Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

LUIS ANTONIO GARCIA RODRIGUES        (22.01.2018.)

Zaboravljeni prijatelj hrvatske borbe

Prije dvije godine, točnije 28. siječnja 2016., preminuo je u bolnici u Barceloni Luis Antonio Garcia Rodriguez, istiniti prijatelj hrvatskih domoljuba i vjeran pristaša slobodne i nezavisne Hrvatske.

Među njegovim neobičnim vezama nalazili su se i bivši hrvatski general Vjekoslav "Maks" Luburić i Dinko Šakić s kojima se Luis Antonio redovito sastajao. [Kasnije sam mu predstavio nekadašnjeg ustaškog bojnika Josipa Biošića, koji je živio u gradu Culleras gdje je njegova supruga imala malu trgovinu mirodijama]. Samo nekoliko dana prije svoje smrti, General Luburić je prisustvovao Kongresu španjolskog kruga prijatelja Europe — CEDADE (5. i 6. travnja 1969.) kada se sastao zadnji put sa Luis Antonio Garcia Rodrigézom

Don Luis Antonio Garcia Rodrigez rodio se 6. siječnja 1932. Majka ga sama odgaja – a po njoj nosi i dva imena. Luis Antonio studirao je i diplomirao socijalno pravo. Bio je aktivni član Movimiento, t.j. pokreta generala Franca i Falangista. Vojni rok služi u Carthageni na brodu Miguel de Cervantes, a u civilnom životu posvećuje se trgovačkim i poduzetničkim poslovima. Jedno vrijeme bio je na čelu uvozne tvrtke, a potom upravitelj poslova jedne male tvrtke elektroničkih sastojaka, a usput i agent za prodaju nekretnina. Luis Antonio je bio vrlo rano uključen u politiku. Bio je žestoki branitelj i promicatelj narodnih ideala, a kao revan falangist penjao se na ljestvici Pokreta ("Movimiento Nacional") čiju je plavu košulju sa svežnjem i pet strelica ponosno volio nositi. 1965. zapovijeda jednom satnijom Francove tjelesne straže (Guardia de Franco), udruge koja je imala njegove najaktivnije i najodanije pobornike. Geslo njegove satnije ("crvena satnija“) bilo je: "siempre adelante" t.j."uvijek samo naprijed", što savršeno sažima sve ono što mu je bio cilj cijelog života. 1966. postaje jedan od osnivača jedne još radikalnije skupine t.j. "Španjolskog kruga prijatelja Europe" (Circulo Espanol de los Amigos de Europa – CEDADE). Istovremeno djeluje u Pokretu kojim zapovijeda u X. okrugu Barcelone. To je položaj na kojem se brzo istaknuo svojim društvenim poduzetništvom i uvijek na strani nezaštićenih slabijih.

 

Don Luis Antonio Garcia Rodrigez

Prijatelj generala Maksa Luburića

Luis Antonio je u stalnom dodiru sa nacionalistima i "identitarcima“ diljem Europe (t.j. sa svima onima koji žele afirmirati narodni identitet i držav(otvor)nost i koji su protivnici okupacije i kolonizacije u svim svojim raznim maskama – bilo da je riječ pod maskom internacionalizma, a danas globalizma. Luis Antonio održava sjajne veze sa raznim dobro poznatim protivnicima komunizma, kao što su Talijan Junio Valerio Borghese, zvani "crni princ", ili pak sa čuvenim belgijskim generalom Léon Degrelleom, ili francuskim aktivistom Yves Guérin-Séracom.

(Španjolska teroristička maoistička organizacija Grapo prijetila mu je smrću, a bio je također progonjen i od talijanskog pravosuđa). 1970-ih godina pridonio je također u dragocjenoj pomoći mnogim talijanskim nacionalistima, od kojih Stefano Della Chiaie koji je našao utočište u Španjolskoj. Među njegovim neobičnim vezama nalazili su se i bivši hrvatski general Vjekoslav "Maks" Luburić i Dinko Šakić s kojima se Luis Antonio redovito sastajao. [Kasnije sam mu predstavio nekadašnjeg ustaškog bojnika Josipa Biošića, koji je živio u gradu Culleras gdje je njegova supruga imala malu trgovinu mirodijama]. Samo nekoliko dana prije svoje smrti, General Luburić je prisustvovao Kongresu španjolskog kruga prijatelja Europe — CEDADE (5. i 6. travnja 1969.) kada se sastao zadnji put sa Luis Antonio Garcia Rodrigézom. Poslije ubojstva Luburića (20. travnja 1969.) od strane plaćenog jugoslavenskog ubojice Ilije Stanića, Luis Antonio je jedini Španjolac koji se potpisao i odao počast hrvatskom generalu i za kojeg je on također organizirao svetu misu zadušnicu u Barceloni. Evo hrvatskog prijevoda teksta kojeg je Luis Antonio napisao:


