Hrvatska šutnja
Dok zločinci likuju a izdajnici strepe
u brlozima vlastite bijedne savjesti, Hrvate čeka novi
križni put, novi veliki rat za istinu, pravdu i duše.
General Gotovina je jak čovjek, on sada na svojim
plećima nosi breme čitavoga naroda. Ne zaboravimo da
ga je osudila i pilatovština onih koji su vodili ovaj
narod u zadnjem desetljeću. Ne zaboravimo da su mnogi
prali ruke poput Pilata i sada su u šoku dok narod
plače. Sada su svjesni što su učinili. Ali gledajmo u
ovom šoku i priliku za potpuno otrežnjenje, za
suočavanje s realnošću svijeta i okruženja u kojemu
živimo. Glasovi savjesti koji su upozoravali na
prljavu haašku politiku proteklih godina
diskriminirani su nepravedno kao radikalni i
ekstremni. Pokazalo se da su u pravu, ali jalova im je
to satisfakcija! Hrvatska je šutjela i spavala dok su
izdajnici mirno radili svoj posao i davali mu
legitimitet i legalitet, uz asistenciju vlasti i
institucija ove zemlje. Kakvog smisla ima sada
jadikovati? Ta znali smo što nas čeka! Sada nam
trebaju hrabrost, ponos, prkos i dostojanstvo! I
pamet, mudrost, svijest da je život borba a ne
priglupo iščekivanje spasa u europskim pristupnim
fondovima!
Nacionalna katarza
Sjećam se da je početkom devedesetih
fra Ante Čavka napisao pjesmu "Operi ruke, Poncije",
revoltiran pilatovskom politikom međunarodne zajednice
prema napadnutoj Hrvatskoj. Ta pjesma je i danas vrlo
aktualna, ali ne samo kao poruka svijetu nego još
više, bolnije, prjekornije, mogla bi biti upućena
državnom i crkvenom vrhu u Hrvata! Mogli bismo mnogima
u tim strukturama gorko poručiti: operi ruke, Poncije!
I ti Alphonse, brkati Pilatu, neka ti posudu s vodom
prinesu svi asistenti i ađutanti Carle del Ponte u
Hrvatskoj, svi koji su joj se klanjali i adorirali
joj! A vi, kaptolska gospodo, licemjerni sinedriju,
gdje ste bili dok se kuća rušila? Gdje ste bili dok je
dom gorio? Gdje ste bili kad su proročki glasovi
kamenovani? E, moj narode... ostavljen si i napušten,
izdan i ismijan, sada ti se u lice smiju
neprijatelji... ali uzdaj se u Boga, vrati se Bogu i
ne boj se! Ovo je tvoj put čišćenja, ovo je kolektivna
i nacionalna katarza koja nam je bila potrebna jer su
mnogi bili slijepi, mnogi su pokleknuli i izdali svoje
poslanje! Bog nas želi kao svoj narod i na njegov
poziv možemo iznova odgovoriti jedino pročišćeni u
duhu, a to nije moguće bez križa! Zato, Poncije, samo
ti peri ruke! Mi idemo prema Uskrsu, prošli smo
Getsemani, prošli smo sudište, na vrhu Kalvarije čeka
nas proslava a zločince i izdajnike, poput Jude,
čekaju samo vješala koja su sami sebi pripravili!
Tvoja je osveta, Bože, i slava i moć velika!
Opasan haaški presedan
Da nije žalosno, bilo bi groteskno.
Nakon 11 godina ustrajnog servisiranja haaškoga
tužiteljstva, od Račanove preko Sanaderove do aktualne
Vlade, nakon presude Suda u petak koja je šokirala
Hrvatsku, premijerka Kosor se sjetila krenuti u
diplomatsku i pravnu ofenzivu obaranja zlokobne teze o
"udruženom zločinačkom pothvatu". Tek sada se govori o
angažiranju vrhunskoga stručnjaka kao što je dr.
Mirjan Damaška.
