Ali Hrvati su,
kao doista duhovno velika i povijestno konstituirana
nacija, na sedamdesetgodišnju neprekinutu državnu
tiraniju i teror tih osvajača (u neku ruku potomaka
onih bojovnika koji su, u krvavoj Nikopoljskoj bitki
25. rujna 1396., kao ratnička postrojba u taboru
tursko-osmanlijske vojne sile na osvajačkom pohodu u
Europu, zadali smrtni udarac cjelokupnoj
eurokršćanskoj vojsci koju je predvodio kralj
Sigismund, pa tako i hrvatskim junacima na čelu s
banom Nikolom Gorjanskim koji su, prema povjesničaru
F. Šišiću, "spasli kršćanskom oružju slavu toga dana")
odgovorili djelom narodnoga oslobođenja i idejom
oprosta i pomirenja u izgledu slobode, pobratimstva i
posestrimstva u kontekstu obnovljenoga Zapada. S
osloboditeljskom Olujom i ""diplomatskim" povratkom
okupiranoga Vukovara i cijeloga hrvatskoga Podunavlja
matici zemlji, povjerovali smo u u posvemašnji mir, u
pravdu za žrtve srpske agresije, naplatu ratne odštete
od Srbije i Crne Gore, u brzi hrvatski oporavak od
grozomornih ratnih razaranja i počinjenoga kroatocida.
Nu, dojučerašnji tamničari hrvatstva -
koji su se spasili od vojno-političkoga poraza pred
hrvatskom vojskom tek uz bezgraničnu im potporu nekih
globalnijih središta moći - uopće se ne mire s
hrvatskim putom slobode u Europu i svijet, s tim
novim, simboličnim, susretom Solina i Rima, Banskih
dvora i Bijele kuće, pa pokušavaju Hrvate i Hrvatsku,
ako ih već nikako ne mogu na toj slobodarskoj okomici
skršiti, barem sramotno žigosati i povijesno
opteretiti te na taj način potaknuti izguravanje
Hrvatske iz kruga civilizacijske elite današnjice,
gdje joj je inače mjesto.
Sad kada nas, iz družine
memorandumaških tadića, opet bučno prozivaju neki
srbijanski dužnosnici što su čelnicima šešeljizirane
Srbije, za sveopći je mir i dobro koristno podsjetiti
se istine kako je najnoviji ciklus nasrtaja onih koji
ne toleriraju demokratsku Hrvatsku silovito započeo,
ovdje svima odveć znani, verbalni atentator i
trgovački putnik komunističkoga "jugoslavenstva jučer,
danas i...zauvijek", koji je, prije desetak mjeseci,
otvoreno optužio Crkvu u Hrvata da je "desničarska",
"nacionalistička", "proustaška". Kasnije je njegova
jugoslavenstvujušća istomišljenica, u londonskoj im
središnjici, objavila doista klevetnički pamflet o
"ustašlucima" Sanaderove Hrvatske, kojima je, po
pamfletistkinji našoj, "zajednički imenitelj" navodna
"rehabilitacija fašističke ideologije" i "očigledno
nepostojanje volje kod državnih institucija" da
"reaguju" na nju.
Krajnje netolerantna prema istini, ova
je hrvatsko-srpska spisateljica pribjegla krivotvorini
i milijunskome je anglofonskom čitatetljstvu hrvatski
"turistički raj na zemlji" prikazala kao "ustaški
vaj", a demokratsku Hrvatsku označila nastavkom
"nacističke marionetske vlade između 1941. i 1945.
godine". U prijevodu na srpski, spisateljičino
(neutemeljeno) prokazivanje Hrvatske glasi: "Problem
je hrvatski stav prema sopstvenoj prošlosti. Dokumenti
i izjave su jedno, a stvarnost je druga stvar. U
stvarnosti, Hrvatska je pre svoje 17-godišnje
nezavisnosti bila nezavisna država samo jednom: između
1941. i 1945., za vreme nacističke marionetske vlade.
Upravo se na tu istoriju oslonila Hrvatska Franje
Tuđmana i to nastavlja". Zaključivši kako i
posttuđmanovska Hrvatska takve "ustaško-nacističke"
karakteristike kao "svoje duboko usađene vrednosti
čuva skrivenim", ova je crvena zvijezda (što Slavenkom
se Drakulić zove) smrknutoga dijela književnoga neba
nad Europom izrekla dosad možda najopakiju laž i
najstrašniju optužbu protiv demokratske Hrvatske od
njezina postanka 30. svibnja 1990. do danas.
Ćosićevskih priznanja za " srpsku laž stoljeća" ne će
joj stoga uzmanjkati, makar se samom srpskom akademiku
i ex-državniku D. Ćosiću omakla i poneka politička
istina, poput one u NIN-u od 23. listopada 2008., na
str. 18: "...ali mi smo osvojili i neke istorijske
pobede: Republiku Srpsku...".
Drakulićski ružno urezivanje
nacističkih obilježja u biće samo, nikada nacističke i
nikada fašističke, Croatiae imalo je brojne
ozdraviteljske učinke u narodu sklonu brzom zaboravu
nanesenih mu nepravdi. Jedan od inih je i probuđeno
sjećanje na četničko-partizansko urezivanje slova "U"
na čelu zarobljenim Hrvatima godine 1945. U tome se
času pada pod novu serbookupaciju, načelnik OZN-e za
okrug Banija usudio podsjetiti rukovoditelja i
srpskoga potpukovnika (kasnije i generala) OZN-e za
Hrvatsku Veljka Drakulića na sljedeće fakte: "U
Kostajničkom i Dvorskom kotaru narod ne vjeruje u
današnju vlast, i u Dvorskom kotaru neki kažu da to
nije naša država i naša vlast, jer su Srbi u
komandama, Srbi su svugdje, a Hrvati nigdje. U kotaru
Kostajnica dogodilo se da su naše vlasti pohapsile
neke ljude, izrezali im U na čelu i provodili ih kroz
selo i odvodili u šumu gdje su ih likvidirali.
Oduzimaju imovinu, blago, dovodeći lažne svjedoke...
Šovinistička mržnja se razvija u velikoj mjeri
dolaskom povratnika iz Srbije. Oni govore: Što ne
ubiješ sve Hrvate? Zašto čekate?..." (Partizanska i
komunistička represija i zločini u Hrvatskoj
1944.-1945. - Dokumenti , str. 234., Slavonski Brod,
2005.).
Uz Svjetski dan tolerancije (one koja
je podnijela čas genocida nad hrvatskim Gradom junakom
Vukovarom) i razvidne pokazatelje nastavka svesrpskih
nasrtanja, učinila mi se nepodnošljivom šutnja o
jednoj, gotovo stoljetnoj, praksi netolerancije prema
živoj, hrvatskoj Hrvatskoj, šutnja pred svima tim
djelima zlim.
Piše: MILE
PEŠORDA
Hrvatsko slovo br. 709., 21. studeni 2008.
07.11.2010. |
