Dvojnost grafijskih ostvaraja

U Otvorenom pismu autora i urednika Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a, objavljenom u Hrvatskom slovu 2. svibnja 2014. god. na str. 9., pročitali smo o sebi sljedeće:
"Udarili ste u jednome od svojih recentnih tekstova na ukrajinski jezik i naše pravopisno pravilo kojim smo ukrajinskomu jeziku, godinu dana prije nego što je naša prijateljska zemlja doživjela one grozne događaje, u institutskome Pravopisu izašli (vjerojatno tu treba rabiti glagol u perfektu izišli, a ne izašli jer u institutskom Pravopisu na str. 249. čitamo: "izaći > izići" - A. B.) ususret jer smo mi Hrvati jako osjetljivi na pitanja jezične samosvojnosti i samobitnosti. Ponosimo se svojim prijateljstvom s ukrajinskim narodom i ukrajinskim veleposlanstvom u Republici Hrvatskoj te svim onim što smo u institutskom Pravopisu učinili za ukrajinski jezik. Žao nam je što s nama ne dijelite takav svjetonazor."

Ostavit ćemo ovaj izvanjezikoslovni diplomatski i osjećajni ulomak bez komentara, neka sami čitatelji dadu svoju prosudbu, ali zaista ne dijelim "svjetonazor" autora Hrvatskoga pravopisa prema uvođenju u pravopis dvostrukih ukrajinskih imena tipa: Dnjepar i Dnjipro, Harkov i Harkiv, Kijev i Kijiv, Lavov i Ljviv itd. Obično postoji težnja pojednostavnjenja pravopisa radi olakšanja njegove porabe uz pomoć standardizacije (odabira) i kodifikacije jedne od normativnih inačica, a u pravopisnim pravilima o ukrajinskim imenima pravopisci suprotno od očekivanoga ne smanjuju pravopisnu dvojnost, nego ju još više povećavaju.

Prinuđeni smo još jednom navesti čitateljima ono što smo pisali u jednom tekstu o ukrajinskim imenima:

"U hrvatskom jeziku je uobičajeno preuzimati izvorno pisanje stranih imena. Kad se radi o jezicima koji nemaju latinicu, treba preuzimati izvorni oblik i prilagoditi ga fonemskomu sustavu. (...) Do nužnoga pravopisnoga rješenja i prilagodbe hrvatskomu jeziku pohrvaćenica može se doći samo zajedničkim radom skupine strukovnjaka (toponomastičara) koji znadu konkretne strane jezike i znanstvenika iz područja drugih disciplina. Ako se promjene ne mogu provesti dosljedno i prema drugim jezicima, onda valja prije sve ozbiljno i bez žurbe pripremiti, a zatim možda ići u akciju tiskanja novoga pravopisa. Pravopisanje stranih imena je vrlo škakljivo pitanje." (Hrvatsko slovo, Zagreb, 7. ožujka 2014., str. 14.).

Ovaj se ulomak tiče ne samo ukrajinskih nego i drugih stranih imena. Je li ovo "udar na ukrajinski jezik i pravopisno pravilo"? Uobičajeno je da znanstvenik odgovara znanstveniku protuargumentima, a ne otvorenim pismom bez znanstvenih obrazloženja četrnaest doktora znanosti. Umjesto kodifikacije jednoga oblika prema ukrajinskomu izgovoru u normativnom priručniku institutski Hrvatski pravopis je uveo dvojnost grafijskih ostvaraja i tim još više zamrsio jezičnopravopisnu situaciju s ukrajinskim imenima ne samo u školskoj nego i u javnoj porabi.

U pravopisnom rječniku sada imamo: "Černobil i Čornobilj, Dnjepar i Dnjipro, Dnjepropetrovsk i Dnjipropetrovsk, Harkov i Harkiv, Kijev i Kijiv, Lavov i Ljviv (Hrvatski pravopis, IHJJ, Zagreb, 2013., str. 188., 200., 231., 262. i 277.). Uzgred budi rečeno da u pravopisnom rječniku i sada imamo jedino: "Černobilac, Kijevljanin, Lavovljanin (v. str. 188., 262. i 277.).

Razvidno je da u pravopisnom rječniku tu nema dosljednosti pa i kretanja "ususret ukrajinskomu jeziku". Evo kakvu neujednačenost i nesređenost izaziva ili može izazvati dvostrukost pravopisnih oblika u općilima: "Napadnuta je točka na potezu Harkiv - Donjeck kojim Kijev želi slati pojačanje" (Večernji list, 15. travnja 2014.) ili "Namjerava sutra otputovati u Ljviv... (...) Šimonović je do sada posjetio Kijev i najveći grad u istočnom dijelu Ukrajine, Harkiv." (Jutarnji list, 11. ožujka 2014.).

Treba napomenuti da je Matičin pravopis već odavno obradio, uz konzultaciju strukovnjaka, transliteraciju i transkripciju stranih imena i to iz 49 jezika, uključujući i ukrajinski: Čornobyl - Čornobilj, Dnipro - Dnjipro, Harkiv - Harkiv, Kyiv - Kijiv, L'viv - Ljviv (L. Badurina, I. Marković, K. Mićanović, Hrvatski pravopis, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 302. - 303.).

