Zastupali su stajalište da taj model valja primijeniti
na sve zemlje bez obzira na njihove ekonomske,
političke, povijesne i druge specifičnosti. Ta doktrina
prihvaćena je od mnogih zemalja, ali nije dovela do
očekivanog razvoja. Došlo je do pada proizvodnje,
zaposlenosti i životnog standarda. U RH, koja je također
usvojila tu doktrinu, kao i umnogome drugdje, ona je
proizvela povećanje siromaštva, socijalne nejednakosti i
socijalne isključenosti. Osobito u Hrvatskoj umjesto
stvaranja bogatstva, dogodila se pljačka bogatstva.
Zemlje koje su odustale od te doktrine, kao i one
zemlje koje su izabrale drukčiji put, imale su više
uspjeha, odnosno manje neuspjeha od Hrvatske. Evo
primjera nekoliko njih.
Primjer Poljske
I Poljska je počela proces tranzicije
primjenjujući uvjete MMF-a, u prvom redu kako bi svela hiperinflaciju na
podnošljivu razinu, ali je ubrzo shvatila da je "šok terapija", kako se nazvalo
taj model, uspješna u svladavanju inflacije, ali i sasvim nemoćna i neuspješna u
pokretanju razvitka. Zato Poljska odustaje od te doktrine i odlučuje se za
drukčiji put, prvenstveno za dobro pripremljenu, postupnu privatizaciju državnih
poduzeća uz istovremenu izgradnju pravne i institucionalne infrastrukture, jer
je uvidjela da je to prijeko potrebno za uspješno funkcioniranje tržišnog
gospodarstva i privatnog poduzetništva, s težištem na konsolidaciju banaka i
izgradnji odgovarajućeg pravnog sustava i učinkovitog sudstva.
Postepena privatizacija omogućila je da se prethodno provede restrukturiranje
poduzeća. Velike firme, gdje je to bilo opravdano i moguće, podijeljene su na
manje jedinice što je olakšalo privatizaciju i stvorilo snažan sektor malih i
srednjih privatnih poduzeća, koji se pokazao veoma dinamičnim zamašnjakom
gospodarskog razvitka.
Uspjeh postepene privatizacije u Poljskoj pokazao je da je bolje zadržati
poduzeća i u državnom vlasništvu nego brzopletom privatizacijom omogućiti
eroziju nacionalnih proizvodnih potencijala. Zahvaljujući provedenom
restrukturiranju i poboljšanom upravljanju takva poduzeća su uspjela povećati
proizvodnost.
Za razliku od Hrvatske, koja je dopustila da njena strategija razvitka bude
nametnuta izvana, Poljska za svoju razvojnu strategiju nije tražila odobrenje
međunarodnih financijskih institucija i centara moći, već je stavila težište na
dobivanje podrške svojih građana za program reformi. Uspješna Poljska je jedina
članica EU koja je izbjegla zapadanje u recesiju tijekom globalne krize.
Gospodarstvo Poljske ostvarilo je porast BDP-a u 2008 godini za 5,0 %, a u 2011
od 3,5 %.
Danas, a sve s namjerom da podupru malčice posrnuli gospodarski rast, Poljska
središnja banka snižava ključne kamatne stope i preferira slabljenje domaće
valute kako bi se pomoglo gospodarstvu i potaknulo i povećalo izvoz. Poljska
danas nije više zemlja iz koje se masovno iseljava i sve više je povrataka onih
koji su u početku tranzicije napustili zemlju.
Primjer Rusije
Eklatantan primjer devastirajućih
posljedica "šok terapije" i "privatizacije pod svaku cijenu" pruža Rusija.
Katastrofalan rezultat tranzicijskog procesa u Rusiji bio je drastičan pad
proizvodnje i životnog standarda. Srednja klasa je desetkovana. Siromaštvo se
bitno povećalo (godine 1989. svega 2 % Rusa živjelo je u siromaštvu, a godine
1998. broj siromašnih Rusa popeo se na 24 %). Sve je to bio rezultat nametnute
brze, nepripremljene primjene modela "tržišnog fundamentalizma".
Nakon jednog desetljeća kaotične i neuspjele privatizacije, Rusi obnavljaju i
jačaju državni sektor, ali zasnovanog na modernom korporativnom upravljanju, na
učinkovitosti i na konkurentnosti. Rusko gospodarstvo u fazi je velikog oporavka
i ekspanzije. Primjetan je agresivniji nastup ruskih državnih korporacija na
globalnom tržištu, pa tako i na hrvatskom.
Drukčiji put kojeg su Rusi izabrali pokazao se više nego uspješan. (Dobar
pokazatelj je i oporavak srednjeg sloja). Prema rastu BDP-a od 4,3 % Rusija se u
2011. našla na prvom mjestu u Grupi osam najrazvijenijih zemalja svijeta (G8) i
na trećem u grupaciji BRIC iza Kine i Indije. Ove godine očekuje se rast BDP-a
od 3,8 %.
Profesor na George Washington University, Donald Clarke već je 2006. godine
konstatirao da se u Rusiji i Kini radi o renesansi državnih poduzeća, ali ovoga
puta o kompetitivnim, fleksibilnim i dinamičkim državnim korporacijama sa
globalnim ambicijama, što se danas i potvrđuje. No mora se primijetiti kako i u
jednoj i u drugoj zemlji, manje ili više, nedostaje prave i istinske
demokracije.
Primjer Kine
Kad se odlučilo za prelazak na dinamičko tržišno gospodarstvo, Kina se
odlučila prihvatiti model suprotan onome Washingtonskog dogovora i MMF-a, to
jest slobodnog tržišta i privatnog poduzetništva uz bitno smanjenu ulogu države.
Ona zadržava državno planiranje i reguliranje razvitka i snažan i dinamičan
državni sektor. Ne rasprodaje sve banke strancima, već ih ostavlja i u državnom
sektoru. Takva politika pokazala se kao uvjet razvitka Kine. Unatoč skepse i
kritika pristaša neoliberalne doktrine i neoliberalnog kapitalizma, ta odluka
pokazala se više nego uspješna za gospodarsku i tehnološku transformaciju Kine,
nego da je to bilo usvajanje neoliberalne doktrine.
Kinezi su stvarali velik broj malih i srednjih poduzeća na razini gradova i
općina, koja su iako u javnom vlasništvu, bila bitan pokretač ubrzanog razvoja,
osobito ruralnih područja. Istovremeno je poticano osnivanje velikih firmi
visoke tehnologije. U razvojnoj je strategiji velik značaj imalo održanje
socijalne stabilnosti i s tim u vezi izbjegavanje masovne nezaposlenosti.
Restrukturiranje i modernizacija poduzeća provodila se istovremeno s
otvaranjem novih radnih mjesta, imajući u vidu ključnu važnost socijalne
stabilnosti, koju bi mogla narušiti masovna nezaposlenost, Vlada je pomagala
poduzeća u nevolji da se konsolidiraju i sačuvaju radna mjesta.
Uspjesi kineske strategije nisu izostali; društveni je brutoproizvod u
devedesetima rastao po prosječnoj godišnjoj stopi od 10 %. U 2012. godini
ostvaren je rast BDP-a od 7,7 %, a za 2013. godinu predviđa se kako će
gospodarski rast biti veći od 8 %. Usporedbe radi rast u razvijenim
gospodarstvima svijeta ove godine će dosegnuti svega 1,3 % pod pritiskom
smanjivanja potrošnje, visoke nezaposlenosti te slabog potrošačkog i pokretačkog
raspoloženja.
Zadržavši kontrolu gospodarskog razvitka u svojim rukama, kineske državne
korporacije doživjele su veliku ekspanziju. Postale su vodeći svjetski
proizvođači, ne samo tekstilnih, nego i mnogih drugih industrijskih proizvoda,
pa i proizvodnje visoke tehnologije. Kineske državne tvrtke veoma su dinamične i
proizvode preko 50 % društvenog proizvoda i njima se pripisuje bitna uloga u
uspješnosti kineskog gospodarstva.
Kina je izrasla u svjetsku ekonomsku velesilu s izgledima da u dogledno
vrijeme postane najveća gospodarska sila svijeta koja će potisnuti američku
svjetsku dominaciju i povezano s time ukidanje globalne prevlasti neoliberalnog
kapitalizma- smatraju stručnjaci. (Njene devizne rezerve strelovito rastu - od
180 milijardi dolara u 2000. godini skočile su na 941 milijardu dolara u 2006.
godini, a već godine 2011. iznose 3200 milijardi dolara).
Kina je danas sve značajniji igrač na svjetskom tržištu i u globalnom
gospodarstvu. Njen cilj okončati ekonomsku dominaciju Zapada. Ona namjerava
prestići i SAD i EU i Japan ne samo u tehnološkom, nego i u znanstvenom
napretku. (Stotine tisuća kineskih studenata studira na inozemnim sveučilištima,
a u SAD su kineski studenti najbrojnija strana studentska populacija). Šanse
Kine bile bi još daleko veće ako bi se Kina transformirala i u istinsko
demokratsko društvo.
Primjer Brazila
Do prije 2002. godine brazilske su vlasti pod pritiskom SAD primjenjivale
neoliberalnu politiku privatizacijom svih državnih poduzeća i banaka,
liberalizacijom vanjske trgovine i restriktivnom monetarnom i fiskalnom
politikom. Posljedice su bile slične ovim današnjim u RH; nezaposlenost je
ostala visoka, vanjski dug je nezaustavljivo rastao, socijalne razlike i
siromaštvo dosegnuli su kritičnu razinu, a stopa ekonomskog rasta bila je
zanemariva.
Godine 2002. novo vodstvo odbacuje neoliberalnu doktrinu i neoliberalni
kapitalizam, a skupa s njime i hegemonističke težnje SAD-a. Dolazi do odlučnog
suprotstavljanja globalnoj vladavini financijskog kapitala. Rađa se novi smjer
ekonomske politike u kojem je uloga države da planira i raznim poticajnim
mjerama stimulira razvitak i ako je potrebno sudjeluje u financiranju razvitka u
partnerstvu s privatnim sektorom. Moto je da bez uloge države u promicanju
gospodarskog razvoja nema gospodarskog razvoja. Zaokret je donio promjene.
Brazilska ekonomija je osma najveća na svijetu, a prema paritetu kupovne moći
sedma najveća. Jedna je od najbrže rastućih ekonomija i novih svjetskih
gospodarskih sila. Ove godine očekuju rast od 4 %, a brazilski eksperti
predviđaju kako će Brazil prije 2015. godine postati peta ekonomija svijeta.
Danas, kao glavni cilj Brazila je intenzivno zapošljavanje i iskorjenjivanje
siromaštva za što je i dalje potreban brz privredni rast.
Do promjene odbacivanja modela slobodnog tržišta u njegovoj radikalnoj verziji
došlo je poslije i u drugim latinsko-američkim zemljama.
Južna Amerika danas ostvaruje ekonomski rast o kojem npr. Europa, u cjelini
gledajući, može samo sanjati. Ministar vanjskih poslova uspješnog Čilea A.
Moreno nedavno izjavljuje da "Latinska Amerika po prvi puta nije dio problema
nego jedan od izvora mogućeg rješenja za globalnu krizu".
U Latinskoj Americi neoliberalni kapitalizam i hegemonističke težnje SAD
zdušno su i odlučno odbačene, a autori koji su proučavali njihovu renesansu
složni su da će, ako ustraju i uspiju na putu izgradnje socijalno pravednog,
ekonomski uspješnog i stvarnog demokratskog društva, potvrditi mogućnost
suprotstavljanja globalnoj vladavini financijskog kapitala i pružiti poticaj i
ohrabrenje mnogim pokretima diljem svijeta koji se bore za bolji svijet.
Danas je sasvim jasno
da i Hrvatskoj treba novi put i nova nada. Da su njene elite koje vladaju
izabrale pogrešan i grješnički put. Da slušaju savjete opakih. Zato je za novi
put i novu nadu potrebno prije svega da se oni promijene. Međutim oni se ne
namjeravaju promijeniti, jer da žele onda bi prije svega slušali riječ Njegovu
koja je svjetiljka čovjeku i svjetlo pravom putu (Psalam 119; 105).
Ima li dakle prema tome nade za Hrvatsku, za nas? Nade ima ako im odlučno
kažemo "Ne"!
Osobito ima nade za nas ako izaberemo drukčiji put od njihovog puta, ako
maknemo nogu od njihove staze (Izreke 1; 10-33).
Ima li nade za njih? Na svom grješničkom putu mnogi se od njih nečemu nadaju,
međutim na takvom putu mnogi u svojoj nadi umiru, a u mnogima nada umire prva.
Piše: Mirko
Omrčen |