Na ovaj još jedan srpski genocid ponovno se prisjećamo
14. kolovoza, kad se obilježava 21. obljetnica
posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih
koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na
slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila.
Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno
obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike
neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata.
Godine idu, a netko namjerno (sic!)
ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih
logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno
prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima
kojih se to tiče, ali - kao da i nije. Svi se prave
kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak
strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju,
preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili
viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju
pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice,
uopće ne priznaje postojanje logora na svom
teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele
potvrditi. Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito
s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih
logora?
Što čeka Ministarstvo branitelja i njihov ministar
koji je "svakom loncu poklopac", koji više ni sam ne
zna kako bi se bolje ulagivao onima na vlasti, a na
uštrb hrvatskih branitelja, što čeka da već nije
sastavio Registar srpskih logora, odnosno popisao i
objavio sve žrtve koje su prošle pakao?
Prema nekim podatcima, u logorima je
ubijeno tristotinjak ljudi, dok ih je oko 2.500
stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u
logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te
činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina,
jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i
nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na
pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?
Nama koji smo rođeni nakon II.
svjetskog rata neprestano se nameće "krivica" za
navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su
učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo što je
sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog
plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao
da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je
dovoljno da samo jedan obuče majicu sa slovom u na
nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne
žele dolaziti na takve manifestacije gdje su "uzdiže"
ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali
logore - šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet
oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na
"dnevni red", ne kao "hrvatski nacionalisti" već kao
"hrvatski ekstremisti", koji "kvare" dobre odnose sa
susjedima.
Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u
tim logorima čuvali, ponižavali i kao pse ubijali
nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki
zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po
hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke
pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava?
Među njima bilo je vojnika,
policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske
vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih
"NLO" zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani
automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.
Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno
zaposleni u državnim službama, pa čak i u policiji!
Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom
svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih
logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao
srpskih logora, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije
dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni,
svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji
su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih
traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset
i jedne godine! Rehak podsjeća da su neki od logoraša
bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a
da je najduže u logoru bila tzv. somborska grupa, 707
dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest
godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.
Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju
priopćenja, ne potiču filmske redatelje da se i o
ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što
više zabilježe u svojim knjigama?
Koliko, molim vas, djeca u školi uče o
srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o
Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene
povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih
najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim
logorima "procedura" je bila manje - više ista: kad bi
skupinu Hrvata dovezli kao stoku u neki od tih logora,
prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim
bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali
staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih
kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva
imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su
tjerali na "pistu", obično su morali potrbuške ležati,
bez obzira na vremenske prilike. Često je bio dovoljan
samo jedan krivi potez, pa da "proradi" četnički nož!
A hrana, hrana je također bila ona koju jedu
"životinje", a imali su najčešće nekoliko minuta da
pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću
mnogi su često samo sanjali. Jednom
riječju-zatvorenici srpskih logora prošli su strašne,
neizlječive traume. I o tome se šuti!
Ne, gospodo i drugovi dosta je toga.
Kako vas nije sram neprestano okretati "ploču", pa
optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje
(sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i
odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore
šutite? Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za
sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa,
hrvatski su se branitelji borili i izborili za
hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću "Žikina
kola", traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite
da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača
koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu
zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!
pIŠE: Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog
rata 91. (UHBDR91.)
![](images/razmjena_vukovarskih_branitelja_14.08.1992_000.jpg)
|