U posljednje vrijeme sve je više inicijativa za promjenu
imena tog trga. Objavljuju se članci, pišu se peticije,
na njemu se održavaju skupovi onih koji žele promjenu
imena, a i onih koji to ne žele. I jedni i drugi više se
optužuju nego što argumentiraju svoje stajalište.
Dakako, ovdje je riječ o valjanom i reprezentativnom
pokazatelju većega broja dubljih problema u Hrvatskoj
prije i nakon osamostaljenja.
U Drugom svjetskom ratu fašisti i komunisti koriste se nacionalnom
frustracijom hrvatskoga naroda. Fašisti osnivaju tzv. NDH, a komunisti pozivaju
na ustanak za nacionalno i socijalno oslobođenje Jugoslavije. Socijalno
oslobođenje namjeravaju riješiti uvođenjem socijalističkoga poretka, a
nacionalno osnivanjem republika i pokrajina. Budući da komunisti smatraju da je
nacija buržoaska tvorevina koja je osuđena na propast, republike i pokrajine
više se poistovjećuju s teritorijem nego s narodom po kojem su dobile ime.
Vodstvo KPH poistovjećuje se i s kulturnim obilježjima naroda i na svoju stranu
pridobiva većinu hrvatskoga naroda.
Prekomjerno mahanje hrvatskim zastavama
Kad je pobjeda nad fašizmom postala
izvjesna, iz vrhovne komande NOB Jugoslavije (Tita) dolaze prigovori Hebrangu
zbog "prekomjernog mahanja hrvatskim zastavama". Nakon rata Hebrang je optužen
zbog suradnje s ustašama i nestaje u beogradskom zatvoru. Hrvati vezani uz
fašizam u ratu su poraženi, a svi ostali obilježeni su ustaštvom, čak i
partizani, ako se nisu odrekli svoje nacionalne identifikacije.
Potiranje nacija nastavlja se i mijenjanjem imena
države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija
(FNRJ) postaje Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija (SFRJ). Narodna Republika Hrvatska (NRH)
postaje Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). U
imenu savezne države riječ "federativna" s prvoga
dolazi na drugo mjesto. Potiskivanje nacije i
demokracije u višenacionalnoj zajednici izaziva
prirodni otpor. Na to komunistička vlast odgovara
represijom, tako da SFR Jugoslavija postaje među
vodećim državama po broju političkih zatvorenika.
Komunistička se vlast koristi i simboličkom
represijom. Stvara se kult ličnosti. Tito postaje
trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik,
dobiva počasni doktorat, postaje članom svake
republičke akademije znanosti i umjetnosti. Sve
republike imenuju grad njegovim imenom, a svaki grad
najljepše trgove i ulice. Za rođendan stotine tisuća
nose štafetu i predaju mu je na velikom mitingu koji
prenose svi mediji. U školama i medijima veliča se
njegova ličnost.
Uz političku i simboličku Tito je imao i materijalnu
moć. Svojom je karizmom vješto povezivao vladavinu
"diktature proletarijata" sa životom aristokrata.
Raspolagao je kraljevskim rezidencijama, izgrađivane
su mu vile, uređivana lovišta, specijalna lječilišta,
zimovališta i ljetovališta. Na Brijunima je imao
safari. Tamo je najviše boravio, ugošćivao državnike,
a i filmske zvijezde. Na raspolaganju mu je bio "plavi
vlak" i brod Galeb, kojim je obišao cijeli nesvrstani
svijet.
Komunisti su tvrdili da je nacija povijesna
kategorija i da radnik nema domovine. U školama se
odgaja u duhu "jugoslavenskoga socijalističkog
patriotizma". Uz nacionalno opredjeljenje uvodi se i
favorizira nacionalno(?) opredjeljenje "Jugoslaven".
Ujednačava se jezik. Izdaju se luksuzno opremljene
jeftine knjige latiničkim pismom i ekavskim izgovorom,
koje građani kupuju na metre i ukrašavaju svoje
vitrine. Favorizira se jezik, kultura i gospodarstvo
najbrojnijega naroda. U Hrvatskoj to dovodi do
Deklaracije o nazivu i upotrebi hrvatskog jezika i
Hrvatskog proljeća. Da bi umanjilo optužbe zbog
nacionalizma, vodstvo Hrvatskog proljeća umjesto
obveze prema svom narodu poziva se na obvezu prema
svojoj radničkoj klasi.
Zbog iniciranja Deklaracije ukida se Matica
hrvatska, a u Karađorđevu se smjenjuje vodstvo
Hrvatskog proljeća. Slijede otpuštanja s posla,
suđenja i zatvaranja pristaša. U Rudom, pred
televizijskim kamerama, Tito ironično izjavljuje kako
je on "tamo neki Zagorac" i prijeti: "Prije će Sava
teći uzvodno nego će oni (Hrvati) dobiti svoju
državu." Tako je jačao svoju moć i popularnost.
Indoktrinirane mu mase pjevaju: "Druže Tito, mi ti se
kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo", i kliču:
"Poslije Tita Tito".
Neželjeni ustav
Ustav iz
1974. neopravdano se proglašava Titovom zaslugom, Tito
ga nije želio i nevoljko ga je potpisao kako bi
stabilizirao situaciju i primirio one koji su ga
inicirali i zbog toga bili proganjani. Kada je
demokratski izabran Hrvatski sabor donio odluku,
zasnovanu na tom Ustavu i referendumu o neovisnosti
Republike Hrvatske, oni koji nisu skretali s Titova
puta oružano su napali Republiku Hrvatsku. Razoružani
i pod embargom za uvoz oružja Hrvati pobjeđuju
takozvanu JNA, brojčano i tehnički nadmoćnijeg
agresora.
Nakon pobjede u Domovinskom ratu javlja se razočaranje u politiku i narod;
demokratske institucije ne funkcioniraju demokratski, kriminal u pretvorbi i
privatizaciji... Neki to pripisuju nedostacima demokracije ili naroda, pa jedinu
alternativu vide u EU. Tranzicijski problemi koji su se pojavili u Hrvatskoj
nisu posljedica slabosti demokracije ni slabosti našega naroda, već fenomena
koji se javlja nakon većih društvenih promjena.
Taj se fenomen
naziva "dobrovoljnim ropstvom" (Boeti) ili "kulturnim
zaostajanjem" (engl. culture lag). Erich Fromm to
objašnjava usađenom željom ljudi da se ponašaju onako
kako su prije morali. Zbog toga se zadržao i Trg
maršala Tita, bez obzira što se spaja s ulicom imena
njegove žrtve - Andrije Hebranga.
'Ne' Staljinu, nije bilo 'ne'
staljinizmu
Društvo se
mijenja brže od mitova koje je stvorilo. Titov mit
izgradio se u partizanskoj borbi, u kojoj on dobiva
čin maršala. Prešućuju se poslijeratne žrtve (Bleiburg
i križni put). Ističu se njegove zasluge za pripojenje
Istre i otoka Jugoslaviji. Ne govori se o pomicanju
istočnih granica Hrvatske prema zapadu. Veličao se i
kad je protiv volje pojedinih naroda forsirao
jugoslavenski unitarizam i komunistički totalitarizam.
Posebno se isticalo njegovo veliko ne Staljinu, koje
pak nije bilo ne i staljinizmu. U međunarodnoj
politici to je bilo strateški važno i poticaj politici
nesvrstanosti, ali nije dovelo do socijalizma "s
ljudskim likom" (Goli otok).
Teškoće u ostvarivanju političkih ciljeva Tita usmjeravaju još više prema
vlasti, koju je volio. Nije birao sredstva u osvajanju, obnašanju i zadržavanju
vlasti. Gušio je demokratske inicijative, pa je umjesto demokratskoga dogovora o
zajedničkom životu ili mirnom razlazu Jugoslavije Titova autoritarna vladavina
povećavala frustraciju i dovela do rata koji smo prošli i deficita demokratske
političke kulture, čije posljedice još osjećamo.
Nakon "velikih vođa" obično dolazi do rata s velikim materijalnim i
nematerijalnim posljedicama. Hrvatska je u Domovinskom ratu pretrpjela veća
razaranja nego u Drugom svjetskom ratu. Nakon pobjede u ratu upala je u krizu
(dobrovoljno ropstvo). Naslijeđeni podložnički mentalitet u demokratskim
institucijama generirao je kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Relativni
položaj u hijerarhiji određuje tko je u pravu, tako da su nemoralnim višim
dužnosnicima podređeni nosili novac u torbama. Sad se na sudu brane kako su to
morali radi sigurnosti posla.
Rodoljublje i domoljublje i dalje su pojmovi s negativnim predznakom. Imamo
osuđene za ratne zločine, a nemamo ratne heroje. Branitelje se više svrstava u
profitere nego u zaslužne domoljube. Brojna su samoubojstva branitelja bez
odjeka njihovih tragičnih poruka. Upitan je odnos prema generalima izručenima u
Haag, koji su tamo osuđeni na visoke kazne s čudnim obrazloženjem (prekomjerno
granatiranje Knina i udruživanje u zločinačku organizaciju). Poigrava se s
datumima državnih praznika, koji se obilježavaju nedostojno i bez državnih
zastava. Govori se o potrebi detuđmanizacije, a ne o potrebi detitoizacije.
