Opet su medijski manipulatori za svoje interese zlorabili jednu navodnu izjavu pape Franje stvorivši umjetni globalni 'skandal'. Premda je već izišlo na vidjelo kako je riječ o ne baš posebno mudroj vještini vađenja riječi iz konteksta odnosno iz cjeline u kojoj su rečene, više je nemoguće "skupiti perje bačeno na vjetru" medijskog senzacionalizma. A riječ je doslovce o golemom podmetanju Papi i Crkvi odnosno o laži, koja je zapravo poluistina, usporediva s tvrdnjom kako u Bibliji piše da "nema Boga"! Ali u Svetom pismu, tj. u prvom redku Psalma 14 doista se nalaze te riječi, međutim kontekst odnosno cijela rečenica glasi: "Bezumnik reče u srcu: 'Nema Boga'."
Naravno, ako bismo sada licemjerno-farizejske manipulatore nazvali bezumnicima, oni bi tu istinitu tvrdnju vjerojatno proglasili uvrjedljivom i optužili nas za njezino 'vađenje iz konteksta' njihovih mentalnih sklopova i moždanih vijuga… No ja ih ne želim vrijeđati, ali ne zbog straha od utuživosti, nego zbog ljubavi prema bližnjima, što je temeljna Božja zapovijed, formulirana već po Mojsiju. A nju je dopunio Isus objedinjavanjem ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu – pa čak i prema neprijateljima! – jer na tim dvjema zapovijedima, kao na specijalnom Božjem 'stožeru', stoji "sav Zakon i Proroci", tj. cijelo Sveto pismo, kako je zabilježio evanđelist Matej.
Upravo tom ljubavlju vođen, papa Franjo je dao "spornu" izjavu, čija je interpretacija zapravo čista (tj. prljava) podvala 'homolobija', pod čijim je utjecajem, očito, i redatelj filma u kojem se nalazi ta famozna izjava, ali izvučena iz cjeline vrjemena i teme o kojoj je Papa govorio. Premda su svi svjetovni mediji dvije Papine rečenice prikazali kao njegovo zalaganje za "homo brak", istina je sasvim drukčija. Međutim, ni u filmu ni u medijskim komentarima ne kaže se da je to samo DIO odgovora pape Franje na pitanje novinara (26.8.2018.) "što biste rekli ocu ili majci da otkriju da im je dijete homoseksualac?"
Kao odgovor na to pitanje ključna je prva Papina izjava: "Homoseksualci imaju pravo na obitelj. Oni su Božja djeca i imaju pravo na obitelj. Nitko ne bi trebao biti diskriminiran ili izbačen radi toga." Dakle, papa Franjo nije uopće postupio, kako se lukavo prikazuje, kao "gay friendly", nego doslovce prema Katekizmu Katoličke Crkve, u kojem se u tri paragrafa (2357-9) govori o homoseksualnosti, u dijelu o Šestoj Božjoj zapovijedi, u poglavlju o Pozivu na čistoću. Srednji paragraf glasi doslovce ovako (povećao sam ključne riječi): "Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne težnje. Ta objektivno NEUREDNA SKLONOST za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s POŠTIVANJEM, SUOSJEĆANJEM i OBAZRIVOŠĆU. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja" (KKC 2358).
Vratimo li se Matejevu Evanđelju i kontekstu u kojem je Isus formulirao Zapovijed ljubavi, vidjet ćemo kako su današnje manipulacije zapravo kopija nekadašnje licemjerne farizejske lukavosti, kojom su Isusa htjeli "uhvatiti u riječi" kako bi ga lakše optužili za nedosljednost ili "kršenje Zakona". Naime, neki je učeni čovjek pitao Isusa o nečemu o čemu je već unaprijed znao odgovor: Koja je glavna zapovijed u Zakonu? Međutim, nije očekivao Isusovo tumačenje odnosno novost kojom Isus prvu zapovijed ljubav prema Bogu tijesno vezuje uz drugu - ljubav prema bližnjemu. Kristov odgovor ima značenje: Boga se ne može voljeti ako se ne voli bližnje, ali se ni bližnje ne može pravo voljeti ako se Boga ne voli! Odnosno, ako Boga izključimo iz života, tj. ako prema njemu ili prema čovjeku, u duhovnom, moralnom, ljudskom smislu, primijenimo tzv. mjeru "socijalne distance". Zapravo, ako se prema drugima, Isus kaže "bližnjima", ponašamo kao da su – kako bi rekao Sartre – "pakao"!
