djeca su boravila u sljedećim ustanovama:
Zavod za odgoj gluhonijemih (Ilica 113), Državni dom za malu djecu Ministarstva zdravstva (Josipovac), "Jeronimska dvorana" (Tomislavov trg 21). Dio djece s Kozare odmah je upućen u ove ustanove, a dio je dopremljen kasnije iz Jastrebarskog i Siska. Na temelju dostupnih podataka teško je procijeniti o kolikom je broju djece u spomenutim ustanovama u Zagrebu bila riječ, te koliko je bilo djece što su stigla s Kozare. I u Zagrebu je dio djece umro od raznih bolesti.
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, autori koji su se bavili ovom temom tvrdili su da su se vlasti NDH samo zbog "kamuflaže" brinule za ovu djecu, dok su ključnu ulogu u njihovom spašavanju od ustaša zapravo imali Komunistička partija i njezini suradnici.
Tijekom 1990. u Zagrebu je objavljena knjiga čija je namjera bila da, iz perspektive Katoličke crkve, pobije neutemeljene optužbe iz komunističkog razdoblja na račun časnih sestara koje su vodile Dječji dom u Jastrebarskom, budući da su upravo one optuživane za maltretiranje i ubijanje djece koja su im povjerena na skrb.
Godine 2003. u Zagrebu je objavljen dnevnik Diane Budisavljević, koja je tijekom rata živjela u Zagrebu i intenzivno se bavila humanitarnim radom, posvećujući posebnu pažnju nezbrinutoj i u sabirne logore dovedenoj pravoslavnoj djeci. Njezin dnevnik postao je temelj za novi "narativ", a onaj prethodni, o ključnoj ulozi Komunističke partije i mreže konspirativnih suradnika Narodnooslobodilačkog pokreta u spašavanju srpske djece, pao je u zaborav. Njega je zamijenio "narativ" o Diani Budisavljević koja je, zajedno sa svojim suradnicima, najzaslužnija za spašavanje tisuća djece od ustaša.
Nikica Barić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Cijeli dokument OVDJE
Knjigu i dokumentarni film DJECA S KOZARE možete naručiti direktno kod autora
Roman Leljak - roman@leljak.si
Priredila D. Gaupp
|
