Uvodna riječ na tribini "U očekivanju haaške presude skupini Hrvata"

Počet ću poantom kratke priče koju sam napisao i koja je objavljena u Hrvatskom slovu. Priča govori o bračnom paru mojih susjeda koji su me i u svojim poznim godinama oduševljavali prisnošću i ljubavlju. Onda sam polako počeo doznavati i skriveni dio njihovog života: suprug se borio za slobodu i nezavisnost Hrvatske, zbog rodoljublja bio je zatvaran u Jugoslaviji, bio je jedan od prvih članova HDZ-a, pomagao je braniteljima u Domovinskom ratu, brinuo za napredak i budućnost domovine koju je toliko volio i za koju se žrtvovao dok ga je supruga u tome bespogovorno slijedila. Onda se stari gospodin razbolio i nakon teškog moždanog udara našao se na neuropsihijatarskom odjelu bolnice, u sobi na čijim prozorima su bile rešetke.

Bunovan držao je da se ponovno nalazi u zatvoru. Glasno je buncao, opirao se, protivio, hrvao se s nevidljivim protivnicima. U bunilu je govorio kako su ga komunisti ponovno zatočili, ali će doći njegovi generali i osloboditi ga. Gledao bi prema rešetkama i danima vapio: Dođite, dođite moji generali, oslobodite me! Oslobodite!

Nije li čas da i mi poput tog starog hrvatskog rodoljuba i političkog zatvorenika ne kažemo: Dođite, dođite oslobođeni svake krivnje vi naši bosanskohercegovački Hrvati. Njima će za osam dana biti izrečena prvostupanjska presuda, na nama je da večeras sažeto kažemo što mislimo o njihovim optužbama, odnosu prema njima, da s njima budemo u mislima i molitvama.

Kad smo se odlučili ovako okupiti, kao njihovi prijatelji, znali smo da je naša snaga pred silama svijeta preslaba, glas pretih i zaglušen zavijanjem vučjih čopora, moć lažnog prikazivanja domaći haških pomagača snažna, odmicanje i prešućivanje hrvatske politike od tog pitanja trajno i da je prekasno na bilo koji način utjecati na ishod ovog, po obimu dokaza i trajanju najvećeg suđenja u povijesti Haškog Tribunala.

Ne podleći sindromu šutnje

Ipak, bili smo odlučni ne podleći sindromu hrvatske šutnje i nečinjenja već pokušati učiniti ono što svaki pojedinac koji ima savjesti može i mora učiniti - uspraviti se i odlučno kazati ono što misli o ovom suđenju, posebice o ovom od hrvatske politike i javnosti prešućenom i odbačenom suđenju bosanskohercegovačkim Hrvatima koji su svoj narod, brojčano najslabiji narod u BiH, samo branili i obranili. I zato su optuženi. I zato im se sudi. I samo dragi Bog zna hoće li biti oslobođeni ili osuđeni.

Ovim skupom podrške želimo spasiti svoju dušu, sačuvati čisti obraz, pokazati da u Hrvatskoj još postoje ljudi od morala, savjesti i smjelosti, da još ima, u Đalskijevom i Matoševskom smislu, ljudi značajeva. I to je osnovni smisao i svrha od slobode ovoga okupljanja- svojim prisustvom, mišlju, govorom i molitvom pružiti podršku šestorici naših zatočenika u Haagu.

Na vijest o zamisli ovakvog skupa jedan od njih mi je u telefonskom razgovoru rekao: Ništa se tu više ne može učiniti, ionako je već sve odlučeno, duboko su ukorijenjene neistine i laži o događajima u BiH, trebat će vremena da se dođe do prave istine, ali veselim se što se rađaju neki novi, mladi ljudi koji dolaze do istine i govore o njoj, oni razumiju što se u BiH uistinu dogodilo. Miran sam i spreman na sve što će se dogoditi. Prepusti se u Božje ruke, rekao sam. U Božje ruke, odgovorio je.

Piše: Miroslav Međimorec

Izvor: www.hkv.hr