Upravo je taj drugi dio Kristova tumačenja gotovo nestao iz svijesti mnogih ljudi. Sjajno o tome govori jedan teolog: "Svijet u kojem živimo pokazuje prilično neprijateljsko držanje prema čovjeku. Dovoljno je uočiti s kojom je lakoćom legaliziran abortus, kako se o još nerođenom djetetu govori kao o nakupini stanica, kao da nema obilježja ljudskog bića, osobe." Dodamo li tome 'ubrzano rastući fenomen' – koji je uvijek osuđivan kad je primjenjivan u nacističkoj ideologiji i praksi! – da su stari i bolestni postali teret (tj. "rizik za globalnu ekonomiju", što je izjavila i C. Lagarde 2017.!) pa se sve brže ozakonjuje eutanazija, lako ćemo zaključiti kako svijet ubrzano tone u duhovni, idejni i moralni (su)mrak.
No ključno je pitanje gdje je izvor takvih opakih stavova? Odgovor imamo upravo u Evanđelju, tj. u Isusovu tumačenju Zapovijedi ljubavi. Dakle, ako netko ne prizna Boga, njegovo stvarateljsko djelo – u kojem je čovjek "slika Božja" i "kruna Njegova stvaranja", ako se odbija priznati Božju vlast, onda se više 'ne zna' ni što je čovjek, onda se ne može definirati ni ljudsko dostojanstvo. Zapravo, u tom kontekstu čovjeka više 'nema' odnosno – čovjek je ništa! Sada, sasvim logično, nameće se pitanje gdje su onda danas branitelji i zaštitnici tzv. ljudskih prava. Sa zaprepaštenjem redovito konstatiramo kako su oni koji radikalno zagovaraju ubijanje nerođenih, redovito žestoki borci za tzv. prava životinja! A gdje su korijeni toga drastičnog poremećaja na ljudskoj ljestvici vrjednota ter kako se moglo dogoditi da se u parlamentima tzv. naprednih demokratskih zemalja legaliziraju čak i najveće perverzije?! Mnogo je uzroka te pojave, ali sažetu definiciju dao je papa Pavao VI. na koncu Drugoga vatikanskog sabora, kad je duhovno siromaštvo modernoga svijeta opisao ovako: "Vjeru u Boga koji je postao čovjekom, zamijenila je vjera u čovjeka koji je sebe proglasio bogom."
Iz rečenoga, sasvim logično, slijedi pitanje TKO je taj Čovjek? Ili Nadčovjek, s tako moćnim globalnim utjecajem?
U ovom slučaju nije riječ o pojedincu, nego o cijeloj – i to globalnoj(!) – organizaciji. Paradoksalno, njezino je ime – Ujedinjeni narodi! Ta međunarodna organizacija ove godine slavi svoj 75. rođendan. Nastala na temelju Povelje od 26.6.1945. formalno je osnovana 24.10. te godine. Zbog navodne opasnosti od koronavirusa, ta je "moćna" organizacija za proslavu obljetnice i 75. Opće skupštine upriličila "koronasjednicu" pred pustom dvoranom. Slavljenici su bili u "mišjim rupama" u svojim zemljama i odatle su 'online' sudjelovali u svečanosti, a absurd nad absurdima su riječi iz govora koji je održao predstavnik Svete Stolice (dakle, Katoličke Crkve) kardinal državni tajnik Pietro Parolin. On je, kako reče moj kolega s Klasične filologije (kolumnist JL-a) Željko Trkanjec, "sažeto definirao važnost postojanja (te) globalne organizacije: "Ujedinjeni narodi, globalna točka okupljanja u dijalogu i zajedničkom djelovanju, danas su potrebni kao i uvijek da odgovore na nade naroda svijeta koje se ne gase.” Jasno, te dirljive i pjesničke riječi tzv. prvog čovjeka iza Pape čisti je diplomatski govor, jer Organizacija UN u sadašnjim okolnostima niti može niti želi odgovoriti "na nade naroda svijeta". Dva su razloga za to. Prvo, OUN je postala najobičnija igračka u rukama svjetskih moćnika – pojedinaca i korporacija – ter je samo maska koja ugroženima pruža lažnu nadu. Drugi je razlog idejnoga karaktera.
Naime, ta se organizacija tijekom posljednjih desetljeća postupno ali temeljito udaljila od svojega temeljnoga dokumenta – Deklaracije o ljudskim pravima (iz 1948.). Prvotno bitno polazište te Opće deklaracije bilo je da ona u središte svijeta i vrjemena stavlja čovjeka, koji je razuman, slobodan, odgovoran, sposoban za solidarnost i za ljubav. A po novom 'učenju' UN-a čovjek je prolazna čestica u svemiru, više nije otvoren prema onostranosti, a budući da je proizvod evolucije, stvoren je za smrt. Dakle, čovjek više nije osoba, nego pojedinac, više ili manje koristan, u potrazi za užitcima, a ljudi u cjelini više nisu sposobni prepoznati istinu, pa im je potreban auktoritet da im ju otkrije.
