Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

EU REFERENDUM NIJE SAMO ŠKRTO DA ILI NE      (20.01.2012.)

Sve je počelo s povjesno-tragičnim europskim događanjima iz kojih je Njemačka izašla 1945. god. osiromašena, razorena i razdjeljena. Uz obilatu materijalnu pomoć svjetske velesile USA, i uz kasniju sigurnost NATO-a, preko EWG i kasnije EG, te svečanim obećanjem: Nikad više rata u Europi i zaklinjanjem na dobrosusjedske odnose, rehabilitirana je i u novu Europsku Uniju instalirana vrlo marljiva i do danas najsolventnija članica Savezna Republika Njemačka.


Tek početkom 80-tih svjesno se protežiraju društvene, a posebice ekonomske integracije, koje su opet nešto kasnije postale instrumenarijum i kriterij političkog ujedinjavanja za nove zemlje-članice. Ugovori su se adaptirali i jačala moć ustanova i institucija, često, vrlo često, na uštrb procesa demokracije.

Tako da je EG do kraja 80-tih godina parcijalno demokratski vođena organizacija s visoko-političkim zahtjevom i zrcali u prvom redu s gospodarsko-, agrarno- i socijalno-političkom realnošću.


Poslije pada Berliskog zida i "željezne ograde", od 1989. godine na dalje, kad su san i iluzija postali stvarnost i istina, EU se "preorijentirala" i postala utočište novih, tranzicijskih država i njihov ekonomsko-društveni stabilizator, kojima je širom otvorila vrata - i prebrzo i preširoko.
Današnja Europska Unija, koja si, svuda gdje to može i ne može, imperativno nameće zajedničke nazivnike i previše je različita, da bi mogla i sanjati, a ne ostvariti neki europski identititet i osjećaj. Taj preuranjeni, ubrzani i nekontrolirani proces proširenja "razvodnio" je i ciljeve i karakter te Unije, pa je samo pitanje nadnevka, kad će nas povjesna zbilja poučiti kako je apsurdno, umjetno održavati nešto na okupu, što zajedno ne pripada.


Europska Unija (= EU) je sui generis, iliti: svojevrstan i jedinstven slučaj integracije nacionalnih država, ali, i specifičan model globalizacijskog procesa; model, koji danas ima 27 članica, ali, u monetarnoj eurozoni njih je samo 17.
Simptomatično je, da uz sedam novih država-članica tri starije članice, tj. Velika Britanija, Danska i Švedska, razložno odbijaju ući u monetarnu euro-zonu.


Poslije tumaranja po bespućima Maastrichta, Amsterdama, Nice i Lisabona - danas je EU preokupirana reprogramiranjem dugova visoko zaduženih članica eurozone i budućnošću EURA kao zajedničke valute. Visoka zaduženost, vrhunska nezaposlenost, finacijski kolaps i stečajevi, za sada objavljeni samo u tzv. EU-PIGS-članicama (PIGS je skraćenica za Portugal, Irsku, Grčku i Španjolsku, ali i engleska riječ za svinje) dominiraju na skoro svakotjednim sastancima njemačko-francuskog dvojca - Merkozy (Merkel und Sarkozy).


Sve izričitije nedemokratsko upravljanje EU-om mobilizira svakim danom sve više protivnika, ove skupe Unije. Danas bi 48 % Britanaca glasalo za napuštanje EU-a, a u Norveškoj, koja nije EU-članica samo 22,5 % podržava Uniju.


Samo hrvatska politička vrhuška, kako stara tako i nova, i dalje gura glavu u pijesak i nastavljaju udvorničkim odnosom, te predstavljaju EU "obećanom zemljom" u kojem će sve hrvatske krize i nevolje biti riješene. Oni ulaskom u EU očekuju i konsolodiranje hrvatskog gospodarskog i financijskog tržišta, pa shodno tome spomena je vrijedan faktum: Hrvatska, kao član-kandidat dobila je do sada iz EU fondova pomoć u visini od 1,3 milijarde euro-a, a Srbija koja niti je kandidat, niti zbiljno pregovara s EU, a još manje izručuje dokazane ratne zločince himbenom Haagu - e, njima je već dodjeljeno skoro 3 puta više, iliti točno 3,5 milijardi euro-a.


Prošle je godine u Davosu njemačka kancelarka Angela Merkel, s nešto manje emocija, ali ne i manje odlučnosti naglasila: "Ne postoji kriza eura, nego dužnička kriza. Euro je naša valuta, on je više od valute jer predstavlja današnju Europu. Propadne li euro, propada i Europa".
I još je nešto procurilo iz ureda gospođe Merkel, koja sudbinu eura povezuje sa sudbinom Europe. Kancelarka priprema planove za stvaranje gospodarske vlade unutar eurozone s čvrstom nakanom da tako stabilizira financijsko tržište. Taj tzv. Ugovor o konkurentnosti sadržavao bi konkretne obveze jačanja konkurentne sposobnosti, koja bi bila ambicioznija i obvezatnija, nego što je to već dogovoreno u krugu 27 zemalja članica EU-a. Ergo, unija unutar unije.


EU mi sve više sliči nekoj novoj OESS (= Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), nego što bi predstavljala neku homogenu i kompaktnu zajednicu.
Ona je danas još samo san i iluzija onima, čija je individualna sloboda ugrožena, a životni standard ispod svake uljudbene razine, odnosno, Hrvatima svrstanim pod geslom: EU nema alternative!, iliti onim "revolucionarnijim": Ili EU ili smrt!


Tako se, evo, iznenada i na razkrižju razočarenja susretoše EU-optimisti i EU-skeptici. Dok prvi zapomažu što EU ne nastupa jedinstveno, nego nacionalno-individualistički, odnosno, njima je u EU uvijek premalo europejstva, dotle oni drugi upozoravaju na ugroženu nacionalnu samostojnost, te sve veću i nezajazniju birokraciju.