Politička i diplomatska nesposobnost
Nema racionalnog odgovora na pitanje
zašto se do sada ništa nije učinilo. Politički
analitičari, a jednoga dana i povjesničari, dugo će
odgonetati zašto su sve hrvatske vlasti u prvom
desetljeću 21. stoljeća bile tako pasivne kad je trebalo
braniti interes države pred političko-pravnom agresijom
iz Haaga, a tako aktivne kad je trebalo proganjati
generale, branitelje i novinare na svaki mig haaškoga
tužiteljstva!
Možda će neki zaključiti da se radi o
svojevrsnom povijesnom presedanu, alogičnosti u
ponašanju političkih elita, suicidalnom, mazohističkom,
sluganskom i ne znam kakvom sve karakteru. O ozbiljnoj
politici ne može se govoriti. Čak se ni pojmom izdaje ne
objašnjava u potpunosti tako iracionalno ponašanje. Ono
je na rubu političke i moralne defektnosti, grješka u
sistemu koju je teško objasniti. Kao da su svi bili, što
bi Srbi rekli, "omađijani". Hrvatske političke elite su
mjesečarile, dok su srbijanska diplomacija i čitava
njezina obavještajna "mašinerija" radile punom parom.
Žalosno je da smo poraženi u
specijalnom, psihološkom ratu i bačeni na koljena od
jednog Save Štrpca koji personificira domete srpskog
"intelligencea". I ne treba ga podcjenjivati, iako sve
što su Srbi poentirali u zakulisnom ratu protiv
Hrvatske, nije produkt njihovih sposobnosti, koliko
hrvatske tragične političke i diplomatske nesposobnosti!
U cijeloj ovoj priči zato me i ne zanimaju dometi
srbijanske politike i špijunaže. Ni njihova mreža u
Hrvatskoj ne bi nam toliko naudila da im nije sve na
pladnju servirano.
Neki hrvatski političari upotrebljavali
su sportski rječnik, pa kažu da je ovo tek prvo
poluvrijeme. Dobro je rekao u jednoj emisiji na HTV-u
suborac generala Gotovine, Danijel Kotlar iz Zadra, da
nam je ostala tek "sudačka nadoknada". Slikovitim
nogometnim rječnikom rekli bismo: imali smo devedesetih
pobjedničku reprezentaciju, a onda je izbornik u
dvijetisućitima, ili bolje reći novi stručni stožer,
promijenio i izbacio iz igre najbolje igrače, ubacio
neke svoje ljude u ekipu, koja je zaigrala olovnih nogu.
Uz pristranost sudaca na terenu, počeli smo primati
sumnjive golove, a potom zabijati i autogolove.
Protivničkoj strani darovana je utakmica u najčudnijoj,
najglupljoj igri i taktici koju nismo ni u noćnoj mori
mogli očekivati.
Sada protivnici likuju na poklonjenoj i
prljavoj pobjedi a stožer poražene ekipe zdvaja i tješi
se da će nešto učiniti u revanšu i nadoknaditi veliki
zaostatak. Teoretski je moguće, ali bi morala imati
briljantne igrače i veliki udio sreće, čuda, da se
rezultat preokrene. Sportskim rječnikom, dakle, dobivenu
utakmicu netko je prodao i sramotnom igrom pustio da
protivnik zabija golove!
Velika zamjena teza
Upozorio bih na nekoliko ključnih
detalja. Prvo, diplomatska i pravna akcija globalnih
razmjera, pa i pred UN-om, bila je realno moguća 2001.,
kad je Račanu u ruke stigla optužnica protiv generala
Gotovine s neprihvatljivim političkim optužbama i
tezama, i kasnije u vrijeme Sanadera, nakon njezine
preinake u otvorenu optužbu, sada i presuđenu, o
"udruženom zločinačkom pothvatu". To su bila dva važna
trenutka kad se moglo djelovati i pokrenuti spor i pred
samim Ujedinjenim narodima.
Od Račana naovamo političari su
mantrali o "bezuvjetnoj" suradnji s Haaškim sudom! Ni po
rezoluciji UN-a nijedna država nije dužna bezuvjetno
surađivati sa Sudom ako ocijeni da je izravno ugrožen
njezin nacionalni interes! Hrvatska nije morala 2001.
prihvatiti optužnice protiv svojih generala ako je
ocijenila da su one političke. Postojale su mogućnosti
pravne i diplomatske borbe. Od početka je bilo jasno da
se radi o političkoj optužnici i montiranom procesu.