Među glavnim čimbenicima tih podmuklih planova je Fond Ujedinjenih naroda za pučanstvo (UNFPA). Nevjerojatno je s kolikim cinizmom (koji je tipičan za cijelu Organizaciju) ta agencija komunicira s javnošću, dok zapravo "pokreće cijelu mašineriju UN-a u najmahnitijem totalitarnom pothvatu u povijesti". Naime, u svojemu godišnjem izvještaju o 'Stanju svjetskoga pučanstva 1998.', "ta zlokobna agencija ipak priznaje da je plodnost posvuda u padu. To ju ipak ne sprječava podgrijavati svoj uobičajeni paprikaš prema kojemu ima previše Crnih, previše Žutih, previše Latinoamerikanaca, previše beskorisnih siromaha, ter da sve to, u ime takozvanih 'novih ljudskih prava', treba dovesti u red" (M. Shooyans).
Dakle, više je nego očito kako ta nova ideologija UN-a podrazumijeva neka takozvana "nova prava", kojima je temelj ideologija New Agea, koju je Crkva (2003.) proglasila protukršćanskom odnosno krivovjernom (u dokumentu "Isus Krist – donositelj vode žive, Kršćansko promišljanje o New Ageu", 1,4.). Po tome holističkom učenju – koje je savršeno 'dijagnosticirao' belgijski profesor političke filozofije Michel Schooyans (u djelu "Skriveno lice UN-a – Prema novoj svjetskoj vladi") – 'sve je u svemu' pa "čovjek postoji samo zato što je dio Zemlje-Majke, Geje, kojoj se mora klanjati. Čovjek, dakle, mora prihvatiti stegu što mu je nameće ekosustav koji ga nadilazi. Morat će prihvatiti nadnacionalnu tehnokraciju koja, izmišljajući svoje 'prosvjetiteljstvo', državama nameće što im je činiti, a pojedincima što im je misliti."
Nema nikakve dvojbe – sudeći i po aktualnoj globalnoj 'pLandemiji – kako UN-ovi "novi stratezi" već provode povijestni poduhvat bez presedana: ideološko pripitomljavanje čovječanstva, izvodeći ne samo podmuklo redefiniranje, nego štoviše "deprogramiranje i reprogramiranje" čovjeka, što je Schooyans nazvao "najmahnitijim totalitarnim poduhvatom u povijesti". Međutim, najveća strahota i prava "drama je u tome što se ta antropološka, moralna i politička subverzija uopće ne primjećuje". A i ono što je svijetu očito i bjelodano, skriveno je od spoznaje da iza toga stoje upravo oni koji se predstavljaju kao globalni dobrotvori i filantropi, dok se njihovo zlokobno 'dobročinstvo' odvija na četiri područja: "izopačena reinterpretacija ljudskih prava; osporavanje suverenih država; uzpostava laičke inkvizicije pod maskom tolerancije; korištenje prava za opravdanje nasilja" (Schooyans). Sapienti sat (a blenti maska) – jer je očito kako je kratica OUN dobila novo značenje = Organizirano uništavanje nacija!
Upravo je zato "odmah i sada" – po cijenu mučeništva i progona, koji će kad-tad doći (jer Biblija kaže da će biti progonjeni svi koji žele živjeti po Božjem zakonu, a Isus progonjene, zbog Njega, proglašava blaženima!) – Katolička Crkva "u ovom strašnom času" na globalnoj razini pozvana prva stati na branik čovjeka i izvornih ljudskih prava ter narodu otvarati oči "pred tim podmuklim totalitarizmom koji se, napredujući malim koracima, već čvrsto ukorijenio i koji ima namjeru nametnuti se na obzoru novoga tisućljeća"!
A znak toga (staroga) plana je već uhodano relativiziranje ili dokidanje Deset Božjih zapovijedi ter, zajedno s Isusovom Zapovijedi ljubavi, njihovo "novo(normalno)" svođenje na 'Tri korona-zapovijedi':
1. Peri ruke!
2. Nosi masku!
3. Drži razmak!
Porazno je kako mnogi ne shvaćaju da svi koji se čak i nesvjestno priklanjaju skrivenoj ideologiji koja reklamira i nameće 'new age svaštaru' pod maskom "novonormalnog", i ne htijući postaju pristalice neprijatelja Boga i čovjeka! Uz to, zbog neshvatljiva držanja onih koji su (bili) pozvani govoriti odnosno koji, kako kaže prorok Izaija, Sionu za ljubav nisu smjeli šutjeti, za povijest će ostati tajnom u koju su od triju kategorija šutljivaca spadali – u neznalice, kukavice ili izdajice! Ipak, kako u svim totalitarizmima tako i u okolnostima 'covidiotskog koronacizma', kršćanski optimizam je neuništiv, jer – premda neki organizirano planiraju kako UBITI čovjeka i (u njemu) Boga – Isus Krist nas uči i jača da možemo LJUBITI Boga i čovjeka! Kršćanski mučenici su dokaz da tu snagu nitko ne može nadjačati.
Don Anđelko Kačunko, facebook
Priredila Dunja Gaupp
|
