Tako da je EG do kraja 80-tih godina parcijalno
demokratski vođena organizacija s visoko-političkim
zahtjevom i zrcali u prvom redu s gospodarsko-, agrarno-
i socijalno-političkom realnošću.
Poslije pada Berliskog zida i "željezne ograde", od
1989. godine na dalje, kad su san i iluzija postali
stvarnost i istina, EU se "preorijentirala" i postala
utočište novih, tranzicijskih država i njihov
ekonomsko-društveni stabilizator, kojima je širom
otvorila vrata - i prebrzo i preširoko.
Današnja Europska Unija, koja si, svuda gdje to može
i ne može, imperativno nameće zajedničke nazivnike i
previše je različita, da bi mogla i sanjati, a ne
ostvariti neki europski identititet i osjećaj. Taj
preuranjeni, ubrzani i nekontrolirani proces
proširenja "razvodnio" je i ciljeve i karakter te
Unije, pa je samo pitanje nadnevka, kad će nas
povjesna zbilja poučiti kako je apsurdno, umjetno
održavati nešto na okupu, što zajedno ne pripada.
Europska Unija (= EU) je sui generis, iliti:
svojevrstan i jedinstven slučaj integracije
nacionalnih država, ali, i specifičan model
globalizacijskog procesa; model, koji danas ima 27
članica, ali, u monetarnoj eurozoni njih je samo 17.
Simptomatično je, da uz sedam novih država-članica
tri starije članice, tj. Velika Britanija, Danska i
Švedska, razložno odbijaju ući u monetarnu euro-zonu.
Poslije tumaranja po bespućima Maastrichta,
Amsterdama, Nice i Lisabona - danas je EU preokupirana
reprogramiranjem dugova visoko zaduženih članica
eurozone i budućnošću EURA kao zajedničke valute.
Visoka zaduženost, vrhunska nezaposlenost, finacijski
kolaps i stečajevi, za sada objavljeni samo u tzv.
EU-PIGS-članicama (PIGS je skraćenica za Portugal,
Irsku, Grčku i Španjolsku, ali i engleska riječ za
svinje) dominiraju na skoro svakotjednim sastancima
njemačko-francuskog dvojca - Merkozy (Merkel und
Sarkozy).
Sve izričitije nedemokratsko upravljanje EU-om
mobilizira svakim danom sve više protivnika, ove skupe
Unije. Danas bi 48 % Britanaca glasalo za napuštanje
EU-a, a u Norveškoj, koja nije EU-članica samo 22,5 %
podržava Uniju.
Samo hrvatska politička vrhuška, kako stara tako i
nova, i dalje gura glavu u pijesak i nastavljaju
udvorničkim odnosom, te predstavljaju EU "obećanom
zemljom" u kojem će sve hrvatske krize i nevolje biti
riješene. Oni ulaskom u EU očekuju i konsolodiranje
hrvatskog gospodarskog i financijskog tržišta, pa
shodno tome spomena je vrijedan faktum: Hrvatska, kao
član-kandidat dobila je do sada iz EU fondova pomoć u
visini od 1,3 milijarde euro-a, a Srbija koja niti je
kandidat, niti zbiljno pregovara s EU, a još manje
izručuje dokazane ratne zločince himbenom Haagu - e,
njima je već dodjeljeno skoro 3 puta više, iliti točno
3,5 milijardi euro-a.
Prošle je godine u Davosu njemačka kancelarka Angela
Merkel, s nešto manje emocija, ali ne i manje
odlučnosti naglasila: "Ne postoji kriza eura, nego
dužnička kriza. Euro je naša valuta, on je više od
valute jer predstavlja današnju Europu. Propadne li
euro, propada i Europa".
I još je nešto procurilo iz ureda gospođe Merkel,
koja sudbinu eura povezuje sa sudbinom Europe.
Kancelarka priprema planove za stvaranje gospodarske
vlade unutar eurozone s čvrstom nakanom da tako
stabilizira financijsko tržište. Taj tzv. Ugovor o
konkurentnosti sadržavao bi konkretne obveze jačanja
konkurentne sposobnosti, koja bi bila ambicioznija i
obvezatnija, nego što je to već dogovoreno u krugu 27
zemalja članica EU-a. Ergo, unija unutar unije.
EU mi sve više sliči nekoj novoj OESS (=
Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), nego
što bi predstavljala neku homogenu i kompaktnu
zajednicu.
Ona je danas još samo san i iluzija onima, čija je
individualna sloboda ugrožena, a životni standard
ispod svake uljudbene razine, odnosno, Hrvatima
svrstanim pod geslom: EU nema alternative!, iliti onim
"revolucionarnijim": Ili EU ili smrt!
Tako se, evo, iznenada i na razkrižju razočarenja
susretoše EU-optimisti i EU-skeptici. Dok prvi
zapomažu što EU ne nastupa jedinstveno, nego
nacionalno-individualistički, odnosno, njima je u EU
uvijek premalo europejstva, dotle oni drugi
upozoravaju na ugroženu nacionalnu samostojnost, te
sve veću i nezajazniju birokraciju.
Sada, par dana pred Referendeum, nužno je i
hrvatskim eurofobima i euroskepticima reći istinu, a
ona glasi: Hrvatska je podnošenjem zahtjeva za
članstvo u EU dobrovoljno pristala da se njena
suverenost ograniči i da dio nacionalnog suvereniteta
prenese na europske instancije, koje to onda obavljaju
zajednički, što znači da će i Hrvatska sudjelovati
(sic!) u obavljanju njemačke, francuske, španjolske i
drugih zemalja-članica suverenosti, ali spram svom
broju glasova, a to je nažalost neznatno.
