Tako je pored velike dvorane Kongresshaus-a u Zürich-u
(vidi str. 20 - 24), nastupila i u Dullikenu, Solothurnu
i Bernu. Iz gore rečenog i uzevši u obzir ogroman broj
učesnika iz Domovine sa problemima usklađenja njihovih
termina i naših želja, te terminima katoličkih misija,
vidi se da je to bio sa organizacijskog i financijskog
gledišta vrlo zahtjevan poduhvat, koji je iziskivao
mobilizaciju svih kapaciteta HKZ-e. Iz tih razloga,
naime zbog neizvjesnosti financijskog ishoda "Hrvatske
priče" i zbog angažmana pri organizaciji, odlučili smo
izdavanje DO-i pomaknuti na bolja vremena. Ta bolja
vremena su došla, jer "aufgeschoben ist nicht
aufgehoben" (pomaknuto nije ukinuto), te izgubljeno
nadoknađujemo ovim dvobrojem.
Pri organizaciji Hrvatske priče,
projekta hrvatske države koji služi između ostalog i
promociji Hrvatske, doživjeli smo i "našu hrvatsku
priču u Švicarskoj". Bilo je lijepih doživljaja, koji
su podsjećali na stara dobra vremena iz početka
90-tih, i onih drugih, blago rečeno manje lijepih,
koji proizlaze iz sadašnje zagrižljive podijeljenosti
Hrvata u Švicarskoj. Kod prve kategorije moramo
spomenuti g. Zorana Kneževića, koji je pored promocije
Hrvatske priče na Hrvatskom kulturnom radiju, sa
svojom ekipom vrlo profesionalno ozvučio koncert i
sponzorirao dio troškova ozvučenja, te nesebično i
spontano sponzorstvo obitelji Vrbat (MAGO). Tu se
primjetio duh zajedništva, kad se radi o hrvatskim
interesima. U pozitivne doživljaje treba ubrojiti i
suradnju sa veleposlanstvom u Bernu, posebice sa
veleposlanikom dr. M. Andrlićem, koji se bez
predrasuda angažirao za uspjeh projekta. Međutim, mi
se nismo mogli otrgnuti dojmu, da je dvogodišnja
odsutnost veleposlanika u Švicarskoj ipak ostavila
neke rupe u mreži osobnih diplomatskih odnosa.
S druge strane postoje grupacije Hrvata u Švicarskoj,
koje ne samo da su bile indiferentne prema Hrvatskoj
priči, nego su je dapače direktno bojkotirale. Ta
nesposobnost pojedinaca nadvladati osobne animozitete
i netrpeljivosti, sitne ambicije, egoizme i
častohleplje, a u svrhu višeg cilja kad se radi o
zajedničkim nacionalnim interesima, isto je dio
hrvatske priče. Takav mentalni sklop, a prisutan je
nažalost i u visokoj politici, ima katastrofalne
posljedice za Hrvatsku.
Spontano se nameće usporedba sa Amerikancima na primjeru
nedavnog rata u Iraku. Od onog momenta kad je rat počeo, praktički su svi
političari, uključujući i opoziciju, novinari i obični građani, bezrezervno
podržali rat, neovisno o prethodnom mišljenju. Značajan je bio odgovor jedne
dame zaustavljene od novinara na cesti u New Yorku. Ona je potvrdila da je bila
protiv rata, "ali", kazala je "sada kad je rat počeo treba sve snage usmjeriti
na pobjedu, jer - there are our boys" (tamo su naši momci).
A kako mi postupamo sa "our boys", bilo da se radi o generalima
ili ratnim veteranima? U američkim školama jedan kut učione obavezno krasi
ogroman "stars and stripes" (američka zastava), a svakog dana prije nastave
pjeva se američka himna.
U Hrvatskoj Puhovskog, Banca, Pukanića i sličnih, tako bi nešto
bio zločin prema Srbima.
Hrvatska pati od sindroma podijeljenosti, isključivosti i
djeljenja etiketa kojima se stigmatiziraju politički i ini protivnici. U
Hrvatskoj je mnogo toga naopako, pa i mnoge etikete. O govoru mržnje govore oni
koji su sijali i siju mržnju. Pa čak i neke stranke imaju naopaka imena:
primjerice HNS nije ni hrvatska ni narodna. Njoj bi bolje pristajao naziv RSK
(Rasprodajna Stranka Kroacije). U upotrebi su još uvijek etikete "ustaše" i
"partizani" koje ukazuju na posebnost Hrvatske.
Srbi nisu nikada imali takvih
problema, jer njihovi su partizani u duši uvijek bili četnici. Nije mi poznato
ni da su Slovaci ili Mađari tako podijeljeni kao mi. A Talijani su najbolje
riješili taj problem. Kada su vidjeli na koju se stranu okreće ratna sreća,
objesili su Mussolinija za noge i popljuvali ga, da bi, kad su dobili
antifašistički status, tom istom Mussoliniju napravili mauzolej u kojem se svake
godine sakupljaju neofašisti i odaju svom Benitu počast fašističkim pozdravom. I
to nikoga ne smeta, ni Talijane ni ostalu Europu. Felix Italia, oni su uvijek
znali, kao i Srbi, poraz u ratu pretvoriti u pobjedu u miru.
A hrvatski ljevičari koji Hrvatima lijepe etiketu
namjerno ignoriraju činjenicu, da se velik dio ustaša i njihovih pristaša
borio iz ideala. Isto se tako zaboravlja da su mnogi Hrvati s istim motivima,
ili zbog nedostatka druge alternative, kao u Istri i Dalmaciji, otišli u
partizane, te da je među njima bilo puno pripadnika Hrvatske seljačke stranke,
koju su izigrali, naravno, komunisti. (Tomčić bi sigurno rekao, da to danas nije
slučaj).
U Hrvatskoj se vodila žučna svađa oko
skromnog spomenika Juri Francetiću, ustaškom zapovjedniku, kojem su i protivnici
atestirali viteško ponašanje, pa čak ni Slavko Goldstein nije znao ni mogao reći
ništa negativnog o njemu. Slučaj još nije riješen, a svađu bi ustvari trebalo
okončati tako, da se kao znamen pomirdbe izgradi veliki zajednički spomenik
Bobetku i Francetiću. Jednog je sudbina odvela u partizane, drugog u ustaše, a
obojica simboliziraju uspravnog, časnog i domoljubnog Hrvata čista srca. Pa da
drugi svjetski rat konačno ostavimo povjesničarima i okrenemo se budućnosti sa
sposobnim i poštenim ljudima, a ne sa etiketičarima.
Jasno mi je da će mi za tu zamisao obje strane nalijepiti etikete. Jasno mi je
također da je to samo utopija, ali i samostalna hrvatska država dugo je vremena
bila utopija.
Piše Osvin Gaupp
Glavni urednik Društvenih obavijesti
|