“U mojoj zemlji nije problem umrijeti, već živjeti“ (kazivao je Luburić)

– Gospodine generale – Bol, pamćenje i sjećanje, zapovijed i primjer, neprolazna čast i odanost najuzvišenijim ljudskim ciljevima i tvoja odsutnost nam također ostavljaju tu poruku / Hvala ti za sve to, drugaru i generale Luburiću, hvala ti što si toliko ljubio ovu našu i tvoju Španjolsku, što si častio i slavio njezine poginule na bojnom polju koji su te prethodili u samoprijegoru, i koji također bijaše žrtve đavolskog marksizma. Oni su te već primili u svoje vječne čuvare zvijezda, kao što i mi učinismo za tvoga života primivši te u našu predstražu dnevne borbe. Hvala ti generale što si nas upoznao i na isti način naučio ljubiti tvoju mučeničku i blaženu Hrvatsku, koja će se uskoro ponovno roditi kao pobjednica, jer zemlja koja je sposobna roditi ljude kao što si ti ne može nikada duhom klonuti. Hvala prijatelju što si oživio i rasplamsao žar koji pročišćuje, plamen koji gori a ne izgara u dušama naše domovine Europe, bijele, pravedne, udružene i nezavisne. Hvala ti Vojničino i čarkaru, za sve tvoje obuke i iskustva koja si nam obilno darovao, hvala ti dragi brate. / Evo nas tu, stojimo spremni Generale Luburiću, i tu ćemo nastaviti, nedostupni klonulosti duhom, nepokolebivi slijediti tebe, čemu su nas naučili naši stariji. Tvoja smrt na dužnosti i u službi domovine nam je također posljednji čin i primjer. Ovdje te smjenjujemo na putu i nastavljamo tamo gdje si ti stao. / Zemlja koja nije bila tvoja, sada to već jest i zahvalna te prihvaća u svoja njedra sa ljubavlju i uz miris naranača. Tebi idu naše molitve i naši sveti zavjeti ustrajnosti, na najosjetljivijem i najtežem mjestu u borbi do postignuća za našu Španjolsku i za sve ono što si ti želio za svoju Hrvatsku. / Nastavit ćemo se boriti kao što si se i ti borio i također se nadamo, ako Bog da, zaslužiti čast i dostojanstva koja se dostignu — kada jedan podli sadist, i plaćenik (…) nacilja iz boljševičke mržnje, najboljeg među najboljima, onesvijesti ga čeličnom štangom, dokrajči ga bodežom i tako zasiti svoj mizernu đavolsku nakanu, tvojom krvlju i tvojim plemenitim životom. / Neka naše buduće akcije, odozgor gdje si ti, zasluže tvoje odobrenje, kolega Luburića !!! Ostajemo s tobom spremni ! Brat Luburić … S nama je!".

U to vrijeme nije bilo mnogo Hrvata, čak niti u Španjolskoj, koji bi se usudili javno ovako govoriti. Toga se trebamo prisjetiti.

Podrška Daneu Šarcu

Sedam godina kasnije,1976., Luis Antonio pruža ponovno svoju pomoć u borbi za nezavisnost Hrvatske, i na sasvim dragovoljan način. Taj put radilo se o pomoći hrvatskom borcu Daneu Šarac (1927.-2002). Teško ranjen u atentatu organiziranom od strane Udbe u Parizu, 17. srpnja 1975. i pogođen sa 22 hitaca, Šarac je ostao nekoliko mjeseci u dvije bolnice u Parizu prije nego što su ga francuske vlasti premjestile u jednu vrst sirotišta za neizlječive ljude, t.j. u Limeil-Brévannes, odakle su ga, nekoliko povjerljivih prijatelja diskretno izvukli kako bi ga smjestili u jednu dobru hrvatsku obitelj. Dane nema dozvolu boravka, a uza sve to on je u milosti i nemilosti, izložen uhićenju i izbacivanju iz zemlje. Stan prijatelja kod kojih boravi bio je premalen. Dakle, odlučeno je 1976. da se pođe u Španjolsku, točnije kod Dr. Zvonimira Putice, jednog domoljuba koji je bio također kirurg za srčane bolesti u Zaragozi, grad u kojem je on također jedan od gradskih otaca.

Znajući moje veze sa Španjolskom, Dane — koji bio pravi prijatelj — me je zamolio da organiziram njegov put. Ja sam odmah uspostavio vezu sa Luis Antoniom kojeg sam upoznao prije dvije godine. Moram navesti zaplet i okolnosti tog nevjerojatnog prebacivanja (čije ću detalje izložiti jednog drugom prilikom) držeći se sada samo važnijih stvari. Luis Antonio bio taj koji je došao po Šarca u Perpignan kako bi ga prevezao preko granice. Nisu mnogobrojni ljudi kao on koji u svojoj 44. godini, oženjen, otac četvero djece i uz to ne-Hrvat, koji bi se usudili ući u jedan takav rizik. Luis Antonio je to činio sa ljubavlju, a da ga se nikada nije molilo. Došao je sa jednom medicinskom sestrom prijateljicom i jednim prijateljem i zatim s Daneom otputovao u Barcelonu. Za to vrijeme jedan drugi hrvatski domoljub iz Nice, Vlado Damjanović i ja ušli smo u Španjolsku vlakom i pridružili se Šarcu i ostalim Španjolcima u Geroni. Još iste večeri svi smo se našli na Aveniji Mistral u Barceloni, kod Luisa, a dva dana kasnije u Zaragozi.

Za tu ekspediciju Šarac je bio opskrbljen krivotvorenom njemačkom putovnicom (na ime "Peter Held“ – ime jednoga liječnika koji ga je operirao u Parizu), a koja nije djelovala vrlo uvjerljivom. Naime kod ispunjavanja dokumenta potkrala se velika pogreška glede datuma isteka putovnice. "Žao mi je“ kazao je Luis Antonio, "ja ću ipak staviti preko vize "prijatelj na položaju", no izbjegavajte pokazati tu ružnu putovnicu čak i običnom prometnom redarstveniku.!“…. I tako, zahvaljujući Luisu Antoniu, Dane Šarac mogao je provesti mirnu godinu dana u Zaragozi i u Benicasimu, a Dr. Putica mu je uspio izvaditi još jedan preostali metak. Nakon godinu dana okolnosti su se ponovno promijenile i opet sam krenuo u Španjolsku u Benicasim po Šarca da bi ga otpratio (ovoga puta u vlaku i uvijek potajno) u Pariz, u stan svojih prijatelja sa kojima je on živio sve do 1991.,a da nije nikada imao službene papire za boravak!

Evo ukratko vrlo pojednostavljenog pregleda i portreta jednog zaboravljenog prijatelja hrvatske stvari koji je nestao prije dvije godine u potpunoj anonimnosti u jednoj barcelonskoj bolnici. Luis Antonio Garcia Rodriguez bio je junak, gentleman ili točnije ono što Španjolci nazivaju "caballero" – vitez. Čast i slava mu! Neka uspomena i sjećanje na njega potraje i da ostane vazda nezaboravljeni prijatelj!

 

Christophe Dolbeau, 7dnevno.hr

www.hkz-kkv.ch

 

 

Napomena o autoru:

Christophe Dolbeau je rođen 1953. u Francuskoj. Bivši je profesor engleskog jezika. Piše za brojne francuske i inozemne publikacije (Rivarol, Écrits de Paris, Défense de l’Occident, La Revue universelle, Présent, Studia Croatica, Hrvatska Gruda, Hrvatska, Tomislav, Hrvatski list, Razón española, Lodestar, The Occidental Observer). Od 1970. do 1990. bio je blizak hrvatskoj nacionalističkoj emigracije gdje objavljuje svoje članke. Dolbeau je posebno usredotočen na probleme u bivšoj Jugoslaviji kojima on posvećuje nekoliko knjiga [Ante Pavelic, 1889-1959 ; Le Panserbisme, cancer yougoslave ; La Croatie, sentinelle de l’Occident ; Les Forces armées croates, 1941-1945 ; France-Croatie, une vieille amitié ; Véridique histoire des Oustachis (Prava istina o ustašama)]. Također je objavio nekoliko knjiga o povijesti fašizma ( Les Parias : fascistes, pseudo-fascistes et mal-pensants) kao i o borbi protiv komunizma u Europi (Les Sacrifiés de Yalta ; Ce qu’on ne vous a jamais dit sur la guerre d’Espagne ; Face au bolchevisme: Petit dictionnaire des résistances nationales à l’Est de l’Europe, 1917-1989).

151 - 2017

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU