SDP-ovci ne idu van
Zanimljivo, zar ne? Jer to znači da je u prošlim
vremenima kruha bilo samo za jedne, a drugima ste uz
psovke pokazali gdje je granični prijelaz. Jesmo li
koju riječ o tome ozbiljno progovorili zadnjih godina?
Žurim reći da je isti model preuzela i Milanovićeva
Hrvatska koja je bila upravo zločinački ravnodušna
prema činjenici da Hrvati ponovo u stampedu bježe iz
zemlje.
Prvi dan kad je Njemačka dopustila ulazak bez radnih
dozvola, umjesto uobičajenog jednog autobusa, sa
zagrebačkog autobusnog kolodvora otišlo je pet
autobusa. A tih dana će Milanka Opačić reći da se
moramo naviknuti da ljudi idu u potragu za boljim
životom i da to u svijetu otvorenih granica nije
čudno.
No, gle, opet je u tom stampedu bilo najmanje
pristaša SDP-a i Vesne Pusić! Kako za takve uvijek ima
u Hrvatskoj i kruha i stana i kredita, a uglavnom
politički podjednako obojena Hrvatska redovito bježi
van? Tko se makar i jednom prošetao po njihovim
klubovima i mjestima okupljanja, taj je vidio i taj
čemer i tu neopisivu emociju prema domovini. I tu
treba biti pošten i iskren: da, nitko je ne voli kao
njeni iseljenici i nikome Hrvatska nije veća maćeha
nego njima!
Tko je vidio tu masu ljudi i tko se bar prošetao po
njihovim životima taj je jasno vidio da je
najmasovniji egzodus uslijedio nakon Bleiburga. "U
Titovoj Jugoslaviji za mene nije bilo posla, mati je
ostala sama s nas petero i za nju nije bilo posla, jer
je bila žena ustaškog vojnika, i od te gladi i onog
užasa smo pobjegli", tipična je i klasična priča
najbrojnijeg dijela našeg iseljeništva. To pak znači
ne samo da je bez suda poklana cijela jedna vojska
neistomišljenika nego da se naša komunistička ljevica
iživljavala i nad ostatkom tih obitelji.
Kad smo o tome ozbiljno progovorili? Osjeća li netko
moralnu odgovornost što su stotine tisuća ljudi
potjerane iz zemlje, ljudi čije se duše još nisu
maknule od njiva i vrleti Hrvatske i BiH? Budi li
nekoga savjest noću što je dobrom dijelu tih ljudi
očeve i djedove pobacao po krvavima Titovim Hudim
jamama? Titov sustav ih je dakle prokleo, u njemu je
bilo mjesta primarno za apologete tog sustava, ili za
one koji su si sami flaster nalijepili preko usta.
Sadizam na izborima
Gorka je, pak, činjenica da im se brojne nepravde
nisu ispravile niti u četvrt stoljeća hrvatske države.
Do kada ćemo ih, dakle, tretirati kao drugorazredne
državljane? Naime, ako postoji neka prednost
globalizacije za male narode, onda je to svakako nikad
lakša mogućnost povezivanja domovine i iseljeništva.
Pametniji narodi koji nemaju SDP, HNS, Mesića i
Pusićku to su shvatili, pa su tako Irci i Poljaci
podigli zemlju na noge upravo zahvaljujući svom
iseljeništvu. Njihovoj pameti, obrazovanju, širini
koju su u svijetu stekli, pa i novcu koji su uložili
valja zahvaliti taj preporod.
A mi? Mi ih i dalje gledamo očima centralnog
komiteta. Kad su god ljevičari došli na vlast, nisu
propustili pokazati raskošni animozitet koji prema tom
svijetu osjećaju. One najupornije je nedavno dočekala
Baukova strategija čišćenja biračkih popisa. Po njoj
je zadnjih godina na tisuće Hrvata koji ovdje provode
ljeto i jednom nogom su se vratili moralo otkazati
prebivalište čime su skinuti dakako i s lista za
glasovanje.
Baukova plašenja da će u protivnom platiti vrlo
visoke kazne je upalila, pa je ljevica tako i prije
izbora "uprihodila" na tisuće glasova. Jer od
Švicarske do Kanade i Australije, teško je naći
iseljenike koji su glasovali za SDP! Ali, niti to
ljevici nije bilo dosta, nego su još i ukinuli brojna
glasačka mjesta širom svijeta. Tako da iseljenici
koji, primjerice, ne žive u četiri najveća grada u
Americi moraju satima putovati da bi najprije, mjesec
dana prije izbora, obavili registraciju, a onda na dan
izbora opet tri, pet, sedam ili devet sati putovati do
biračkoga mjesta i isto toliko natrag da bi glasovali!
I nema
jedne nevladine udruge koja je slova progovorila o
ovom sadizmu!
I dakako da Baukov uspjeh nije izostao: od stotina
tisuća Hrvata Kanade i Amerike glasovala je šaka
ljudi! Može li se bar to poniženje odmah ukinuti? Hoće
li se otvoriti širom svijeta deseci i deseci novih
glasačkih mjesta da se država ovako više ne iživljava
na svojim državljanima? Nije li vrijeme da otvorimo
dopisno glasovanje za taj svijet ili je i to Petrovu
prerano i prenaglo?
Hoće li novi ministar obrazovanja pronaći novca da
djeci naših ljudi vani pošalje udžbenike, što im još
nikad ni jedna vlada nije napravila? Hoćemo li im
poslati profesore u Kanadu i Ameriku da ne moraju
improvizirati i sami se snalaziti kao da države
nemaju?
Za povratak
Srba odvojili smo milijarde i milijarde narodnog
novca, možemo li iseljenicima barem olakšati povratak?
Briljantni franjevci
Nema koga ne potičemo kod stranih ulaganja, možemo
li olakšati dušu i pokušati ispraviti teške pogrješke
i za početak im ne naplaćivati trošarine kad stari
krevet i namještaj nose doma?
Hoćemo li se jednog dana zahvaliti Katoličkog crkvi,
napose franjevcima, što su im bili i otac i mati kad
ih je domovina protjerala? Franjevci su, primjerice, u
Chicagu nazočni sa našim svijetom stotinu godina, što
znamo o tome? Što znamo o njihovoj nevjerojatno
bogatoj arhivskoj građi?
Kad je netko s briljantnim fra Jozom Grbesom
napravio ozbiljan intervju? E, da je završio
kumrovečke škole ili fakultet političkih znanosti dok
su tamo vladali Bilandžić, Šiber i društvo iz
centralnog komiteta, natjecao bi se s Puhovskim oko TV
termina! Ništa o njemu ne znate i nećete znati dok god
imamo Titovu Hrvatsku.
Što znamo o tisućama onih u južnoj Americi koji bi
oči zaklopili u Hrvatskoj, ali ni za kartu nemaju.
Zadnji put su o njima vodili računa Tuđman, Šušak i
Jure Radić kad ih se planiralo u puno boljim godinama
vratiti pod staru murvu. Hoćemo li i to napraviti bar
sad, sad kad je utrnula duga mračna noć.? Sebi da
umirimo savjest, a njima da bar zadnji put osmijeh
zatitra na usnama. Hoćemo li druže Petrov?
Tihomir
Dujmović, Slobodna Dalmacija
www.hkz-kkv.ch |