Hrvatska priča

Ovo izdanje Društvenih obavijesti izlazi sa zakašnjenjem, ali zato kao dvobroj, t.j. sa dvostrukim brojem stranica.

Dva su nas razloga na to ponukala, oba vezana uz organizaciju "Hrvatske priče" - koncerta sa pratećom izložbom hrvatskog turizma i malog gospodarstva. U godini u kojoj je Hrvatska kulturna zajednica ušla u četvrto desetljeće, odlučili smo hrvatskoj publici u Švicarskoj ponuditi muzički program, koji je već obišao svijet i oduševio naše iseljenike, a istovremeno upoznati i švicarsku publiku sa presjekom hrvatske glazbene kulture i Hrvatske kao turističke destinacije. Koncert takove umjetničke vrijednosti zaslužio je i odgovarajuću reprezentativnu dvoranu i promičbu. U svrhu čim boljeg upoznavanja iseljeništva sa vlastitim kulturnim nasljeđem, "Hrvatska priča" sa posebnim duhovnim programom ponuđena je i Hrvatskim katoličkim misijama.

Tako je pored velike dvorane Kongresshaus-a u Zürich-u (vidi str. 20 - 24), nastupila i u Dullikenu, Solothurnu i Bernu. Iz gore rečenog i uzevši u obzir ogroman broj učesnika iz Domovine sa problemima usklađenja njihovih termina i naših želja, te terminima katoličkih misija, vidi se da je to bio sa organizacijskog i financijskog gledišta vrlo zahtjevan poduhvat, koji je iziskivao mobilizaciju svih kapaciteta HKZ-e. Iz tih razloga, naime zbog neizvjesnosti financijskog ishoda "Hrvatske priče" i zbog angažmana pri organizaciji, odlučili smo izdavanje DO-i pomaknuti na bolja vremena. Ta bolja vremena su došla, jer "aufgeschoben ist nicht aufgehoben" (pomaknuto nije ukinuto), te izgubljeno nadoknađujemo ovim dvobrojem.

Pri organizaciji Hrvatske priče, projekta hrvatske države koji služi između ostalog i promociji Hrvatske, doživjeli smo i "našu hrvatsku priču u Švicarskoj". Bilo je lijepih doživljaja, koji su podsjećali na stara dobra vremena iz početka 90-tih, i onih drugih, blago rečeno manje lijepih, koji proizlaze iz sadašnje zagrižljive podijeljenosti Hrvata u Švicarskoj. Kod prve kategorije moramo spomenuti g. Zorana Kneževića, koji je pored promocije Hrvatske priče na Hrvatskom kulturnom radiju, sa svojom ekipom vrlo profesionalno ozvučio koncert i sponzorirao dio troškova ozvučenja, te nesebično i spontano sponzorstvo obitelji Vrbat (MAGO). Tu se primjetio duh zajedništva, kad se radi o hrvatskim interesima. U pozitivne doživljaje treba ubrojiti i suradnju sa veleposlanstvom u Bernu, posebice sa veleposlanikom dr. M. Andrlićem, koji se bez predrasuda angažirao za uspjeh projekta. Međutim, mi se nismo mogli otrgnuti dojmu, da je dvogodišnja odsutnost veleposlanika u Švicarskoj ipak ostavila neke rupe u mreži osobnih diplomatskih odnosa.

S druge strane postoje grupacije Hrvata u Švicarskoj, koje ne samo da su bile indiferentne prema Hrvatskoj priči, nego su je dapače direktno bojkotirale. Ta nesposobnost pojedinaca nadvladati osobne animozitete i netrpeljivosti, sitne ambicije, egoizme i častohleplje, a u svrhu višeg cilja kad se radi o zajedničkim nacionalnim interesima, isto je dio hrvatske priče. Takav mentalni sklop, a prisutan je nažalost i u visokoj politici, ima katastrofalne posljedice za Hrvatsku.

