Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

DOBRO JUTRO, HRVATSKA!     (29.04.2011.)

Dobro jutro, Hrvatska! Kako si spavala u zadnjih 11 godina? Je li ti bilo mekano haaško uzglavlje?

Nakon dvadeset godina od velikosrpske agresije, presuda Suda u Haagu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču najveći je udar i nova agresija na hrvatsku državu! Ništa drugo nije moglo iznova homogenizirati, probuditi i otrijezniti ovaj narod nego novi emotivni šok razmjeran šoku kojeg smo doživjeli suočeni sa zlobom neprijatelja i dvoličnošću međunarodne zajednice 1991. godine. Velika većina naroda bila je u petak duboko i iskreno potresena, povrijeđena i konsternirana. Osjećaji su bili slični kao kad je pao Vukovar. Ali tada smo imali jednog Franju Tuđmana koji je bio pobjednički duh, koji je bio kadar podignuti narod i dovesti ga do pobjede. Zato u ovom času nema mjesta nikakvom očaju, bijesu, psovkama i plaču! Tek sada počinje prava politička, pravna i duhovna borba za budućnost Hrvatske!

Hrvatska šutnja

Dok zločinci likuju a izdajnici strepe u brlozima vlastite bijedne savjesti, Hrvate čeka novi križni put, novi veliki rat za istinu, pravdu i duše. General Gotovina je jak čovjek, on sada na svojim plećima nosi breme čitavoga naroda. Ne zaboravimo da ga je osudila i pilatovština onih koji su vodili ovaj narod u zadnjem desetljeću. Ne zaboravimo da su mnogi prali ruke poput Pilata i sada su u šoku dok narod plače. Sada su svjesni što su učinili. Ali gledajmo u ovom šoku i priliku za potpuno otrežnjenje, za suočavanje s realnošću svijeta i okruženja u kojemu živimo. Glasovi savjesti koji su upozoravali na prljavu haašku politiku proteklih godina diskriminirani su nepravedno kao radikalni i ekstremni. Pokazalo se da su u pravu, ali jalova im je to satisfakcija! Hrvatska je šutjela i spavala dok su izdajnici mirno radili svoj posao i davali mu legitimitet i legalitet, uz asistenciju vlasti i institucija ove zemlje. Kakvog smisla ima sada jadikovati? Ta znali smo što nas čeka! Sada nam trebaju hrabrost, ponos, prkos i dostojanstvo! I pamet, mudrost, svijest da je život borba a ne priglupo iščekivanje spasa u europskim pristupnim fondovima!

Nacionalna katarza

Sjećam se da je početkom devedesetih fra Ante Čavka napisao pjesmu "Operi ruke, Poncije", revoltiran pilatovskom politikom međunarodne zajednice prema napadnutoj Hrvatskoj. Ta pjesma je i danas vrlo aktualna, ali ne samo kao poruka svijetu nego još više, bolnije, prjekornije, mogla bi biti upućena državnom i crkvenom vrhu u Hrvata! Mogli bismo mnogima u tim strukturama gorko poručiti: operi ruke, Poncije! I ti Alphonse, brkati Pilatu, neka ti posudu s vodom prinesu svi asistenti i ađutanti Carle del Ponte u Hrvatskoj, svi koji su joj se klanjali i adorirali joj! A vi, kaptolska gospodo, licemjerni sinedriju, gdje ste bili dok se kuća rušila? Gdje ste bili dok je dom gorio? Gdje ste bili kad su proročki glasovi kamenovani? E, moj narode... ostavljen si i napušten, izdan i ismijan, sada ti se u lice smiju neprijatelji... ali uzdaj se u Boga, vrati se Bogu i ne boj se! Ovo je tvoj put čišćenja, ovo je kolektivna i nacionalna katarza koja nam je bila potrebna jer su mnogi bili slijepi, mnogi su pokleknuli i izdali svoje poslanje! Bog nas želi kao svoj narod i na njegov poziv možemo iznova odgovoriti jedino pročišćeni u duhu, a to nije moguće bez križa! Zato, Poncije, samo ti peri ruke! Mi idemo prema Uskrsu, prošli smo Getsemani, prošli smo sudište, na vrhu Kalvarije čeka nas proslava a zločince i izdajnike, poput Jude, čekaju samo vješala koja su sami sebi pripravili! Tvoja je osveta, Bože, i slava i moć velika!

