|
Tito: nedorečena optužnica u francuskoj antologiji 22 najveća svjetska diktatora
U jednom od svojih najnovijih izdanja zagrebački Večernji list (24. travnja, 2021.) predstavlja knjigu na francuskom jeziku Le sieele des dictateurs (Stoljeće diktatora) u kojemu jedno poglavlje pruža gadnu sliku o pokojnom maršalu Titu. Komentari novinara članka Silvija Tomaševića su manje-više zadovoljavajući, no očito je da i tu treba imati ozbiljne rezerve.
Uvrštavanje Tita među 22 diktatora u francuskoj knjizi svakako je korisno i korak k istini, ali ostaju autorovi jugoslavenski stereotipi. Tito je gadno prikazan kao satrap, ubojica svojih drugova, žena i ljubavnica, kao nalogodavac masakara u Vojvodini, ali nisu mu navedeni gigantski masakri nad Hrvatima na Bleiburgu i križnim putovima, ni ubojstva emigranata. |
Autor poglavlja francuske knjige naslovljenoga „Tito: velika prijevara“ (str. 150. - 170.) novinar je i povjesničar Jean-Christophea Buisson, koji ne pokazuje nimalo milosti za bivšega jugoslavenskog tiranina kojega on opisuje kao “paranoičnoga, megalomanskog, diktatora u stilu orijentalnoga satrapa“ (str. 151.) i čiju vladavinu on naziva „režimom strahovlade“ (str. 151.). U svojim odlomcima Buisson posebno dočarava gadljive Titove manevre u micanju Milana Gorkića koji mu je smetao u usponu u komunističkom aparatu, kao i njegov podmukli način da makne Pelagiju Belousovu, za koju se oženio u Omsku, kada je ona imala samo 14 godina i s kojom je dobio sina (Žarka), za vrijeme njezina izgnanstva u Sibiru.
Veliki ženskar, ali bez ikakvih skrupula, Tito se uvijek pokazivao jako bezobzirnim sa ženama u svojoj intimi. Kako piše Buisson, Tito svjedoči protiv svoje druge supruge, Njemice Else Johanne König (alias Lucia Bauer), koja je optužena zbog špijuniranja u korist Gestapa. Tu nesretnu mladu ženu likvidirati će NKVD. Kasnije, tiranin Tito ne će niti prstom maknuti u korist svoje bivše sovjetske ljubavnice, glumice Tatjane Okunevskaje, koja završava u Steplagu (politički radni logor. o. a.).
Premda Jean-Christophe Buisson prkazuje diktatora u vrlo lošem svjetlu - a na što francuska šira javnost nije bila navikla - mora se također priznati da on i dalje prenosi zastarjele protuhrvatske propagandne gluposti. Nema dvojbe da Buisson ne voli Tita, no on ne voli ni Hrvate. Tako on piše na stranici 157. o „pronacističkom i genocidnom režimu koji je vodio hrvatski führer Ante Pavelić i o nezavisnoj državi Hrvatske koja provodi politiku strašnog istrebljenja" (str. 158.). Izmešu tih dviju njegovih opaska, on ponekad upada u ekstravaagantna pretjerivanja, naročito kuda govori o "velikom gradu Užice" (sic) kojem pripisuje milijun stanovnika (str. 159.).
Glede posljednjih dana Drugog svjetskog rata, Buisson optužuje Tita da je naredio masakre u Banatu, Vojvodini i Beogradu (str. 161.). ili kako je on žrtvovao na prvim crtama bojišnice u Srijemu 37'000 mladih i neiskusnih Srba. S druge strane, nigdje ne spominje gigantske masakre na Bleiburgu, niti krvave tzv. antifašističke čistke kojima su bile izložene Hrvatska, Slovenija i njemačka zajednica. Samo kratko on aludira na protuvjerske kampanje komunista, govoreći na pristran način kako je Katolička crkva "bila izložena suđenju svojih vođa koji su surađivali s pronacističkim ustaškim režimom (počevši od zagrebačkog nadbiskupa mons. Stepinca)" (str. 162). No treba obratiti pozornost da Buisson ne kaže za Stepinca da je "optužen za suradnju", nego "da je surađivao", u najmanju ruku kao da je to već dokazana činjenica. Također, nigdje ne spominje stotine nevinih katoličkih svećenika, poklanih, oderane kože ih spečenih na ražnju.
Autor je srbofil
U zaključku svoje optužnice Jean-Christophe Buisson također opisuje kako je Tito konfiscirao u svoju korist bivše kraljevske rezidencije, kako je otimao mnoga umjetnička djela i kako se volio voziti u raskošnim limuzinama. Njegovo luksuziranje, koje nije bilo nimalo marksističko-lenjinističke naravi, ni na koji način nije omekšalo navike tog bivšeg terorista Kominterne. Kako piše Buisson, (jugoslavenski) zatvori bili su prepuni njegovih protivnika, a sve one koji su mu smetali on je nemilosrdno eliminirao. Među njegovim žrtvama on spominje jedino pogubljenoga Slobodana "Krcuna" Penezića, no on nema niti slova za desetke hrvatskih emigranata koje su maršalovi poslušnici ubijali po cijelom svijetu. On nije s time upoznat.
Na kraju, ipak možemo kazati da tekst Jean-Christophea Buissona nije beskoristan, budući da nam pomaže u demistifikaciji lika koji je u Francuskoj predugo uživao u jednoj nezamislivoj toleranciji. "Francuski intelektualci, sedamdesetih godina", napominje Buisson, "nisu mogli smoći dovoljno riječi hvale da izraze svoje poštovanje i divljenje prema tom tiraninu čiji je način života, život jednoga lošega šarmera, njih toliko očaravao" (str. 168). Bez ikakvih dvojba, Buissonov tekst zasigurno označuje jasan korak naprijed u ocjeni maršalova zlokobnog lika.
No gospodin Buisson očito pati od rupa u pamćenju. A da bismo stekli pravu predodžbu o njegovm angažmanu ili da bismo ga bolje mogli staviti na njegovo pravo mjesto, treba imti na umu da je gospodin, rođen 1968., deklarirani srbofil, kojega Visegrad Post kvalificira kao "zaljubljenog u Srbiju". On je autor laskave biografije o Draži Mihailoviću (Mihailović, 1893-1946., heroj kojega su Saveznici izdali).
Piše: CHRISTOPHE DOLBEAU, Hrvatski tjednik
Prijevod s francuskog prof. dr. Tomislav Sunić
C. Dolbeau autor je brojnih knjiga o hrvatskom pitanju. Njegova posljednja knjiga nosi naslov "Zajedno s hrvatskim rodoljubima, sjećanja jednog francuskog prijatelja".
Priredila Dunja Gaupp
|
