I kao što nema ni jedne države koja se oslobodila
komunističkoga totalitarizma da je to oslobađanje, taj
izlazak iz pakla zločinačkog komunizma, tako skupo, i
tolikim ljudskim žrtvama, platila kao Hrvatska, tako
isto nema te države da tako dugo, teško i mučno prelazi
i savlađuje tu provaliju između ta dva svijeta. Između
svijeta sužanjstva i samostalnosti, prisilnog
zajedništva i neovisnosti, totalitarizma i
demokratičnosti, diktature i slobode, balkanstva i
europejstva. Sve to, naime, govori o dubokoj
ukorijenjenosti komunističko jugoslavensko terorističkog
režima u mentalnom sklopu hrvatskih političara, koji već
dva desetljeća, kao taoce nad dubokom provalijom, u
poslušnosti i nametnutoj šutnji, drže hrvatski narod na
mostu koji spaja svijetove, kulture i civilizacije.
Hrvatska i hrvatski narod neprekidno
su žrtve jugoslavensko komunističko partizanske
prošlosti u sadašnjosti. Hrvatska je, naprosto, u
nekom svijetu sasvim nepoznatog uređenja, u mješavini
diktatorskog totalitarizma, kojeg čine vječni,
nedodirljivi i nezamjenjivi političari iz tragičnoga
vremena hrvatskog sušanjstva u ju-zajednici, te
liberalno tajkuniziranog latinoameričkog crnog
kapitalizma, kojeg izgrađuju i njeguju, i u Hrvatsku
neometano revolucionarno uvode, sinovi i unuci ovih
prvih. Time je politički krug u Hrvatskoj zatvoren. Te
dvije političke sastavnice, koje čine tragičnu
hrvatsku cjelinu u sadašnjosti, politički vrlo
funkcionalno koaliraju, bespogovorno surađuju, te
nezamijenjivo nedodirljivo vladaju sudbinom
najstradalnije zemlje, i naroda, na putu u slobodu,
demokraciju i Europu.
Raritetno svjetski primjer državnoga
uređenja i funkcioniranja Hrvatske je glavni kočioni
mehanizam bržeg demokratiziranja i europeiziranja
hrvatskog društva, neprolazna barijera na mostu preko
kojeg bi se trebao zauvijek napustiti balkanizam,
jugoslavenizam, komunizam i ponosno, olujno, ući u
europeizam. Tom stanju ni sadašnjosti ni budućnosti,
zapravo stanju prošlosti, zasigurno najviše doprinosi
slučaj, kakav nije zabilježen u svijetu, paralelna
vladavina bivšega i sadašnjeg predsjednika. To je
hrvatski politički specijalitet, brand, i
svjetski fenomen.
Hrvatska s dva predsjednika, bivšim i
sadašnjim, odnosno sadašnjim i bivšim, budući da se ne
zna gdje jedan završava a drugi počima. Naprosto se ne
zna koji od njih dvojice vlada, ne zna se u potpunosti
tko je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kao bivši
ali uvijek i svugdje nazočni, s istim uredom i
povlasticama, vozačima i troškovima, benificijama i
povlasticama, ili Ivo Josipović kao sadašnji na tragu
svoga prethodnika uvijek šutljivi, gotovo tajnohaaški,
izdajnički u obrani nacionalnih hrvatskih interesa.
I kroz tu šutljivo izdajničku
dvopredsjedničku politiku vidljiv je neprekinuti
kontinuitet mesićizma, te duboki, ničim moguće
zatrpani trag ju-partizanskoga komunizma u hrvatskoj
sadašnjosti. Naravno da taj kontinuitet Mesićeve
prošlosti u Josipovićevoj sadašnjosti, odnosno
Josipovićeve sadašnjosti u Mesićevoj prošlosti,
nerazdvojno veže njihova komunistička ideologija, koju
agresivno brane i čuvaju siromašenjem, već ionako
osiromašenog hrvatskoga naroda. Koji to narod u
svijetu, s kojim to ekonomskim potencijalima, može
financirati toliku raskošnost dvaju predsjednika.
Predsjednika hrvatske prošlosti, bivšo-sadašnjeg, a
nikako hrvatske sadašnjosti, te najmanje hrvatske
budućnosti. Stoga se za oba hrvatska predsjednika,
Josipovića i Mesića, Mesića i Josipovića, može tvrditi
da su i bivši i sadašnji. Bivši, naziv kojim se u
svojoj raskošnosti i udobnosti, povlasticama i
beneficijama, ponosno, i pred narodom, koristi Mesić,
i sadašnji koji se ponaša, u svakom pogledu po uzoru
na svog prethodnika.
Takva dvopredsjednička vladavina,
bivšega i sadašnjeg, sadašnjega i bivšeg, govori o
nezamjenjivosti hrvatskih političara, i onda kada su
formalno zamijenjeni. U toj nezamjenjivosti
nezamjenjivih, u toj generacijskoj smjeni komunističko
jugoslavensko partizanskih ideologa, i čuvara toga
zloglasnog režima, odgovor je, zapravo razlog je i
hrvatskoga gospodarskog siromašenja, budući da taj
kontinuitet politike rastrošnosti, povlastica,
beneficija, bivšo-sadašnjeg, odnosno sadašnjo-bivšog,
predsjednika ne bi mogao podnijeti ni visoki norveški,
ili švicarski standard. Ta generacijska, a ne
politička, smjena predsjednika je samo neprekinuta
prošlost. Takvi primjeri vladavine poznati su u nekim
islamskim zemljama, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, ili u
Sjevernoj Koreji, gdje sin po rođenju naslijeđuje oca,
ili unuk djeda, ili ideolog ideologa.
Poslije Josipovićevog odlaska Hrvatska
će imati tri, a zatim četiri, pa možda i pet
predsjednika jednakih povlastica, beneficija, ureda,
vozača, tjelohranitelja, savjetnika i svega onoga što
jedan aktivni predsjednik ima i uživa. Sve će ih
vozati osobni vozači prijateljima na kavicu, na
antihrvatske sastanke, na aktivnosti potpore
diktatorima, jer svijet će imati još Gadafija, u
domove osumnjičenih ratnih zločinaca, Hrvatska će
imati, na žalost još Boljkovaca, na velikosrpska
obilježavanja ustanka ubijanja i progona Hrvata.
Naprosto, za par godina Hrvatska će biti zemlja bivših
i sadašnjih predsjednika, u društvu svojih savjetnika
i pristalica, sve na teret gladnoga hrvatskog naroda.
Takav način uređenja države, a uz to i kraljevsko
faraonske povlastice saborskih zastupnika, najgrublje
je okupatorsko eksploatiranje, i pljačka hrvatskoga
naroda, brutalnija i od svake povijesne agresije i
režima u prošlosti Hrvatske. I najobimnija budući da
će to biti trajna hrvatska praksa uzdržavanja tolikih
predsjednika, saborskih zastupnika i niza drugih
parazita na leđima hrvatskoga naroda. Pljačka
legalizirana dizanjem ruku saborskih zastupnika, što
zaista potvrđuje o komunsitičkoj prošlosti vladavine u
hrvatskoj sadašnjosti bez budućnosti.
Vinko Dotlo
Hrvatski fokus
15.10.2011. |