Opasan haaški presedan

Da nije žalosno, bilo bi groteskno. Nakon 11 godina ustrajnog servisiranja haaškoga tužiteljstva, od Račanove preko Sanaderove do aktualne Vlade, nakon presude Suda u petak koja je šokirala Hrvatsku, premijerka Kosor se sjetila krenuti u diplomatsku i pravnu ofenzivu obaranja zlokobne teze o "udruženom zločinačkom pothvatu". Tek sada se govori o angažiranju vrhunskoga stručnjaka kao što je dr. Mirjan Damaška.

Politička i diplomatska nesposobnost

Nema racionalnog odgovora na pitanje zašto se do sada ništa nije učinilo. Politički analitičari, a jednoga dana i povjesničari, dugo će odgonetati zašto su sve hrvatske vlasti u prvom desetljeću 21. stoljeća bile tako pasivne kad je trebalo braniti interes države pred političko-pravnom agresijom iz Haaga, a tako aktivne kad je trebalo proganjati generale, branitelje i novinare na svaki mig haaškoga tužiteljstva!

Možda će neki zaključiti da se radi o svojevrsnom povijesnom presedanu, alogičnosti u ponašanju političkih elita, suicidalnom, mazohističkom, sluganskom i ne znam kakvom sve karakteru. O ozbiljnoj politici ne može se govoriti. Čak se ni pojmom izdaje ne objašnjava u potpunosti tako iracionalno ponašanje. Ono je na rubu političke i moralne defektnosti, grješka u sistemu koju je teško objasniti. Kao da su svi bili, što bi Srbi rekli, "omađijani". Hrvatske političke elite su mjesečarile, dok su srbijanska diplomacija i čitava njezina obavještajna "mašinerija" radile punom parom.

Žalosno je da smo poraženi u specijalnom, psihološkom ratu i bačeni na koljena od jednog Save Štrpca koji personificira domete srpskog "intelligencea". I ne treba ga podcjenjivati, iako sve što su Srbi poentirali u zakulisnom ratu protiv Hrvatske, nije produkt njihovih sposobnosti, koliko hrvatske tragične političke i diplomatske nesposobnosti! U cijeloj ovoj priči zato me i ne zanimaju dometi srbijanske politike i špijunaže. Ni njihova mreža u Hrvatskoj ne bi nam toliko naudila da im nije sve na pladnju servirano.

Neki hrvatski političari upotrebljavali su sportski rječnik, pa kažu da je ovo tek prvo poluvrijeme. Dobro je rekao u jednoj emisiji na HTV-u suborac generala Gotovine, Danijel Kotlar iz Zadra, da nam je ostala tek "sudačka nadoknada". Slikovitim nogometnim rječnikom rekli bismo: imali smo devedesetih pobjedničku reprezentaciju, a onda je izbornik u dvijetisućitima, ili bolje reći novi stručni stožer, promijenio i izbacio iz igre najbolje igrače, ubacio neke svoje ljude u ekipu, koja je zaigrala olovnih nogu. Uz pristranost sudaca na terenu, počeli smo primati sumnjive golove, a potom zabijati i autogolove. Protivničkoj strani darovana je utakmica u najčudnijoj, najglupljoj igri i taktici koju nismo ni u noćnoj mori mogli očekivati.

Sada protivnici likuju na poklonjenoj i prljavoj pobjedi a stožer poražene ekipe zdvaja i tješi se da će nešto učiniti u revanšu i nadoknaditi veliki zaostatak. Teoretski je moguće, ali bi morala imati briljantne igrače i veliki udio sreće, čuda, da se rezultat preokrene. Sportskim rječnikom, dakle, dobivenu utakmicu netko je prodao i sramotnom igrom pustio da protivnik zabija golove!

Velika zamjena teza

Upozorio bih na nekoliko ključnih detalja. Prvo, diplomatska i pravna akcija globalnih razmjera, pa i pred UN-om, bila je realno moguća 2001., kad je Račanu u ruke stigla optužnica protiv generala Gotovine s neprihvatljivim političkim optužbama i tezama, i kasnije u vrijeme Sanadera, nakon njezine preinake u otvorenu optužbu, sada i presuđenu, o "udruženom zločinačkom pothvatu". To su bila dva važna trenutka kad se moglo djelovati i pokrenuti spor i pred samim Ujedinjenim narodima.