Govoriti o neprocesuiranim zločinima nakon "Oluje", kao
o argumentu za ovakvu presudu Suda, značilo bi hrvatske
ratne ekscese "a posteriori" uzimati kao uzrok a ne
gledati kao posljedicu rata!?
Nekoliko stotina srpskih civila ubijenih
u velikoj oslobodilačkoj akciji uzimati kao hrvatski
"magnum crimen" velika je zamjena teza koja srpske žrtve
stavlja na vagu kao protutežu tisućama hrvatskih civila
ubijenih u terorističkim napadima na hrvatske gradove!
Ta samo je u srpskim granatiranjima Karlovca poginulo
više ljudi nego u tzv. Krajini nakon "Oluje"! Više je
Hrvata mučki ubijeno na okupiranim hrvatskim područjima
od strane srpskih terorista i okupatora nego je poginulo
srpskih civila u "Oluji"! Zato je bio problem
nepristrano i bez pritiska procesuirati zločine nad
srpskim civilima. Ne iz namjere da se zataškaju takvi
zločini, nego zbog velikosrpske propagande koja je takve
žrtve preuveličavala! Hrvatska nije mogla povući nijedan
potez bez neprijateljskih laži i pritisaka kojima je
bila neprekidno i nepravedno izlagana.
Nizanje paradoksa
Nemojmo se zavaravati. Haaška presuda
generalima Gotovini i Markaču jest presuda Hrvatskoj.
Teza o "udruženom zločinačkom pothvatu" je
povijesno-politički montirana pseudopravna paradigma
koja svaki obrambeni rat dovodi do apsurda. U našem
slučaju, ona je utoliko paradoksalnija jer se odnosi na
ponašanje, funkcioniranje i djelovanje državnih i vojnih
institucija. Kako se institucije jedne države mogu
udružiti u zločinačku organizaciju a da sam ustroj te
države i karakter njezinih ustanova ne dođe u pitanje?
Odnosno, kako vojni i državni vrh može
biti zločinačka organizacija a da sama država sa svojim
institucijama ostane nedirnuta? Ili je vojni i državni
vrh sam po sebi bio zločinački, ili je sintagma o
"udruženom zločinačkom poduhvatu" jedna zlokobna,
totalitarna formulacija po kojoj se može inkriminirati
svaka nepoželjna struktura.
Logički paradoks: ako je državni i
vojni vrh imao legimititet za akciju, a ujedno je i
zločinački, odnosno udružio se i planirao etničko
čišćenje, kako onda nešto što je po motivu i izvedbi
zločinačko, može sačuvati i svoj legitimitet? Ili se
radi o oslobađanju od okupacije, ili o etničkom
čišćenju! Ako netko tvrdi da je etničko čišćenje
nusprodukt legitimne akcije, onda je u nesporazumu s
presudom Suda koja etničko čišćenje stavlja u središte
kao karakter i motiv akcije. Onda više nije legitimna
akcija, nego operacija da se jedan narod zbriše s
određenih prostora! Etničko čišćenje ne može biti
legitimno.
Nadalje, vojni i državni vrh je po
definiciji udružena struktura, institucije države koje
su izvršna i vojna vlast u ratnim okolnostima moraju se
sastajati i funkcionirati - po logici Suda, svako
njihovo zajedničko planiranje i sastajanje, poput onoga
na Brijunima u ljeto 1995., moglo je biti osnova za
zločinački pothvat. Da se na sjednici Vlade govorilo o
oslobađanju zemlje, i sjednica Vlade bi bila zločinački
sastanak za planiranje etničkoga čišćenja!
Nisam pravnik, ali vidite li u ovome da
nešto logički i zdravorazumski ne štima? Kako se
legitimni sastanak struktura vlasti jedne države i plan
za oslobađanje zemlje može okarakterizirati kao
zločinački poduhvat? Haaška presuda je opasni presedan,
ne samo za Hrvatsku, nego i s puno širim implikacijama u
budućnosti međunarodnih odnosa i običaja ratovanja.
Zoran Vukman |