Pojašnjavanje nastanka tih dvojnosti daje nam sam voditelj pravopisne družine u komentaru na tekst književnika i novinara N. Piskača jer je u radnoj inačici institutskoga pravopisa bilo jedino: Dnjepar, Harkov, Kijev, Lavov itd. Voditelj pravopisne družine, glavni urednik i istodobno jedan od autora institutskoga Hrvatskoga pravopisa piše u tom komentaru: "Nakon objave radne inačice u javnu se raspravu o pravopisu izravno uključilo Veleposlanstvo Republike Ukrajine u RH i predložilo izmjene koje smo unijeli u konačnu inačicu, čime je ta strana bila zadovoljna.

I zato sad u pravopisu piše sljedeće:

"S obzirom na to da su i osobna i ostala imena iz ukrajinskoga u hrvatski često ušla prema ruskome izgovoru, istovrijedno je i njihovo pisanje prema transfonemizacijskim pravilima koja vrijede za prenošenje ukrajinske ćirilice na hrvatsku latinicu ... Ljviv." (Hrvatski pravopis, IHJJ, Zagreb, 2013., str. 71.) i "G. Viktor Filima pisao je Uredništvu Pravopisa i molio za izmjene u pravopisnim pravilima povezane s ukrajinskim imenima. O tome je pisao g. Vidmarović na portalu HKV-a neobično oštro ... Veleposlanstvo Republike Ukrajine bez ikakva mog poziva (ne znam čemu služi ta neistina i što se njome dokazuje) uključilo se na najvišoj razini i sad imamo rješenja kojima su predstavnici ukrajinskoga naroda u Hrvatskoj zadovoljni."

Prvi put susrećemo da radi uvođenja u pravopis izvornih ukrajinskih imena i njihova prilagođivanja hrvatskomu fonemskomu sustavu zatreba pismo Viktora Filime, predstavnika ukrajinske nacionalne manjine grada Zagreba, članak bivšega hrvatskoga veleposlanika u Ukrajini, književnika i povjesničara Đure Vidmarovića pa i uključivanje u javnu, vjerojatno usmenu raspravu ukrajinskoga veleposlanstva (na institutskim mrežnim stranicama nema teksta javne rasprave toga veleposlanstva).

Uzgred budi rečeno da je Nenad Piskač u pravu kada u komentaru piše: "Novopravopisci iz državne središnje jezikoslovne ustanove vjerojatno moraju znati da je dolazak mnogih zemljopisnih ukrajinskih imena povezan ne s ruskim, nego sa srpskim jezikom u doba Jugoslavije, ponajviše uz pomoć agencije TANJUG." (Otvoreno pismo opasnih namjera: Drugovi, zaustavite kritiku, www.narod.hr, 6. svibnja 2014.).

Kao potvrdu navest ćemo ulomak iz članka Čornobylj Milana Nosića koji piše:

"Ukrajinska imena je trebalo izravno preuzimati iz ukrajinskoga jezika, a ne iz srpskoga ili, kako to u navedenom pravopisu piše, iz ruskoga, dakle posredništvo dvaju jezika, srpskoga i ruskoga. Ruski jezik je, kad se radi o ukrajinskim imenima, bio samo posrednik između ukrajinskoga i srpskoga jezika. To je zato što je sve do nedavno Ukrajina bila poimana kao dio carske, potom sovjetske Rusije. Informacije o Ukrajini u svijet su išle preko sovjetske novinske agencije kojoj je sjedište bilo u Moskvi."

Jugoslavenska agencija TANJUG uz posredstvo sovjetske državne agencije TASS nekritički je prenosila u hrvatski jezik uz pomoć srpskoga mnoga slavenska pa i druga strana imena iz SSSR-a. A što ćemo, na primjer, s bjeloruskim imenima, treba li čekati sugestiju ili intervenciju iz bjeloruskoga veleposlanstva? Ispada kao da ne postoji hrvatska ukrajinistika na Katedri za ukrajinski jezik i književnost pri Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ako Katedra za ukrajinski jezik i književnost nije sudjelovala u javnoj raspravi institutskoga Pravopisa, to ne znači da zagrebačke ukrajiniste ne trebamo pitati kako u hrvatski jezik preuzimati ukrajinska imena. Ne mora se sve znati, ali zato treba pitati one koji znaju ili makar pogledati pravopisna rješenja u prijašnjim pravopisima. Izvanjezični čimbenici ne moraju utjecati na bilo koji pravopis pri sastavljanju pravopisnih pravila.

Ono što pišu o ukrajinskom jeziku u otvorenom pismu i u komentarima na Piskačev tekst nečuveno je, neobično pa i neistinito. Glavni urednik izjavljuje da su u Hrvatskom pravopisu IHJJ-a onako postupili prema ukrajinskim imenima na zamolbu, sugestiju, zahtjev predstavnika ukrajinske nacionalne manjine, bivšega hrvatskoga veleposlanika u Ukrajini i na kraju ukrajinskoga veleposlanstva. To bi bio jedinstven primjer u svijetu da neka udruga ili neko veleposlanstvo utječe na pravopisna rješenja.

Svaki se pravopis piše na osnovi materinskoga jezika, njegovih pravopisnih pravila i naravno bez ustupaka ili intervencija s bilo koje strane. U hrvatskom standardnom jeziku uobičajeno je strana imena preuzimati u izvornom grafijskom obliku i ne treba tu javna rasprava ni s bilo koje strane. Pravopisna norma određuje pravopisna pravila u mnogim etnojezicima. Treba poštivati jedino pravopisna pravila pisanja stranih riječi i ništa više. Pravopis pripada jezikoslovnoj struci i samo struci, a ne diplomaciji i politici.

Artur Bagdasarov, Hrvatsko slovo