Knjiga Druže pope, u ime zakona - izlazi iz groba!
(Martyrium Croatiae, Zagreb 2011.) samo je kratka ali
značajna epizoda poslije prvog don Bakovićevog
kažnjavanja i zatvaranja. A drugi, treći i četvrti puta
zatvaran je zbog svećeničkih aktivnosti, rada s djecom i
mladeži te spominjanja imena Hrvat! Ukupno je odrobijao
deset godina i tri mjeseca zatvora, a da ništa nije
učinio ni govorio protiv ondašnjeg Titovog režima i
države! Nije se bavio politikom, a najbolje godine
mladosti proveo je po Titovim zatvorima. Danas bi većina
zaboravnih Hrvata ustvrdila - nemoguće! Pa ipak je -
moguće! Upravo knjiga Druže pope, u ime zakona -
izlazi iz groba! obnavlja sjećanje koliko je
komunizam bio apsurdan, opak i zločinački sustav -
usmjeren protiv hrvatskih katolika. Ova najnovija don
Bakovićeva knjiga ponovno na to ukazuje, opisujući
sjećanja Kristovog svećenika za pravo vjeronauka u
Bosni.
Neki govore
- vjera je u komunizmu bila slobodna. Svećenik don
Baković već u Predgovoru tvrdi - samo na papiru! U
praksi je stanje bilo posve drugačije, što se posebice
odnosilo na katoličku crkvu i na pripadnike hrvatskog
naroda u Bosni i Hercegovini. Bilo je to vrijeme
neposredno poslije Drugog svjetskog rata, kada je
Bosna i Hercegovina bila očišćena od svega što je
disalo hrvatski, brojni su Hrvati poubijani, mnogi su
završili na robijama.
Bilo je to
vrijeme kad su svećenici pozivani uzastopno na
saslušanja, pretresani su im stanovi i župni uredi te
su živjeli u stalnom strahu kad će im Udba udariti na
vrata. Mnogi su svećenici bezrazložno zatvarani.
Primjerice franjevac fra Božo Borić, don Antin kolega
po svećenstvu i po mladosti, u ljeto 1959. g. lišen je
slobode u Sarajevu, odmah drugi dan poslije mlade
mise. Po crkvama su na misama nazočili komunistički
špijuni koji su otkucavali svaku izgovorenu riječ. U
Kaknju je u jesen 1959. g. uhićen župnik Miroslav
Petrović, pod optužbom rada protiv naroda i države. U
rudarskom mjestu Kakanj, s brojnim hrvatskim
obiteljima, nema zamjenskog župnika. Zato Don Anto
Baković, kao mladomisnik, mora ponovno prekinuti
studij na Đakovačkoj bogosloviji i zbog nedostatka
svećenika doći u jesen 1959. g. za upravitelja župe
Kakanj. Don Anto kao uzoran bogoslov i student
teologije, zna da je vjeronauk osnov vjere u
katoličkim obiteljima. Dolaskom u Kakanj, u kojem
postoje osnovne i srednje škole, odmah pokreće
vjeronauk, okuplja djecu i mladež svih uzrasta,
uspostavlja brojnu ministrantsku skupinu dječaka.
Pokreće rad župe, isplaćuje dugove izgradnje župne
kuće i ubrzo župu dovodi u puni vjernički zamah;
postaje obljubljen među djecom, ali i među roditeljima
i odraslima.
Za Božić 1959. stiže komunističko
upozorenje Hrvatima u Bosni: Okružni sud u Sarajevu
18. prosinca 1959. presuđuje petnaestorici hrvatskih
mladića "što su podstaknuti i organizovani od
ustaške emigracije formirali ilegalnu organizaciju sa
namjerom da protuustavnim putem obore vlast radnog
naroda u FNRJ i razbiju jedinstvo naroda
Jugoslavije...". Ponovno jedan u nizu montiranih
komunističkih sudskih procesa s ciljem zastrašivanja i
zlostavljanja Hrvata u Bosni. Prvooptuženi je bio
novinar, Tomislav Vidović, star 25. g., Hrvat, osuđen
je na 15 godina strogog zatvora. To je osoba bez koje
se ne može pisati novija povijest Hrvata Bosne i
Hercegovine, navodi Baković i donosi nekoliko njegovih
pisama iz kojih je vidljivo koliko je taj čovjek
ponosno nosio svoj hrvatski robijaški križ. Po njemu
nazvana Vidovićeva grupa od 15-torice hrvatskih
mladića ukupno je osuđena na 105 godina robije.
Presuda je bila podešena kao komunistička čestitka za
katolički Božić 1959. g..
Dana 10. veljače 1960. umro je
kardinal Alojzije Stepinac. Don Anto idući dan služi
misu zadušnicu u Kaknju i potom odlazi noćnim vlakom u
Zagreb na pokop. Cijelu je noć stajao u vlaku, a zatim
držao posmrtnu stražu kod odra budućeg blaženika,
kojeg nije zanijekao i kome je u čast odslužio četiri
godine najteže robije. Poslije pokopa u zagrebačkoj
katedrali još istog dana vratio se vlakom u Kakanj.
Zar je itko mogao sumnjati kako bi pokop blaženog
kardinala mogao proći bez mladog svećenika don Anto
Bakovića, robijaša za Stepinčevu istinu?
Poslije smrti Stepinca svećenik Baković još više radi s djecom
na vjeronaku. Među djecom je obljubljen, općinski drugovi negoduju, jer nikada u
Kaknju nije bilo takvog masovnog odlaska djece u crkvu, na vjeronauk; dolaze čak
i djeca drugova članova Saveza komunista. Komunisti počinju Bakovića pozivati na
razgovore u Socijalistički savez, u partijski komitet, na razgovare sa
predstavnikom SUP-a. Bakovića pokušavaju uvjeriti kako je pretjerao, jer je
previše aktivan s djecom i omladinom, kako s vjeronaukom ometa školsku nastavu i
da je to u konačnici rad protiv Partije.
A svećenik Baković im odgovara: "Oprostite drugovi, ali nisam ja
zaslužan što su djeca privržena Crkvi, nego je za to očito zaslužna ljepota
Evanđelja što im ga ja tumačim. Učenici trče za Isusovim Evanđeljem, a ne za
mnom." Tako je mladi svećenik Baković doskočio drugovima za neko vrijeme, no ne
za dugo. Crkva je u Bosni tada bila duboko zarobljena, piše Baković. Rekli su mu
u partijskom komitetu da nemaju problema sa svim svećenicima. Naime, neki
svećenici uopće nisu držali vjeronauk, a neki samo neznatno za prvu pričest i
krizmu. Strah je ovladao većinom. Iako Baković nije izgovorio ni jednu političku
riječ, samo Evanđelje Isusa Krista i to je smetalo Partiji. No, po pitanju vjere
nisu bili osjetljivi na stare bake, ali su bili osjetljivi na djecu i mladež.
Partijci su smišljali kako riješiti slučaj hirovitog Bakovića.
Dobra prilika se ukazuje kad umire muslimanka, po imenu Đula, bez rodbine,
poznata pijanica i kafanska žena. U to vrijeme groblja su bila konfesionalna,
muslimansko u nadležnosti džamije, pravoslavno u nadležnosti pravoslavne Crkve,
a katoličko u nadležnosti župnog ureda u Kaknju. Hodža ne dopušta pokojnicu
pokopati u muslimansko groblje, jer se Đula napila za vrijeme ramazana i
smrznula u jarku. Komitet putem općine odlučuje pokojnicu pokopati na katoličkom
groblju. To je presedan, ali i dokaz njihove svemoći. Svećeniku Bakoviću šalju
provokatoricu koja ga napada, kakav je on svećenik bez hrabrosti i razglašuje to
po Kaknju. Na groblju Baković se opire tom pokopu. Nekoliko stotina okupljenih
katoličkih vjernika je zatečeno, pogrebnici također. Dolaze općinari, pitaju
zašto Baković stvara nered, zašto podriva vlast radnog naroda. Svećenik Baković
traži pismenu odluku po kojoj se Đula pokapa na katoličkom groblju i kaže:
"Hodža nije dao pokopati na svom groblju, a ja stvaram nered ako to također ne
mogu dopustiti..." Dolazi do vrhunca drame, općinari prijete i psuju, stotinjak
okupljenih vjernika katolika promatra razvoj događaja. Konačno se na silu želi
pokopati Đulu u iskopani grob. Baković se odlučuje na posljednji dramatičan čin
- skače u iskopanu raku! Okupljeni narod plješće. Vox populi, vox Dei! - glas
naroda, glas Božji.
Tada slijedi prijetnja vlasti -
oružanom silom! Dolazi milicija, jedan od milicajaca
usmjeruje automat u Bakovića i izgovara: Druže
pope, u ime zakona - izlazi iz groba! Baković
kratko promišlja i razumno je odlučio. Činio je ono
što je do tada mogao, a pod prijetnjom oružja izlazi
iz groba. Neki su ga hvalili, netko se čudio i
osuđivao, no narod je zaključio kako je njihov
svećenik - junak! Baković je tumačio vjernicima, kako
je on u potpunosti bio za poštivanje zakona i stoga je
tražio napismeno da se Đula pokopa na katoličkom
groblju zbog općinskog prekršaja o očuvanju
konfesionalnosti groblja. Dakle bio je taj koji se
zalagao za zakon i red, a oni koji su prisilno
pokapali prekršili su oboje. Međutim sudac za
prekršaje nije dijelio Bakovićevo mišljenje. Kaznio ga
je s 30 dana zatvora zbog remećenja javnog reda.
Baković se žalio Vrhovnom prekršajnom sudu BiH, koji
je potvrdio presudu. Zatim se žalio Saveznom vrhovnom
sudu u Beogradu.
U međuvremenu partijci su odlučili
riješiti 'slučaj Baković' pod svaku cijenu. Iz tih
razloga iz zatvora su pustili župnika Miru Petrovića,
a od nadbiskupa dr. Marka Alaupovića u Sarajevu
zatražili da Baković žurno napusti Kakanj. Nažalost
mladi svećenik Anto Baković nije blagonaklono primljen
u sarajevskom Kaptolu. Podvrgnut je poruzi, kritici i
osudi. Nije prihvaćeno što je opravdano inzistirao na
provedbi civilnih zakona i tražio pismeno rješenje za
pokop muslimanke u katoličko groblje. Ništa nije
značilo ni to što hodža prvi nije dao pokopati
muslimanku u muslimansko groblje. U nadbiskupiji nisu
pokazali razumjevanje ni za pastoralni rad svećenika
Bakovića koji je osnovao čak 20-tak (!) vjeronaučnih
grupa u Kaknju. Nadbiskup ga je razriješio službe i
poslao u zabitnu župu Korićani na vrhu Bosne, na
Vlašić planini, a Baković je to pokorno primio.
Naredba komunističkih drugova i strah u sarajevskoj
nadbiskupiji, nadvladao je sve argumenate. Očito se
nije postupalo po uzoru na nadbiskupa Stepinca, za
koga je bogoslov Baković četiri godine robijao.
Godinu i pol po odlasku iz Kaknja,
svećenik Baković je od Vrhovnog suda iz Beograda
primio usvajanje svoje žalbe. Vrhovni sud je naredio
da se Đula ekshumira iz katoličkog groblja i mora
pokopati u muslimanskom groblju, iako su groblja u
međuvremenu prestala biti konfesionalna i postala
općinska. Upornost svećenika Bakovića pravno formalno
dobila je svoj pravedni završetak, na znanje drugovima
iz kakanjskog Komiteta ali i kleru sarajevskog
Kaptola. Mnogo godina kasnije u Beogradu je don Anto
Baković slučajem okolnosti nazočio jednoj večeri na
kojoj je jedan srpski ministar prepričavao kakanjski
slučaj otpora katoličkog svećenika kao uzorni primjer
za srpsko pravoslavno svećenstvo.
Zaključno, knjiga Druže pope, u
ime zakona - izlazi iz groba! oslikava otpor
mladog svećenika u totalitarnom partijskom režimu.
Knjiga je opremljena fotografijama vjeronaučnih
skupina iz Kaknja tog doba te time dokumentira vrijeme
i događaje. Potrebno je iskreno zahvaliti glavnom liku
priče, autoru don Anti Bakoviću za još jedno
svjedočanstvo iz opakih komunističkih vremena.
Posebice, jer je don Anto Baković u načelima ljubavi
za svoj narod ostao ustrajan i dosljedan sve do danas.
Komunistima je u prošlosti katolički vjeronauk bio
opasan ideološki neprijatelj. A glavni lik, usamljeni
katolički svećenik, spreman je bio sve riskirati za
katolički nauk i svoj vjernički puk! U današnjim
promjenjenim okolnostima, takve se ljudske drame čine
posve nevjerojatne. Zato, takav istiniti događaj
zaslužuje svoje filmsko ostvarenje. Naime, knjiga
Druže pope, u ime zakona - izlazi iz groba! pravi
je političko-vjerski triler iz komunističkih vremena.
Piše: Damir Borovčak
Slike: Oskar Šarunić
![](images/damir02.jpg)
![](images/damir01.jpg)
|