Knjige mogu biti, među ostalim, i iskaz duha vremena, prevladavajućih shvaćanja i misli vodilja koje pokreću jedan narod i društvo u nekom vremenu i epohi. Da se ovakva knjiga i pod ovakvim naslovom pojavila primjerice 1990., u toj nultoj godini velikih hrvatskih očekivanja, za nju bi mogli reći da svjedoči o duhu toga vremena i jednom narodnom raspoloženju koje je tada barem u zametcima spontano opstojalo i bez formalnih političko-nacionalnih ili stranačkih okvira.

Danas, nažalost, ovakva knjiga ide protiv duha ovog našeg vremena, ali je to zapravo i njezina vrlina. Jer takva neumoljivo podsjeća, pa i upozorava, ne samo na naše propuštene prigode i zatajene vrjednote već i na jedan nacionalni i državni put izvan kojeg stoji samo sunovrat i provalija. Oni u koji smo već bili potonuli 1993., a iz kojih smo privremeno izašli, ne vlastitim razumom te državničkom i političkom mudrošću, već nažalost tek nakon intervencije vanjskog tutora, vođenog svojim probitcima i ciljevima, tek ponekad i slučajno podudarnim s našim.

Ja bih zato i parafrazirao misao iz predgovora knjige kojom je autora označen čovjekom prošlosti i budućnosti, a najmanje sadašnjosti. To nažalost vrijedi i za onu hrvatsku političko-nacionalnu misao starčevićanske baštine na čijoj su podlozi stasali pored autora i većina onih koji će prepoznati njezinu vrijednost i značenje. O kojoj je prošlosti, sadašnjosti i budućnosti riječ?

Autor je u člancima, pisanim u različitim prigodama, uvijek ukazivao i iznova oživljavao vezu između moderne hrvatske nacionalne misli suprotstavljene jugoslavenskim tlapnjama i bosansko-hercegovačkih muslimana. To je bila hrvatska političko-nacionalna misao utemeljena po Anti Starčeviću te tumačena i nošena po njegovim autentičnim sljedbenicima u 20. stoljeću. To je bila misao viševjerske nacije u svojoj istinskoj nacionalnoj državi, dakako hrvatskoj, a ne nekoj drugoj, kao jedinom okviru za društvenu slobodu. To je bila nacionalna misao suprotstavljena vjerskom ekskluzivizmu i jugoslavenskom rasnom mesijanizmu. Misao koja je u tako zamišljenoj hrvatskoj državi vidjela konačni okvir za razrješenje višestoljetne povijesne drame u kojoj su se sinovi istoga naroda, po svim objektivnim etničkim etnografskim ili lingvističkim mjerilima, međusobno uništavali kao sredstvo i predziđa tuđih imperijalnih probitaka i ciljeva.

O privlačnoj snazi takve hrvatske nacionalne misli svjedoči i prvi poslijeosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj o čijim najistaknutijim prvacima čitamo i u ovoj knjizi. Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Džemaludin Čaušević, Hakija Hadžić, Hamdija Kreševljaković, Ademaga Mešić, Džafer Kulenović, Alija Nametak i ostali, a svi 1945. nakon tzv. oslobođenja stjerani u podzemlje obiteljskih sjećanja. Oni su sastavni dio hrvatske kulture i političko-nacionalne predaje i baštine na čijoj podlozi muslimani u hrvatskoj državi i narodu trebaju tražiti jednakovrijednosti i priznanje, ne kao manjinski relikt već kao sastavni dio one većine koja je stvarala svaku hrvatsku državu, uključujući ovu suvremenu. To je bila misao vodilja Bakšićeva javnog rada pretočenog i u ovu knjigu. Oživjeti ovu baštinu, istrgnuti je iz zaborava te ponuditi našem naraštaju kao uporišnu točku identiteta bila je i smisao djelovanja njegove Udruge dr. Safvet-beg Bašagić.

Amputirati muslimansku sastavnicu predkomunističke hrvatske nacionalne i građanske kulture ne znači samo lišiti muslimane u ovoj zemlji identitetskog uporišta već i autentičnu hrvatsku kulturno-nacionalnu baštinu učiniti torzom bez vitalnih dijelova. Toliko o prošlosti koja se može i treba vrednovati i u suodnosu sa sadašnjošću.

Dakle, istina je, autor ove knjige, kao i mi njegovi suvjernici koji su slijedili dijelom ili u cijelosti političko-nacionalni smjer kojem je pripadao uistinu ne pripadaju ovoj našoj sadašnjosti, a koja je zapravo još uvijek dio nedovršene prošlosti začete 1990. Ustrajavati na misli i političko-nacionalnim koncepcijama istaknutih muslimanskih dionika hrvatske prošlosti značilo je preuzeti ulogu usamljenika ostraciranih iz vlastite zajednice u kojoj su prevladali zagovornici suprotstavljenih koncepcija, ali i neprihvaćenih od onih koji su u muslimanskoj sastavnici hrvatske kulture i političko-nacionalnih misli vidjeli samo nepotreban teret u ostvarenju novih i na nekim drugim temeljima postavljenih hrvatskih ciljeva.

