To su prilike za protokol, nešto prigodne muzike,
zastave i televizijski prijenos uživo - sve lijepe
stvari, čvrstoga rasporeda, utvrđenoga protokola i
kratkoga trajanja. Kad nakon nekoliko sati lijepih
kadrova program završi, tema je lijepo pospremljena u
zapećak do iduće godišnje prigode.
Iako se ovakvi prigovori najčešće čuju
za odnos Hrvatske prema gradu Vukovaru i njegovoj
obnovi, posljednjih je godina ovaj obrazac ponašanja
bilo moguće zapaziti i oko svega vezanog uz hrvatsku
obranu i oružane snage. Doduše, nezgodna je okolnost
što niz povremenih postrojavanja, lepršanja zastavama,
svečanih akademija i uspješnih uključivanja u daleke
inozemne misije sve češće prekidaju i poneki neskladni
tonovi - avioni padaju, brodovi ne plove, a u javnost
izranjaju i priče o vojsci koja nema kruha ili toalet
papira, ali zato Afganistance poučava vojnome pozivu
nedaleko mjesta sukoba dok meci fijuču i oko ušiju
hrvatskih instruktora. Upravo je to povremeno
odstupanje od hrvatske protokolarne zbilje i razlogom
zašto je sektoru obrane posljednjih godina postalo
teško naći stranačkih političara opće prakse voljnih
preuzeti mjesto ministra obrane - po službenoj
dužnosti kupca kamiona, brodova i aviona na veliko.
Obrana je sektor hrvatske države koji
već dugo vapi za politički jakom i kompetentnom osobom
ministra, koji će bez skandala uspjeti kupiti sve te
potrebne stvari i provesti modernizaciju. A uz to bi
paralelno trebao dovesti kraju i strukturne reforme,
posebice samoga Ministarstva obrane, za koje je novi
smanjeni ustroj bio najavljen još 2006., ali do danas
nije donesen. Ujedno bi on trebao odmrznuti i pripremu
novih strateških dokumenata, o kojima se već godinama
povremeno priča. Strategija nacionalne sigurnosti,
dokument je koji smo posljednji put donijeli 2002. -
iako smo se 2008. obvezali time pozabaviti odmah po
ulasku u NATO. Ni danas nema ništa od tog obnovljenog
bazičnoga putokaza dok nam kao budući strateški cilj
države u tom zastarjelom, ali važećem dokumentu i
dalje stoji ulazak u NATO, čiju smo drugu godišnjicu
ispunjenja praktično javno odšutjeli prije dva
mjeseca.
Upravo se ulazak u NATO za Hrvatsku
pokazao temeljito drukčijim od svega što je državna
propaganda o njemu tvrdila te 2008. On nije donio rast
kreditnoga rejtinga države ni novih poslova našoj
maloj vojnoj industriji. Doduše, nisu se ispunila ni
ona pesimistična očekivanja: more nam ni danas ne vrvi
stranim ratnim brodovima, nema vojnih baza koje bi
koristili nepoznati saveznici, niti smo postali
tranzitna točka vojskama na putu prema dalekim
bojištima. Ipak, članstvo u NATO savezu za današnju
Hrvatsku pokazuje se pozitivnim na jedan prilično
neočekivani način, budući da nas naši partneri drže za
danu riječ i očekuju da ispunjavamo obveze koje smo na
sebe preuzeli - kao samostalan nadzor nad nacionalnim
zračnim i pomorskim prostorom. Posljednjih su se
godina takvi zahtjevi naših partnera pokazali kao
zadnja brana neodgovornome i proizvoljnom kraćenju
obrambenoga proračuna.
Dok stoji da je samo članstvo donekle
pridonijelo međunarodnome ugledu Hrvatske, većina nam
je problema ostala ista. I dalje imamo nesigurno i
turbulentno susjedstvo, u kojem Hrvatskoj treba sređen
sigurnosni sektor da bi bila stabilan rub i NATO
saveza i Europske unije prema Balkanu. I dalje nam
sustav upravljanja krizama ne radi kako treba, što u
praksi znači da kad krenu poplave i požari, i uz
načelno postojanje hrpe namjenskih organizacija
hrvatski građani i dalje periodično zazivaju vojsku -
koja se smanjivanjem i profesionalizacijom izričito
odrekla ovakvih aktivnosti.
Dapače, takva nova, mala i
profesionalna vojska ima i svoje nove probleme. Njeno
je financiranje sve teže objašnjivo građanima koji
žive sve lošije - dok kriza ide na ruku novačenju
vojnih profesionalaca, čija osrednja državna plaća
ipak predstavlja neku vrstu sigurnosti u društvenome
kaosu. Ipak, budući da se novači prema raspoloživim
novčanim sredstvima, toga je posljednjih godina bilo
malo. Zato nam i ustrajno raste prosječna dob
ljudstva, koja s gotovo 38,5 godina polako postaje
problem svoje vrste. Teško da će se to promijeniti sve
dok novac koji Hrvatska odvaja za obranu ustrajno
padaju - kako posljednje dvije godine, tako i u
najavama Ministarstva financija za 2012. i 2013.
godinu. Pojasnimo to praktičnim primjerom. Obrambeni
je proračun 2008. godine, nakon nekoliko godina
reformskih rezova i promjena, završio na 5,4 milijarde
kuna, ali s projekcijom rasta na šest milijardi u
2009. i 7,1 milijardu kuna u 2010. Stvarnost je ispala
sasvim drukčije. Obrambene su financije 2010. završile
na oko 4,7 milijardi, s proračunom 2011. digle su se
na 4,95 milijardi (u koje je doduše bila sada ubrojena
i prva rata velike otplate novih oklopnjaka od oko 500
milijuna kuna), dok Ministarstvo financija za iduće
razdoblje najavljuje i daljnji pad - opet na 4,76
milijardi u 2012. (uz nastavak velike otplate
oklopnjaka) i potom na 4,5 milijarde kuna 2013.
godine.
U svjetlu ovih okolnosti, treba
savjetovati da ljudi posebno pozorno poprate
ovogodišnji Dan oružanih snaga. Ako se nešto temeljno
ne promijeni u načinu na koji Republika Hrvatska sebe
pokazuje kao odraslu i ozbiljnu državu, ova i možda
tek još koja slična predstava mogle bi biti zadnji
trag nekad slavne hrvatske vojske - vojne sile koja je
u ne tako davnome Domovinskom ratu krenula iz kaosa, a
na svome vrhuncu s više od 50 brigada i obranila
voljenu nam domovinu.
Autor: Igor
Tabak
http://www.tportal.hr |