Kad gledam naš svijet po Americi, kad ga uspoređujem u
svim prošlim godinama s nama i kad gledam našu
nekadašnju sirotinju koja je vani redovito dosegnula
pristojan život, čovjek ne može nego prokleti komunizam.
Usporedite nas i njih
Jer, tek ovdje vidite što nam je sve Tito napravio,
tek ovdje vidite u kakvom su jadu i sirotinji doma
živjeli naši roditelji i mi s njima, tek ovdje vidite
do koje nas je razine sustav upropastio. Kad pogledate
prosječnog Amerikanca vlastite dobi ili dobi naših
roditelja i usporedite, možete šestarom ocrtati
razlike koje je uklesao u nas upravo Titov režim. I u
tom smislu mi danas kao država zapravo ne radimo ništa
drugo negoli ispravljamo pogreške koje je komunizam
donio.
U prvom redu komunistički mentalitet, koji se ne
gasi. Pogledajte katastarske knjige koje je komunizam
izmislio jer drugačije nisu mogli voditi evidenciju
onoga što su oteli. A uveli su katastarske knjige samo
da bi mogli ozakoniti pljačku 1945. Oduzmu vam imovinu
i katastarski je upišu na svoje ime! Do dana današnjeg
to pitanje nismo riješili. A takvih je tema more.
Kad poslušate naše ljude vani i kad slušate njihove
sunarodnjake u domovini, najprije vidite gomilu
zombija u domovini kojima je čekićem zakucana svaka
poduzetnost. Sreo sam u Clevelandu Ivana Katića, koji
je tu više od 40 godina, počeo je bez dolara u džepu i
velikih diploma, ali zato mu je poduzetnički duh takav
da ima firmu sa stotinu zaposlenih i godišnje radi 30
milijuna dolara biznisa.
Pogledajte njega i njegov osjećaj za biznis koji mu
je Amerika razvila, standard koji mu je Amerika
dopustila, i pogledajte njegova sunarodnjaka u
Slavoniji, otkuda je otišao, i vidjet ćete što je
komunizam napravio ovom narodu. Ako niste bili dio
komunističke elite, da biste živjeli kao čovjek, da bi
vam se dopustilo da zarađujete, da bi vam se dopustilo
da razvijate svoj poduzetnički duh, da bi vam se djeca
mogla školovati izvan komunističkog svjetonazora, vi
ste morali otići tisućama kilometara dalje od tog
paklenog ognja.
Dobili su šansu
Što su našli u Americi? Ništa, samo šansu koju im
Tito nije dao. Šansu da rade i zarade, šanse da se
razvijaju, a da ne moraju dušu prodati partiji! Gledam
njih i gledam generaciju svojih roditelja i rukama
mogu uhvatiti taj zločin koji je tu počinjen. Jer,
komunizam nam je uzeo dušu, zatukao svaku kreativnost,
zakucao u zemlju svako poduzetništvo, smrskao
nacionalnu svijest i uništio radnu kulturu koju su
naši djedovi temeljito imali. Dok su se tako ovdje
Titovi satrapi na nama iživljavali, Amerika i Zapad su
Hrvatima koji su pokucali na njihova vrata pružili
ruku, njihovoj kreativnosti, nagrađivali i poticali
njihovu poduzetnost i puštali ih bez udbaške pratnje
da odlaze u crkve i ponosno u rukama drže hrvatske
zastave.
I naravno, kad je došao kapitalizam da Titov uspjeh
nije izostao, pa je kapitalizam kod nas dočekala,
umjesto vojske poduzetnika, horda zombija. Bez
elementarnog osjećaja za poduzetništvo, bez bilo kakve
kreativnost, sakati i usukani, iskompleksirani,
ustrašeni. One koje nisu likvidirali, njih su
lobotomirali i kao ceh tome mi danas nemamo nacionalne
elite dostojne potreba hrvatske države.
Gledam američku školu u koju prijatelj vodi dijete i
slušam kako im svaki dan prije nastave svira američka
himna. Da im svaki put prije bilo koje sportske
priredbe ili utakmice u bilo kojem sportu svira himna.
I vodi me navečer gledati u Clevelandu "Cavallierse",
pa prije utakmice slušam sjajnu crnačku pjevačicu kako
pjeva himnu zajedno s pola dvorane.
I sjetim se da u ovoj mojoj titoističkoj Hrvatskoj
to nije moguće jer bi se Nenad Stazić i Vesna Pusić
prije odmetnuli u šumu negoli podigli ruku za takav
zakon. Do koje je razine ta komunistička svijest
žilava.
Bože, hoćete li nam ikada dopustiti da normalno
živimo? U tim sekvencama, u detaljima koje mi more
Hrvata prepričava o tome kako su uspjeli vani, zrcali
se sva razlika moje neokomunističke Hrvatske i
modernog zapadnog svijeta.
I zato prezirem komunizam i Jugoslaviju jer su nam
ukrali pola stoljeća. Jer su ubili generacije i
generacije i oteli im priliku da žive kao ljudi.
Tisuće Hrvata ne bi se maknulo sa svojih sela samo da
im se dopustilo da žive kao ljudi, tisuće i tisuće
Hrvata ne bi napustilo zemlju da već prvi dani osvete
45. nisu govorili da se sprema likvidacija biblijskih
razmjera!
Posljedice zla
S druge strane, najveći dio naše današnje svekolike
nedotupavosti korijene vuče iz Titova doba. Generacije
srednje dobi nisu sposobne odbaciti stari mentalitet
jer je inicijacija komunističkog sustava i za njih
bila prejaka. Samo to objašnjava zbog čega nemamo ni
poduzetnika ni menadžera. A svijet ih je prepun. I ne
samo da je vani naš svijet financijski uspio, što mu
je pod Titom bilo zabranjeno, taj je svijet sačuvao
hrvatsko srce. Trebate vidjeti domoljubne emocije tog
našeg svijeta! "Nema noći u ovih 40 godina kad legnem
u krevet, da ne pomislim na moju Hrvatsku", reći će mi
na rubu suza Zdravko Zlomislić u Los Angelesu.
Potpuno istu emociju vidjet ću kod Tonija Berića,
koji svaku večer s posla žuri kući ne bi li na
satelitu pogledao kakve vijesti iz domovine. A tek
ljubav prema domovini Nikole Đolana iz New Yorku,
ljubav koju gotovo da možete rukama opipati! Pa ona
neugašena iskra Jerka Šumere i Ivana Kutleše iz
Chicaga, Velimira Sulića iz San Hozea ili onaj
domoljubni žar Nede Ražova iz Clevelanda, pa ona
čežnja za povratkom ratnog heroja Željka Perića, kojeg
je Mesićeva Hrvatska odbacila samo da bi se još jedan
bivši oficir JNA mogao smjestiti u redove Hrvatske
vojske.
Sva je ta emocija silna i otvorena jer je svih
godina bila nesputana. Za razliku od logorskih uvjeta
u kojim smo mi živjeli! Da bismo bili istinski
politički Hrvat koji ne završi svaki dan u zatvoru kad
pjeva "Ustani, bane", valjalo je platiti cijenu
odlaska i pobjeći iz Titova logora. Amerika je daleko
od raja na zemlji, ali to je zemlja koja je našoj
sirotinji dala šansu u vremenima kad su joj Tito i
komunisti tu šansu pod prijetnjom oružja oduzeli.
Odredili su vam koliko zemlje smije obrađivati,
odredili su vam kvadrate stana u kojem možete živjeti,
odredili su vam što smijete pjevati i kad se smijete
veseliti. S kojim pravom?
S pravom uperene puške u glavu! I trzajem glave
prema Hudoj jami, u kojoj ćete završiti ako ne
prestanete govoriti što mislite. U iseljenoj Hrvatskoj
još je more emocija prema domovini, more dobre volje
da se mnogi vrate i opet je na potezu domovina. Ovo je
prekretničko vrijeme i ovo je doista zadnja šansa da
domovina pruži ruku prema iseljenoj Hrvatskoj, koja tu
ruku predugo čeka.
Piše: Tihomir Dujmović,
Slobodna Dalmacija
www.hkz-kkv.ch |