Spontano se nameće usporedba sa Amerikancima na primjeru nedavnog rata u Iraku. Od onog momenta kad je rat počeo, praktički su svi političari, uključujući i opoziciju, novinari i obični građani, bezrezervno podržali rat, neovisno o prethodnom mišljenju. Značajan je bio odgovor jedne dame zaustavljene od novinara na cesti u New Yorku. Ona je potvrdila da je bila protiv rata, "ali", kazala je "sada kad je rat počeo treba sve snage usmjeriti na pobjedu, jer - there are our boys" (tamo su naši momci).

A kako mi postupamo sa "our boys", bilo da se radi o generalima ili ratnim veteranima? U američkim školama jedan kut učione obavezno krasi ogroman "stars and stripes" (američka zastava), a svakog dana prije nastave pjeva se američka himna.

U Hrvatskoj Puhovskog, Banca, Pukanića i sličnih, tako bi nešto bio zločin prema Srbima.

Hrvatska pati od sindroma podijeljenosti, isključivosti i djeljenja etiketa kojima se stigmatiziraju politički i ini protivnici. U Hrvatskoj je mnogo toga naopako, pa i mnoge etikete. O govoru mržnje govore oni koji su sijali i siju mržnju. Pa čak i neke stranke imaju naopaka imena: primjerice HNS nije ni hrvatska ni narodna. Njoj bi bolje pristajao naziv RSK (Rasprodajna Stranka Kroacije). U upotrebi su još uvijek etikete "ustaše" i "partizani" koje ukazuju na posebnost Hrvatske.

Srbi nisu nikada imali takvih problema, jer njihovi su partizani u duši uvijek bili četnici. Nije mi poznato ni da su Slovaci ili Mađari tako podijeljeni kao mi. A Talijani su najbolje riješili taj problem. Kada su vidjeli na koju se stranu okreće ratna sreća, objesili su Mussolinija za noge i popljuvali ga, da bi, kad su dobili antifašistički status, tom istom Mussoliniju napravili mauzolej u kojem se svake godine sakupljaju neofašisti i odaju svom Benitu počast fašističkim pozdravom. I to nikoga ne smeta, ni Talijane ni ostalu Europu. Felix Italia, oni su uvijek znali, kao i Srbi, poraz u ratu pretvoriti u pobjedu u miru.

A hrvatski ljevičari koji Hrvatima lijepe etiketu namjerno ignoriraju činjenicu, da se velik dio ustaša i njihovih pristaša borio iz ideala. Isto se tako zaboravlja da su mnogi Hrvati s istim motivima, ili zbog nedostatka druge alternative, kao u Istri i Dalmaciji, otišli u partizane, te da je među njima bilo puno pripadnika Hrvatske seljačke stranke, koju su izigrali, naravno, komunisti. (Tomčić bi sigurno rekao, da to danas nije slučaj).

U Hrvatskoj se vodila žučna svađa oko skromnog spomenika Juri Francetiću, ustaškom zapovjedniku, kojem su i protivnici atestirali viteško ponašanje, pa čak ni Slavko Goldstein nije znao ni mogao reći ništa negativnog o njemu. Slučaj još nije riješen, a svađu bi ustvari trebalo okončati tako, da se kao znamen pomirdbe izgradi veliki zajednički spomenik Bobetku i Francetiću. Jednog je sudbina odvela u partizane, drugog u ustaše, a obojica simboliziraju uspravnog, časnog i domoljubnog Hrvata čista srca. Pa da drugi svjetski rat konačno ostavimo povjesničarima i okrenemo se budućnosti sa sposobnim i poštenim ljudima, a ne sa etiketičarima.

Jasno mi je da će mi za tu zamisao obje strane nalijepiti etikete. Jasno mi je također da je to samo utopija, ali i samostalna hrvatska država dugo je vremena bila utopija.

Piše Osvin Gaupp

Glavni urednik Društvenih obavijesti