Od Račana naovamo političari su mantrali o "bezuvjetnoj" suradnji s Haaškim sudom! Ni po rezoluciji UN-a nijedna država nije dužna bezuvjetno surađivati sa Sudom ako ocijeni da je izravno ugrožen njezin nacionalni interes! Hrvatska nije morala 2001. prihvatiti optužnice protiv svojih generala ako je ocijenila da su one političke. Postojale su mogućnosti pravne i diplomatske borbe. Od početka je bilo jasno da se radi o političkoj optužnici i montiranom procesu. Govoriti o neprocesuiranim zločinima nakon "Oluje", kao o argumentu za ovakvu presudu Suda, značilo bi hrvatske ratne ekscese "a posteriori" uzimati kao uzrok a ne gledati kao posljedicu rata!?

Nekoliko stotina srpskih civila ubijenih u velikoj oslobodilačkoj akciji uzimati kao hrvatski "magnum crimen" velika je zamjena teza koja srpske žrtve stavlja na vagu kao protutežu tisućama hrvatskih civila ubijenih u terorističkim napadima na hrvatske gradove! Ta samo je u srpskim granatiranjima Karlovca poginulo više ljudi nego u tzv. Krajini nakon "Oluje"! Više je Hrvata mučki ubijeno na okupiranim hrvatskim područjima od strane srpskih terorista i okupatora nego je poginulo srpskih civila u "Oluji"! Zato je bio problem nepristrano i bez pritiska procesuirati zločine nad srpskim civilima. Ne iz namjere da se zataškaju takvi zločini, nego zbog velikosrpske propagande koja je takve žrtve preuveličavala! Hrvatska nije mogla povući nijedan potez bez neprijateljskih laži i pritisaka kojima je bila neprekidno i nepravedno izlagana.

Nizanje paradoksa

Nemojmo se zavaravati. Haaška presuda generalima Gotovini i Markaču jest presuda Hrvatskoj. Teza o "udruženom zločinačkom pothvatu" je povijesno-politički montirana pseudopravna paradigma koja svaki obrambeni rat dovodi do apsurda. U našem slučaju, ona je utoliko paradoksalnija jer se odnosi na ponašanje, funkcioniranje i djelovanje državnih i vojnih institucija. Kako se institucije jedne države mogu udružiti u zločinačku organizaciju a da sam ustroj te države i karakter njezinih ustanova ne dođe u pitanje?

Odnosno, kako vojni i državni vrh može biti zločinačka organizacija a da sama država sa svojim institucijama ostane nedirnuta? Ili je vojni i državni vrh sam po sebi bio zločinački, ili je sintagma o "udruženom zločinačkom poduhvatu" jedna zlokobna, totalitarna formulacija po kojoj se može inkriminirati svaka nepoželjna struktura.

Logički paradoks: ako je državni i vojni vrh imao legimititet za akciju, a ujedno je i zločinački, odnosno udružio se i planirao etničko čišćenje, kako onda nešto što je po motivu i izvedbi zločinačko, može sačuvati i svoj legitimitet? Ili se radi o oslobađanju od okupacije, ili o etničkom čišćenju! Ako netko tvrdi da je etničko čišćenje nusprodukt legitimne akcije, onda je u nesporazumu s presudom Suda koja etničko čišćenje stavlja u središte kao karakter i motiv akcije. Onda više nije legitimna akcija, nego operacija da se jedan narod zbriše s određenih prostora! Etničko čišćenje ne može biti legitimno.

Nadalje, vojni i državni vrh je po definiciji udružena struktura, institucije države koje su izvršna i vojna vlast u ratnim okolnostima moraju se sastajati i funkcionirati - po logici Suda, svako njihovo zajedničko planiranje i sastajanje, poput onoga na Brijunima u ljeto 1995., moglo je biti osnova za zločinački pothvat. Da se na sjednici Vlade govorilo o oslobađanju zemlje, i sjednica Vlade bi bila zločinački sastanak za planiranje etničkoga čišćenja!

Nisam pravnik, ali vidite li u ovome da nešto logički i zdravorazumski ne štima? Kako se legitimni sastanak struktura vlasti jedne države i plan za oslobađanje zemlje može okarakterizirati kao zločinački poduhvat? Haaška presuda je opasni presedan, ne samo za Hrvatsku, nego i s puno širim implikacijama u budućnosti međunarodnih odnosa i običaja ratovanja.

Zoran Vukman

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch