Analitičari CIA-e slijedili su razvoj političkih,
diplomatskih i vojnih događaja toga vremena tijekom
raspada Jugoslavije, a za ovu knjigu koristili su se
uglavnom neklasificiranim podatcima. Njihov je cilj bio
producirati jedan cjelovit prikaz događaja na Balkanu
tijekom toga razdoblja, a zatim primijeniti svoje
iskustvo za stvaranje neklasificirane literature
potrebne za opću uporabu na političkoj, diplomatskoj i
vojnoj razini radi što boljega razumijevanja tih
povijesnih događaja.
Ovo djelo prva je sveobuhvatna vojna analiza o
ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a ima za cilj
predstaviti, objektivno i analitički, takvu povijest
kroz prizmu jedne velike sile. Autori su se u knjizi
koristili širokim spektrom otvorenih izvora, priredili
mnoštvo vojnih karata na kojima je ispričana priča o
velikim bitkama, od prvih hitaca u Sloveniji do
Daytonskoga sporazuma o Bosni.
U knjizi se ocrtava svjetska, regionalna i lokalna
politika, obrađuje raspad i transformacija JNA u
srpsku vojsku, nastanak profesionalnih nacionalnih
oružanih snaga, prati njihov razvoj u strateškome i
taktičkome smislu uz prikaz svih velikih vojnih
operacija JNA, svih srpskih vojski, Armije BiH i
Hrvatskih oružanih snaga. U knjizi se ocrtavaju
tragovi Tuđmanove briljantne politike jer je iz tih
ratova, koji su vođeni u bivšoj Jugoslaviji, jedino
Hrvatska izašla kao pobjednik.
Tuđmanova politika mira protiv Miloševićeve politike
rata
Godina je 1991., Slovenija i Hrvatska nezaustavljivo
su jurile prema nezavisnosti. Velikosrpska politika
duboko ukorijenjena u totalitarnome, komunističkom,
jugoslavenskom režimu, čiju je okosnicu činila
komunistička savezna vojska JNA , pod svaku cijenu za
srpski interes htjela je očuvati Jugoslaviju. Taj
komunistički politički i vojni pritisak nagnali su
Sloveniju i Hrvatsku da istodobno 25. lipnja 1991.
proglase nezavisnost. Hrvatska Vlada i predsjednik
Tuđman željeli su postići mirno razdvajanje Hrvatske
iz federalne Jugoslavije, a od lipnja do kolovoza
predsjednik Tuđman uporno je takvim miroljubljivim
pristupom vodio hrvatsku politiku.
Srbi, koji su sve svoje ciljeve ukorijenili u
komunističkome, jugoslavenskom režim, pripreme za rat
počeli su već 1986. godine objavom Memoranduma SANU-a,
a unutarnjom transformacijom JNA planom 'Jedinstvo' na
imaginarnim granicama Velike Srbije zapovjedništvo je
dodijeljeno 1. armijskoj oblasti sa sjedištem u
Beogradu. Tako je više od pola hrvatskoga teritorija
spadalo pod zapovjedništvo JNA u Beogradu. Dobro
koordiniranim tajnim operacijama Resora državne
bezbednosti Republike Srbije i tajnim operacijama
KOS-a, hrvatski su Srbi mnogo prije odlučili kako će
ratom otići iz Hrvatske, proglasila Hrvatska svoju
nezavisnost ili ne.
Hrvatski su Srbi niz godina tajno naoružavani
operacijama srpskih tajnih služba i tajnih služba JNA,
stoga im nije bilo teško početi rat, a tamo gdje bi
zapeli u okupaciji uključivala bi se savezna vojska
kao 'mirotvorac' nakon čega bi okupirano područje
predala Srbima na upravljanje. Takvom taktikom Srbi su
htjeli predsjednika Tuđmana uvući u otvoreni rat koji
hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman nisu željeli, ali
tada Hrvatska nije imala izbora. Tuđman je svojom
pametnom politikom umirio hrvatske sokolove koji bi
naivno upali u ovakvu srpsku klopku jer Hrvatska nije
imala vojsku, a sve oružje Teritorijalne obrane, tada
SR RH, Ivica Račan prije predaje vlasti predao je na
'čuvanje' JNA.
Tuđmanova hrvatska strategija za pobjedu
Odmah na početku sukoba strategija predsjednika
Tuđmana bila je internacionalizacija sukoba, kupovina
oružja i stvaranje vojne sile te intenzivna
diplomatska aktivnost nadajući se da će Europska
zajednica i Sjedinjene Američke Države priznati
hrvatsku samostalnost. Dok su razni smutljivci i
mutikaše, koji sebe nazivaju 'tvrdolinijašima',
oplakivali Tuđmanovo oslanjanje na Međunarodnu
zajednicu i izbjegavanje izravnoga sukoba sa Srbima i
JNA, njegova je politika i mudra strategija već davala
rezultate jer je međunarodni pritisak na Beograd
pomalo, ali sigurno zaustavio 'agresivnost' protiv
Hrvatske.