Nastavlja se govor o nacionalizmu u jeziku. U optjecaju su dva pravopisa.
Nemamo pravopisa u školama, pa se preporučuje korištenje obama. Neki smatraju da
pravopis nije ni potreban, jer je jezik područje slobode. Sloboda u jezičnom
komuniciranju jednaka je prometu bez pravila. Što bi bilo da postoje dvostruka
pravila vožnje ili da se prometnice proglase područjem slobode?
Iako se prema EU odnosimo podanički, suzdržani smo prema njezinoj preporuci
osude komunističkih zločina. Govori se o rušenju partizanskih spomenika bez
konteksta. Ne govori se o agresiji i razaranju Vukovara, Dubrovnika... od strane
JNA, koja je nosila partizanske kape s crvenom petokrakom kakva se nalazila na
partizanskim spomenicima. Crvena zvijezda na dječjoj partizanskoj kapi u
Kumrovcu izaziva divljenje ponekih. Ima prijedloga da se obnovi štafeta i nosi
na Titov grob ("Poslije Tita Tito!"). Sabor odustaje od pokroviteljstva
obilježavanja žrtava vezanih uz Bleiburg. Govori se o tragovima crne zmije
fašizma, a ne govori se o tragovima crvene zmije komunizma.
Nadamo se da je agresija na Republiku Hrvatsku 1991. posljednji
totalitaristički zločin u nas. Hrvatska je u borbi za neovisnost morala
pobijediti u dvama ratovima: protiv fašizma i protiv komunizma. Tito nije imao
nacionalne identifikacije ili ju je prikrivao kako ne bi slabio svoju moć.
Njegova nacionalna identifikacija nije bila problem koliko njegova
antidemokratska orijentacija. On je mogao biti "tamo neki Zagorac" kako je za
sebe ironično govorio, ali nije smio priječiti svome i bilo kojem narodu
identitet i pravo na državu. Tako je indoktrinirao mase, pa kad su se Hrvati
demokratski odlučili za svoju državu, morali su je oružjem obraniti od onih koji
su se Titu zakleli. Unatoč svemu, u glavnom gradu države koju nije želio
najljepši trg i dalje nosi njegovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve
koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i
Jugoslaviji.
Na putu napretka demokratskih zemalja
Krajnje je vrijeme da s Titova puta
skrenemo prema demokraciji. Trebamo osvijestiti da nismo živjeli u "najboljem od
svih mogućih društava" i krenuti prema demokraciji, koja je "najmanje loše
društvo" za koje znamo. Umjesto podložnika u školama trebamo odgajati aktivne
građane demokratske političke kulture koja uključuje nacionalnu identifikaciju,
politički pluralizam i toleranciju, prihvaćanje demokratski izabrane vlasti kad
i nije naše političke orijentacije. Tek tada ćemo krenuti putem progresa
demokratskih zemalja. Svoje probleme moramo rješavati sami. Neće ih riješiti EU
niti od nje prijeti objektivna opasnost. Opasnost nam prijeti od našega
podaničkog mentaliteta, ma gdje bili.
Na kraju, dvojba u naslovu u zaključku prestaje biti dvojba. Trg maršala Tita
treba promijeniti ime. Ma koliko se velikom ličnosti nekomu činio, sigurno je da
je Tito bio protupovijesna ličnost. Sredstvima koja se ničim ne mogu opravdati
borio se za socijalizam i Jugoslaviju, ciljeve koji su povijesno propali. Đilas
je govorio da Hrvatska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Tito se borio za
Jugoslaviju i uz cijenu da Hrvatska umre. Sad kad je Jugoslavija mrtva, a
Hrvatska živa, nelogično je da najljepši trg u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske,
nosi ime osobe koja joj je opstanak dovodila u pitanje. Logična promjena nekima
će izazvati negativne emocije. One su posljedica indoktrinacije koja je kidala
vezu između razuma i emocija. Zbog Titova kulta ličnosti ta bi promjena bila
znatan prilog uspostavljanju te veze. Tu, dakako, ne smijemo stati ako želimo
izići iz dobrovoljnoga ropstva.
Piše Miroslav Vujević
Vijenac, broj 475, 17.
svibnja 2012. |