Poslije tzv. Amsterdamskog ugovora jača i princip
prava većine izraženog posebice u pravu odlučivanja
parlamenta. I pored te primjetljive demokratizacije
EU-a, postavlja se pitanje u odnosu na
demokratsko-političke poslijedice globalizacije, i to
kako za njene članice, tako i za ostale zemlje
kandidate, kao i našu Hrvatsku, uvijek isto pitanje:
Svi će oni morati tražiti puteve kako će na budućem
globaliziranom svjetskom tržištu regulirati
odgovornost njihovih nacionalnih vlada, odnosno EU-a,
posebice kad je u pitanju sustav odlučivanja kod
određivanja mjesta proizvodnje i kontrole istoga.
Nu kako danas birokrati u Bruxellesu tumače tu
demokratizaciju navodim jedan primjer: Kad je prošle
godine na izborima u Finskoj pobijedila stranka "Pravi
Finci", i to kao deklarirani euro-protvnici, odmah se
javio jedan EU-komesar ističući kako će oni "finski
problem elegantno riješiti", pa naglasio: "Pošto se
uvažava jednoglasnost časovito nazočnih ministara, oni
će, a prilikom glasovanja jednostavno zamoliti
finskoga kolegu da pođe na WC". O tempora, o mores!
Predmjevam si: I nije toliko tragičnost demokracije
u načinu gore spomenutog glasovanja i donošenja odluka
u EU, nego li u uvjerenosti toga EU-birokrate da će
taj (danas) finski (a sutra hrvatski) komesar tako i
postupiti.
U mom zahtjevu-preporuci, upućenoj nositeljima
vlasti u Hrvata, prije 8 godina, zahtjevno sam tražio
da u pregovorima s EU ostanu partneri, a ne
podložnici, odnosno, da je sekundarno pitanje da li i
kada u EU, nego je primarno i državnički kako i kojim
putem.
Još tada sam izrazio nadu da će se moji savjet i
kritika bolje razumijeti, a i uvažiti, ako naučimo
lučiti, kako EU ovdje ne znači svrhu, nego način.
Kratko poslije toga, a na Europskom summit-u svibnju
2004. godine upitan sam od njemačkog novinara: Što
očekuje mala Hrvatska sa vjerojatnih 8 glasova u
Vijeću ministara, kad uđe u EU?
I tu sam odgovorio, kako sve zavisi od toga kako će
Hrvatska voditi buduće pregovore, a onda slikovito
nadodao da Hrvatska ima sve šanse biti za Europu -
isto što je i sol za kruh.
Moja časovita logička razmišljanja i prosudbe, kao
Hrvata koji 40 godina živi i djeluje u jednoj od
utemeljiteljica Europske Unije, ne ciljaju na
alternativno i ultimativno DA ili NE za članstvo u EU,
nego li, a to bi trebalo zaokupljati i cijelokupno
hrvatsko pučanstvo, iskoristiti iduću nedjelju i
svojim odlučnim NE dati organizatorima referenduma na
znanje i razmišljanje, da je hrvatski birač postao
demokratski zahtjevan i politički čimbenik na koga
svaka vlast mora ozbiljno računati i, s tim u svezi,
uvažavati i rešpektirati njegovo mjenje i odluku.
Reducirati ovo pitanje, koje od životne važnosti za
svakog građanina Hrvatske, na suhoparno DA ili NE
jeste podcjenjivanje svakoga, iole trezvenog,
hrvatskog birača.
Vrbovati i vabiti ljude da zaokruže DA, jerbo "će DA
na referendumu dat Hrvatskoj šansu da nastavi ići
putem gospodarskog oporavka, izdašne investicije, nova
radna mjesta i održavanje postojećeg kreditnog
rejtinga", krajnje je promašeno i neodgovorno. Ja bih
mogao navesti barem naramak dobrih činjenica koje to u
potpunosti negiraju, no, to nije svrha ovoga moga
dopisa, nego da se ponovim: Hrvatskog birača mora se
zbiljno shvatiti i prihvatiti, pa u jednom dužoj
javnoj rasčlambi podastrijeti ne samo koja je cijena
za DA (iliti EU-članstva Hrvatske), nego si i
prodiskutirati točnu specifikaciju svih čimbenika,
koji utječu na oblikovanja te cijene.
Europska politička elita, a da hrvatsku i ne
spominjem, očito strahuje izreći istinu, koja je (ne
samo!) ekonomistima već dugo znana, a to je:
EURO-monetarna zona ne može funkcionirati, a kamoli
preživjeti bez jake političke unije.
Dakle, ovo nije "samo" kriza dužnika, nego "i"
politička kriza. Za to sam mišljenja, kako će EU već u
dogledno vrijeme morati napraviti nepredviđeni korak
naprijed u pravcu političkog jačanja ove Unije "u
poštenu i podjednaku dobrobit svih njenih Naroda",
iliti nezamislivi korak nazad.
Piše: Dr. Tomislav Đurasović
Autor članka živi danas točno 40
godina u SR Njemačkoj, oženjen je Dankinjom, djeca su
mu rođena u Njemačkoj dakle, EU u malom!
POGLEDAJTE ČLANAKE NA TEMU EU:
Europska unija |