Sada, par dana pred Referendeum, nužno je i hrvatskim eurofobima i euroskepticima reći istinu, a ona glasi: Hrvatska je podnošenjem zahtjeva za članstvo u EU dobrovoljno pristala da se njena suverenost ograniči i da dio nacionalnog suvereniteta prenese na europske instancije, koje to onda obavljaju zajednički, što znači da će i Hrvatska sudjelovati (sic!) u obavljanju njemačke, francuske, španjolske i drugih zemalja-članica suverenosti, ali spram svom broju glasova, a to je nažalost neznatno.


Poslije tzv. Amsterdamskog ugovora jača i princip prava većine izraženog posebice u pravu odlučivanja parlamenta. I pored te primjetljive demokratizacije EU-a, postavlja se pitanje u odnosu na demokratsko-političke poslijedice globalizacije, i to kako za njene članice, tako i za ostale zemlje kandidate, kao i našu Hrvatsku, uvijek isto pitanje: Svi će oni morati tražiti puteve kako će na budućem globaliziranom svjetskom tržištu regulirati odgovornost njihovih nacionalnih vlada, odnosno EU-a, posebice kad je u pitanju sustav odlučivanja kod određivanja mjesta proizvodnje i kontrole istoga.


Nu kako danas birokrati u Bruxellesu tumače tu demokratizaciju navodim jedan primjer: Kad je prošle godine na izborima u Finskoj pobijedila stranka "Pravi Finci", i to kao deklarirani euro-protvnici, odmah se javio jedan EU-komesar ističući kako će oni "finski problem elegantno riješiti", pa naglasio: "Pošto se uvažava jednoglasnost časovito nazočnih ministara, oni će, a prilikom glasovanja jednostavno zamoliti finskoga kolegu da pođe na WC". O tempora, o mores!


Predmjevam si: I nije toliko tragičnost demokracije u načinu gore spomenutog glasovanja i donošenja odluka u EU, nego li u uvjerenosti toga EU-birokrate da će taj (danas) finski (a sutra hrvatski) komesar tako i postupiti.


U mom zahtjevu-preporuci, upućenoj nositeljima vlasti u Hrvata, prije 8 godina, zahtjevno sam tražio da u pregovorima s EU ostanu partneri, a ne podložnici, odnosno, da je sekundarno pitanje da li i kada u EU, nego je primarno i državnički kako i kojim putem.
Još tada sam izrazio nadu da će se moji savjet i kritika bolje razumijeti, a i uvažiti, ako naučimo lučiti, kako EU ovdje ne znači svrhu, nego način.
Kratko poslije toga, a na Europskom summit-u svibnju 2004. godine upitan sam od njemačkog novinara: Što očekuje mala Hrvatska sa vjerojatnih 8 glasova u Vijeću ministara, kad uđe u EU?


I tu sam odgovorio, kako sve zavisi od toga kako će Hrvatska voditi buduće pregovore, a onda slikovito nadodao da Hrvatska ima sve šanse biti za Europu - isto što je i sol za kruh.


Moja časovita logička razmišljanja i prosudbe, kao Hrvata koji 40 godina živi i djeluje u jednoj od utemeljiteljica Europske Unije, ne ciljaju na alternativno i ultimativno DA ili NE za članstvo u EU, nego li, a to bi trebalo zaokupljati i cijelokupno hrvatsko pučanstvo, iskoristiti iduću nedjelju i svojim odlučnim NE dati organizatorima referenduma na znanje i razmišljanje, da je hrvatski birač postao demokratski zahtjevan i politički čimbenik na koga svaka vlast mora ozbiljno računati i, s tim u svezi, uvažavati i rešpektirati njegovo mjenje i odluku.


Reducirati ovo pitanje, koje od životne važnosti za svakog građanina Hrvatske, na suhoparno DA ili NE jeste podcjenjivanje svakoga, iole trezvenog, hrvatskog birača.


Vrbovati i vabiti ljude da zaokruže DA, jerbo "će DA na referendumu dat Hrvatskoj šansu da nastavi ići putem gospodarskog oporavka, izdašne investicije, nova radna mjesta i održavanje postojećeg kreditnog rejtinga", krajnje je promašeno i neodgovorno. Ja bih mogao navesti barem naramak dobrih činjenica koje to u potpunosti negiraju, no, to nije svrha ovoga moga dopisa, nego da se ponovim: Hrvatskog birača mora se zbiljno shvatiti i prihvatiti, pa u jednom dužoj javnoj rasčlambi podastrijeti ne samo koja je cijena za DA (iliti EU-članstva Hrvatske), nego si i prodiskutirati točnu specifikaciju svih čimbenika, koji utječu na oblikovanja te cijene.


Europska politička elita, a da hrvatsku i ne spominjem, očito strahuje izreći istinu, koja je (ne samo!) ekonomistima već dugo znana, a to je: EURO-monetarna zona ne može funkcionirati, a kamoli preživjeti bez jake političke unije.
Dakle, ovo nije "samo" kriza dužnika, nego "i" politička kriza. Za to sam mišljenja, kako će EU već u dogledno vrijeme morati napraviti nepredviđeni korak naprijed u pravcu političkog jačanja ove Unije "u poštenu i podjednaku dobrobit svih njenih Naroda", iliti nezamislivi korak nazad.

Piše: Dr. Tomislav Đurasović

Autor članka živi danas točno 40 godina u SR Njemačkoj, oženjen je Dankinjom, djeca su mu rođena u Njemačkoj dakle, EU u malom!

POGLEDAJTE ČLANAKE NA TEMU EU: Europska unija

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch