Duhovna i gospodarska obnova
Prvi ste biskup obnovljene Sisačke biskupije, koja
dobrim dijelom zahvaća područja koja su bila izložena
velikim ratnim stradanjima. Kako ocjenjujete oporavak
tih područja od posljedica rata na gospodarskom,
političkom i duhovnom planu?
- U ovom području, između rijeka Une i Kupe,
neprestano su se vodili ratovi i nadirale razne
vojske, a hrvatski se narod stoljećima branio i
krvario. Ja znam reći da je u Domovinskom ratu pola
naš biskupije bilo porušeno, spaljeno i sve hrvatsko i
katoličko uništeno. Oporavak je započeo poslije 1995.,
a traje još i danas. Naime, od 25 srušenih crkava još
uvijek dvije župne crkve nisu obnovljene - jednu,
svetište Majke Božje u Gori, završili smo prošle
godine, dakle 20 godina nakon rata.
No, obnova treba zahvatiti ne samo gradnju porušenih
objekata, nego još više i duhovnu izgradnju, odnosno
vraćanje nade i stvaranje pretpostavki da se život ne
samo vrati, nego i razvija i napreduje. A to u našim
krajevima još nije slučaj, još uvijek se odavde
odlazi, puno toga još nedostaje. Najgore je što se to
područje zove "područje od posebne državne skrbi", a
zapravo je to područje državne nebrige. Koliko možemo
borimo se da se stvore uvjeti da se duhovna obnova što
više učvrsti pa da i gospodarstvo onda napreduje.
Predsjednik ste Vijeća Hrvatske biskupske
konferencije (HBK) za ekumenizam i dijalog. Na
području Sisačke biskupije živi i mnogo pravoslavnih
vjernika, tako da ste i sami zasigurno izravno
uključeni u mnoga pitanja koja se tiču ekumenskog
dijaloga. Možete li nam reći nešto više o ciljevima i
aktivnostima Vijeća za ekumenizam i dijalog?
- Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK razmatra i
koordinira ekumenske djelatnosti te učvršćuje dobre
odnose među različitim vjerskim zajednicama u RH.
Međutim, neki to krivo shvaćaju pa misle da je
potrebno izgubiti svoj identitet i utopiti se u nekom
bezličnom zajedništvu gdje bi svi bili isti. To nije
tako jer što je svaka Crkva ili vjerska zajednica
svjesnija svog vlastitog identiteta, bolji je
sugovornik u tom dijalogu u kojem se učimo druge
prihvaćati, poštivati i zajedno surađivati.
U mojoj biskupiji imamo i pravoslavne kršćane i
muslimane, te još neke manje vjerske zajednice. Sa
svima gajimo dobre odnose, osobito se često susrećemo
u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, ali i
tijekom godine, na različitim tribinama, proslavi
blagdana te u projektima koji pokazuju bogatstvo naših
različitosti. Mi, katolici kao većinska zajednica
želimo i dalje biti na ovom prostoru duhovna potpora
našem narodu u teškoćama koje ovdje nikad nisu
nedostajale.
"Slučaj" Stepinac
Član ste i Biskupske komisije HBK za dijalog sa
Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Možete li nam nešto
više reći o procesu kanonizacija bl. Alojzija Stepinca
i o osnivanju mješovite komisije o bl. Stepincu? O
tome je u Božićnom razgovoru za naš portal govorio i
biskup mons. dr. sc. Mile Bogović, no od tada su
prošla tri mjeseca. Dobar dio hrvatskog puka, naime,
ne gleda blagonaklono na ono što im izgleda kao
uvlačenje politike u kanonizaciju blaženika koji
predstavlja istinsku moralnu i duhovnu vertikalu. Je
li u povijesti već bilo slučajeva osnivanja mješovitih
komisija pri kanonizaciji, ili se u slučaju bl.
Alojzija Stepinca radi o presedanu?
- Na žalost, ovo je, koliko je meni poznato,
presedan i nikada do sada ni za kojeg sveca nije bilo
takve procedure. Međutim, koliko god me žalosti što
ova završna faza Kardinalove kanonizacije nije dobro
započela, sve više uviđam da će to donijeti i dobre
plodove, kako za naš narod, tako i za čitav svijet.
Naime, svetost našeg Kardinala Stepinca upoznaju ovako
mnogi koji nisu o njemu puno znali. Sada se raspravlja
na raznim razinama, ne samo u toj spomenutoj
mješovitoj radnoj grupi - koja je u međuvremenu
konstituirana od predstavnika Katoličke Crkve i Srpske
pravoslavne Crkve.
Važno je pritom da će rad tog tijela biti vremenski
ograničen i da njegov rad neće utjecati na konačni
pravorijek koji treba dati Papa. On pak ne može biti
drukčiji nego što je zaključak Kongregacije za kauze
svetaca, koja je završila svoje ispitivanje i donijela
pozitivno mišljenje o Kardinalovoj svetosti. No, na
žalost ne vjerujem da će dobra namjera pape Franje
uroditi željenim promjenama u mišljenju SPC koja posve
neutemeljeno osporava svetost našeg Kardinala.
Pontifikat pape Franje
Papa Franjo već se tri godine nalazi na čelu
Katoličke crkve. Može se reći kako je papa započeo
određene promjene u Crkvi koje se često tumače kako
kojoj strani to konvenira. Trebaju li Crkvi promjene i
kako ste Vi doživjeli dosadašnji pontifikat pape
Franje?
- Papa Franjo je nesumnjivo unio jednu novu svježinu
u percepciju Crkve i pokrenuo neke procese koji
sigurno stavljaju naglaske na ono bitno što Crkva
treba živjeti i svjedočiti. Uvijek su reformatori
teško dolazili do svojih ciljeva, ali na kraju gledano
to je donijelo nešto dobro Crkvi i društvu. Tako
smatram da i papa Franjo, želeći obnoviti Crkvu,
donosi veoma potrebne i važne pomake u shvaćanju Crkve
i njezina poslanja danas u svijetu. Međutim, njega
vole mediji i na žalost njime često i manipuliraju.
Recimo kod nas je, osobito za vrijeme bivšeg
vladajućeg režima u Hrvatskoj, sve vrvjelo u medijima
od pohvala Papi, dok je ujedno još više bilo promidžbe
protiv Crkve u našem narodu, protiv biskupa, protiv
svećenika i vjernika. To je besmisleno, ali moguće u
Hrvatskoj, jer je ona, na neki način, postala zemlja
apsurda. Deklarirani nevjernici poučavali su nas
vjernike što papa misli te kako se mi ne slažemo s
njim, a oni su baš na njegovoj "liniji", itd. Sjetimo
se samo izjave jednog političara da bi i papa glasovao
za njegovu bezbožnu političku opciju, što je bilo u
najmanju ruku neukusno.
Gostujući u emisiji "Markov trg" svojedobno ste
izjavili da hrvatski brod teško plovi, da je pun rupa
i pušta na sve strane te da će trebati puno energije,
dobre volje vizije i zajedništva da se prevladaju
teškoće. Kako gledate na perspektive Hrvatske nakon
što su na Pantovčaku i u Banskim dvorima na dužnosti
stupili novi ljudi?
- Veseli me što je s političke scene odnosno s
vlasti otišla bezbožna opcija koja je ponižavala
vjernike, ali i hrvatske branitelje, znanost,
zdravstvo, radništvo i tolike naše državljane.
Sadašnji je državni vrh svakako puno bolji od toga,
ali zateklo ih je veliko polje rada i nije im lako.
Trebat će strpljivosti i puno teškog rada da se stvari
poprave. Nije samo prošla vlast upropaštavala državu,
bila je to i ona prethodna. Oni prije u
materijalno-duhovnoj korupciji, a ovi poslije u
moralno-identitetskoj korupciji. I jedni i drugi
nazivali su svoje djelovanje napretkom. Što je još
gore, to i danas misle. Dobro je zato da su otišli.
Protunarodna vlast uništavala je obitelj, moral,
tradicijske vrijednosti na kojima je sazdan identitet
našega naroda, branitelje koji su stvorili ovu državu,
a ova sadašnja ima problem u tome što je sastavljena
od raznorodnih skupina i pojedinaca te se teško i
sporo usuglašava i donosi odluke. To ljude zbunjuje i
unosi nepovjerenje. Mi vjernici trebamo se moliti za
ljude na vlasti i pomoći onima koji su se spremni
žrtvovati ne za sebe nego za narod.
Mediji
Često se ističe da tzv. masovni mediji svojim
neprofesionalizmom, žutilom, pa i primitivizmom truju
društvene odnose i bitno pridonose eroziji društvenih
vrijednosti. Kako gledate na općenito stanje u
hrvatskome medijskom prostoru i što bi trebalo
napraviti kako bi se novinarstvo vratilo objektivnosti
i profesionalizmu?
- Mediji u Hrvatskoj trebaju se osloboditi tutorstva
politike i krupnog kapitala jer njegovi vlasnici, koji
se lukavo skrivaju od očiju javnosti, nameću svoje
interese i ideološke obrasce koji nisu identični s
interesima i s identitetom većine stanovnika Hrvatske.
Sami novinari su veoma podložni tim utjecajima i često
su, osim onih u manjini koji su doista zlonamjerni,
vođeni pritiscima i očekivanjima političara na vlasti
i svojih vlasnika o kojima ovise. Zato bi u toj
profesiji trebali biti ljudi hrabri i samostalni,
visokih moralnih principa i vođeni istinom i željom da
svome narodu služe, a ne da ga zavode i iskorištavaju.
Usudili bismo se reći da je problem medija zapravo
znatno širi i tiče se danas cjelokupnog Zapada. Većina
medija i na Zapadu po mnogočemu postala je integralnim
dijelom sustava kojeg kontroliraju političke elite, s
vrlo usmjerenim ideološkim djelovanjem. Što je s
katoličkim medijima? Recimo, čini nam se da u
Hrvatskoj već godinama nema glede toga nekih bitnijih
promjena.
U posljednje vrijeme pojavila se katolička
televizija Laudato tv. No, ona nema koncesiju na
javnoj mreži i to je problem koji bi se trebao
riješiti. Što se pak tiče ostalih katoličkih medija,
tu je Hrvatski katolički radio, Radio Marija te
tiskovine, od kojih je najpoznatiji Glas Koncila, no
njihova je slušanost odnosno čitanost veoma mala.
Dapače, katolički tisak imao je puno veću tiražu u
komunističko vrijeme jer je to bio gotovo jedini
prozor kroz koji je naš narod obasjavala istina.
Dolaskom promjena i vjernici su povjerovali da će
sada u javnim medijima moći sudjelovati i dobivati
istinite informacije i o Crkvi, no sve dalje taj je
prostor gotovo potpuno osvojila protucrkvena politička
opcija i to je sada problem koji treba rješavati nova
vlast, ne zato da se dodvori Crkvi, nego zbog
demokratskih principa jer javni mediji moraju biti
odraz stanja čitavog društva, a društvo nije ni samo
ni većinsko jednog ideološkog predznaka koji nam se
već godinama nameće preko tzv. javnih medija.
Jedan od velikih problema s kojima se Hrvatska
suočava je odlazak mladih, mahom školovanih ljudi.
Stanje je po nekima alarmantno, što se tu može
poduzeti? Kakva bi, pak, trebala biti pronatalitetna
politika?
- Na državi i na svim ne samo državnim nego javnim
ustanovama je da stvaraju pretpostavke da mladi ne
odlaze, da im se otvaraju radna mjesta i mogućnosti
života i napretka u domovini, da se nadalje mladim
obiteljima otvore mogućnosti dobivanja stana pod
povoljnim uvjetima i da se podupire različitim
mjerama, kao što je smanjivanje poreza, zatim primanja
čitavog iznosa plaće ne samo u prvih šest mjeseci nego
za vrijeme čitavog rodiljnog dopusta za majke i očeve
te uvođenje instituta majke hraniteljice koja bi za
više od troje djece dobivala punu prosječnu plaću, a
mogla bi se potpuno posvetiti svojoj obitelji, itd. A
na nama vjernicima je osobita zadaća da stvaramo
ozračje optimizma i nade, da unosimo u naše hrvatsko
društvo vjeru da se možemo nositi sa svim poteškoćama
i da ih možemo nadvladati pomoću Božjom.
I za kraj ovoga Uskršnjeg razgovora, želite li
uputiti i neku poruku našim čitateljima?
- Svima želim sretan Uskrs, blagdan Kristove i naše
pobjede, blagdan naše nade i optimizma, blagdan života
i radosti!
O. Barišić, D. Dijanović, www.hkv.hr
www.hkz-kkv.ch
naslovnica |