Čim je Hrvatska uhvatila malo daha, predsjednik
Tuđman, zgrožen srpskom brutalnošću i nasiljem,
pogotovo u istočnoj Slavoniji, dana 22. kolovoza izdao
je ultimatum federalnome Predsjedništvu i saveznome
ministarstvu obrane Jugoslavije zahtijevajući da se
jedinice JNA u Hrvatskoj povuku u svoje vojarne do 31.
kolovoza. Ako JNA ne postupi po tom ultimatumu,
Hrvatska će objaviti cijelome svijetu da iza agresije
na Hrvatsku stoji savezno jugoslavensko Predsjedništvo
i JNA te da će Hrvatska na čelu s predsjednikom
Tuđmanom nakon toga preuzeti sve potrebne korake za
zaštitu svoga teritorijalnog integriteta i
suvereniteta.
Tijekom ljetnih borbi, Srbi čine sve da što lakše
ovladaju sa što više teritorija u Hrvatskoj. Slabo
naoružane hrvatske formacije Zbora narodne garde i
MUP-a teško su mogle zaustaviti srpske napade. Tamo
gdje bi i uspjeli, Srbima bi u pomoć bila poslana JNA
ili mobilne postrojbe srpskoga Resora državne
bezbednosti (RDB RS).
U prvim danima rata, navode Amerikanci, Hrvati su
pretrpjeli ozbiljne gubitke zbog nedostatka obučenih
ljudi za vođenje i zapovijedanje, u većim formacijama
vojnici su imali neku obuku dok u manjim formacijama
nije bilo nikakve obuke. Zanimljivo je to što su svi
obavještajni podatci ukazivali da su Hrvati, iako
neobučeni za ratovanje, iskazivali visoku motiviranost
za borbu te da bi u borbi jedan-na-jedan sigurno bili
pobjednici.
Primarni cilj Hrvatske u to vrijeme bio je očuvati
teritorijalni integritet. Kako bi u tomu uspjeli,
predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada činili su sve što
je potrebno da hrvatska osnuje, naoruža i opremi
vojsku koja će se moći suprotstaviti srpskim
teroristima i JNA. Predsjednik Tuđman tada je imao
vojsku s ograničenim mogućnostima, stoga je napravio
strategiju za tu vojsku koja se može podijeliti u
dvije faze.
U prvoj fazi koju je vodio od rujna do listopada,
postavio je stratešku obranu na bojnome polju i time
zaustavio daljnju okupaciju hrvatskoga teritorija,
istodobno pokrećući ofenzivu protiv vojarni JNA u
kojima se nalazilo oružje, prijeko potrebno Hrvatskoj,
ujedno tako smanjujući mobilnost JNA.
U drugoj fazi tijekom studenoga i prosinca, nakon
što je zarobljeno oružje iz vojarni JNA došlo u ruke
Hrvatske vojske, strateški je rađena obrana, pogotovo
Vukovara, a napadima hrvatske vojske na drugim
dijelovima bojišta, nastojalo se rasteretiti bojište u
istočnoj Slavoniji. Takvo održavanje strateške obrane
i pokretanja manjih napadnih operacija omogućili su
Hrvatskoj da ostvari svoj glavni cilj u prvoj fazi
rata, a to je teritorijalni integritet.
Bitka za vojarne
Amerikanci smatraju da je jedan od ključnih poteza
predsjednika Tuđmana bio 14. rujna, kada su hrvatske
snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a
okružile i blokirale sve vojarne i instalacije JNA na
hrvatskome teritoriju. Brzim osvajanjem vojarni
hrvatski su vojnici došli do ozbiljnijih količina
naoružanja uključujući i naoružanje cijeloga 32.
korpusa JNA u Varaždinu.
Tijekom bitki za vojarne, JNA je nastojala uništiti
što veću količinu naoružanja korištenjem
Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva ili sabotažama
JNA časnika, no bez obzira na sve pokušaje, hrvatske
su snage uspjele zarobiti dovoljno naoružanja i opreme
kojima je naoružana vojska koja je sada mogla barem
zaustaviti daljnju okupaciju Hrvatske. (nastavak u
sljedećem broju).
Autor: Joško Buljan, Hrvatski tjednik
(98) |