Svaki naraštaj, nedvojbeno, misli da je pozvan preurediti svijet. Moj naraštaj, međutim, zna da ga neće prekrojiti. No, njegov je cilj možda veći. Sastoji se u tome da spriječi njegovo uništenje.

Nasljednik pokvarene povijesti, u kojoj se isprepleću neuspjele revolucije, lude tehnike, mrtvi bogovi, iscrpljene ideologije, gdje osrednje vlasti mogu danas sve uništiti, ali ne znaju više uvjeriti, u kojoj se inteligencija spustila do te mjere da postaje služavka mržnje i ugnjetavanja, taj je naraštaj morao sebe, i oko sebe, obnavljati počevši od samih svojih negacija, nešto malo od onoga što čini dostojanstvo života i smrti.

Pred svijetom koji je u opasnosti od rasula, u kojem postoji mogućnost da naši veliki inkvizitori zauvijek uspostave kraljevstva smrti, on zna da bi trebao, u svojevrsnoj ludoj utrci s vremenom, ponovno uspostaviti mir među narodima, mir koji neće biti i robovanje, ponovo izmiriti rad i kulturu i sa svim ljudima opet načiniti kovčeg zavjetni.

Napisao Albert Camus -prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost, 10. prosinca 1957.

Odabrao i uredio: Ivan Remeta (Johnny)