U takvoj povijesnoj situaciji, koja i dalje traje, biti musliman hrvatskog nacionalnog osvjedočenja znači preuzeti ulogu fantasta i usamljenika iza ili ispred svoga vremena, te svjedočiti o tome bez obzira na posljedice, ili se povući i rezignirati, te se lišiti utjecaja na budućnosti. Autor ove knjige je svjedočio i javno djelovao u najboljoj vjeri te branio čast islama i muslimana od svih nasrtaja i udaraca ne samo od tradicionalnih neprijatelja, već i s neočekivanih mjesta od onih koji se predstavljaju zaštitnicima i čuvarima hrvatskih nacionalnih probitaka. Mirsad Bakšić je izvršio svoju islamsku dužnost i svoje nacionalno deržanstvo i kada je donkihotovski podsjećao da su muslimani u ovoj zemlji, bez obzira na nacionalno određenje, ne tzv. lojalna manjina već sastavni dio zaslužne većine koja je svoju volju potvrdila i na referendumu za nezavisnost, kao i sudjelovanjem u Domovinskoj ratu, ne preko pojedinaca vođenih osobnim odabirom, već kao zajednica, uključujući i poginule pripadnike Hrvatske vojske čiji broj višestruko veći od udjela u ukupnom broju pučanstva.

U vezi Bakšićeva javnog djelovanja još jedna natuknica. Cijelo jedno poglavlje ove knjige svjedoči o još jednoj dimenziji njegova javnog napora, utemeljenog u vjerskoj solidarnosti, ali i nacionalnom načelu, a to je uporno podsjećanje na mučeništvo palestinskog naroda kao metafori nepravde u današnjem svijetu. Naroda kojeg je beskrupulozni neprijatelj osudio na biološko uništenje uz prešutno potporu svjetskih središta moći i samoproglašenih misionara demokracije i ljudskih prava. To je ne samo znak njegova osjećaja za pravo i pravdu koja je pogažena u okupiranoj Palestini već i čin izrazite građanske i ljudske hrabrosti.

I pri kraju nešto o sadašnjosti gledom na budućnost, s obzirom na misao s početka o autoru kao čovjeku prošlosti i budućnosti. Podsjetio bih da ova knjiga može biti i poticaj za razmišljanje, ali i poziv na raspravu o izazovima budućnosti o kojima nažalost ne raspravljalo ili ih nismo niti svjesni. Neumoljive činjenice našeg vremena su sljedeće: nacionalna rezignacija i osjećaj besmislenosti i besperspektivnosti, sustavno medijsko potkopavanje samoga smisla hrvatske države u čijim je temeljima vojna pobjeda 1995., te stvarnost da je jedan hrvatski naraštaj ipak očuvao državu koja kao ranije nije nestala zbog spleta nepovoljnih međunarodnih okolnosti.

Ipak, nad hrvatskom pobjedom 1995. nadvila se do današnjeg dana sjena Bosne i Hercegovine i tamošnjeg nepovoljnog političko-nacionalnog i državno-pravnog razvitka. To je živa rana i tabu o kojem hrvatske intelektualne elite sustavno izbjegavaju govoriti. Riječ je o sjeni i nacionalom porazu iz koje kod vizure gledali na to pitanje. Bili apologeti ili kritičari Tuđmanove politike, bili starčevićanski "fantasti" ili "realisti", bili za ovaj ili onaj entitet u Bosni i Hercegovini, bili protiv entiteta, gledali na to očima hrvatske muslimanske predaje, gledali na to bošnjačkim očima iz Zagreba ili Sarajeva. Zlo međusobnog uništenja iz 1993., uzroci, povodi, mentaliteti, opravdani ili neopravdani razlozi koji su do toga doveli, samo su se pritajili, nisu nestali, već su se i produbili.

Odgovorni i dobronamjerni sa svih strana uglavnom šute i izbjegavaju raspravu o ovom najbolnijoj činjenici iz naše sadašnjosti, ali i budućnosti. Dok mi šutimo i rezigniramo, te s bolom u srcu i nevjericom bespomoćno motrimo svakodnevnu provalu mržnje i ludost koja truje onaj dio Bosne i Hercegovine u koji su nas stjerali naši neprijatelji, dotle perfidni manipulatori, luđaci i bolesnici pripremaju teren za konačno međusobno uništenje u budućnosti. Zato neka ovaj knjiga bude poticaj za otvorenu raspravu dobronamjernih i upućenih za pronalaženje putova pomirbe i dogovora, te novi bošnjačko-hrvatski, hrvatsko-bošnjački i katoličko-muslimanski, muslimansko-katolički dogovor bez kojeg kao što nas je povijest poučila nema izlaska iz tunela. Između iluzije o restauraciji prošlosti u obliku bilo koje romantičarkse fantazije, te međusobnog uništenja, postoji sredina za koju se vrijedi boriti.

Poučak glasi: Bošnjaci niti jedan svoj zakoniti političko-nacionalni cilj vezan uz opstanak bosansko-hercegovačke države i odnos prema onome što se naziva Republika Srpska, u budućnosti ne mogu ostvariti bez dogovora i suradnje s Hrvatskom i Hrvatima. Izostanak toga dogovora je stanje kojem smo svjedoci. Hrvati u Bosni i Hercegovini sve svoje zakonite težnje mogu ostvariti samo u dogovoru s Bošnjacima, te proglašavati tekuće banjolučke satrape tobožnjim prijateljima i zaštitnicima je iluzija i zabluda koja će se skupo plaćati. Kao zaključak neka posluži jedan misao iz Bakšićeve knjige:

"Ukazujem na potrebu punog poštivanja katolika prema muslimanima i recipročno. Uporno i dosljedno ističem prijetnje, smutnje i opasnosti od neizliječene velikosrpske nezajažljive agresivnosti i posezanja za tuđim, koja u posljednje vrijeme ponovno pokazuju svoje nakazno lice. Pozivam na zajedništvo katolika i muslimana, Hrvata i Bošnjaka, tražim uklanjanje od trećih posijanih predrasuda i ukazujem da je naše zajedništvo, jedino jamstvo za sigurnu budućnost, ovdje i u Bosni i Hercegovini."

Izlaganje Dr.sc. Zlatka Hasanbegovića

na predstavljanju knjige Mirsada Bakšića održanoj 27. listopada 2011. u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu