Proporcionalno iskazivanju moći čovjek gubi svoj humani
identitet i ustupa ga silama tame i zla. Ne svjedočimo
li tome svakodnevno? Koliko smo se puta pitali - pa zar
je moguće da čovjek učini takvo zvjerstvo, kako ga nije
strah Boga, gdje mu je savjest?
U svojoj najnovijoj knjizi vrlo
simbolično naslovljenoj "Živa glava" Julienne Eden
Bušić propituje upravo pitanja moći, sile i silovanja,
istine i laži, paralelnu prisutnost više stvarnosti -
ratne, poratne, mirnodobske, ali prije svega moralne
uronulosti vlastite civilizacije. "Živa glava"
romansirana je biografija stvarne Vukovarke koja je
prošla stravičnu borbu za vlastiti život. U srcu
uljuđene Europe, na obali Dunava, u Vukovaru su
tijekom jugo-četničke okupacije postojale seksulane
robinje, "žene za podizanje morala" neprijateljskim
vojnicima, naglo preobraženim susjedima, kolegama iz
istih tvornica i poduzeća. Danas te iste žene žive
pokraj nas pod geslom - "kao da ih nema".
Dvadeset godina o svojim su mučenjima
šutjele, a institucije, udruge urešene naslovima o
borbi za ljudska prava njihovu su šutnju doista držale
poslovično zlatnom. One nisu izgubile ni nogu ni ruku
da bi je makar pokušale zamjeniti protezom, njima je
sustavno uništavano tijelo, duša i srce.
U Domovinskom ratu, tijekom okupacije
Vukovara i drugih hrvatskih mjesta, silovanje je bilo
jedno od vojno-strateških metoda etničkoga čišćenja.
Poznato je i dokumentirano da su srpski vojnici i
četnici tu brutalnu metodu provodili i u susjednoj
Bosni i Hercegovini, gdje su autobusi i autobusi
silovanih žena razvezeni po bijelom svijetu, na
očigled svih međunarodnih humanitarnih udruga i
institucija. Za hrvatski se slučaj rijetko želi i
čuti. O serijskim silovanjima tijekom srbo-četničke
okupacije hrvatske zemlje i u nas se programirano
njeguje kult šutnje.
Žrtvama je i
onako dovoljno teško, pa o tome govore same
riskirajući obitelj kao i svaku vrstu novog poniženja.
Zar bi se tim delikatnim pitanjima trebali baviti
europsko-uljuđeni Hrvati? Za Vukovar je rezerviran
mjesec studeni, tada ima sasvim dovoljno medijske
pozornosti - i dalje doista nije potrebno "talasati".
Rat je i onako davno završio. No, tko nam to daje za
pravo da šutimo?! Tko nam daje pravo da zaboravimo na
čovjeka do sebe i njegovu bol, na patnju
obespravljenih, duhovno i fizički unakaženih žena koje
svoju bol žive iz dana u dan zajedno sa svojim
obiteljima, jer dok nije osviješten - zločin traje i
dalje?!
Julienne Eden Bušić stoga pokreće iznimno hrabar i
smion potez. Piše o stvarnoj S. Piše o
dvadesetdvogodišnjoj majci koja je ostala u Vukovaru
tijekom opsade zajedno sa svojom obitelji. O ženi koja
je svoga trogodišnjeg sina ostavila na skrb majci i
prihvatila se posla u medicinskom sanitetu. Nakon
četničkog zauzimanja teritorija zarobljuju je, muče i
ispituju, drže po vlažnim i smrdljivim podrumima,
svojim prljavo improviziranim tamnicama.
Prvi je
siluje poznanik vlastitog oca. Mogla mu je biti kći.
No, on je sada imao moć i želio ju je pokazati.
Silovanje kao i svaka druga vrsta bestijalnog mučenja
i iživljavanja, psihičkog i fizičkog, nad slabijim
ljudskim bićem simboličko je pitanja identiteta. Onaj
koji je podčinjen više ga ne smije imati. Posebice je
tu vrlo složeno pitanje zauzimanja žene kao
vlasništva, kao vlastitog predmeta. Nije li žena
oduvijek, od mitološke razine koja je ostala sačuvana
do danas u pjesničkom jeziku, bila simbol zemlje i
obnove, nisu li oduvijek domovina i majka na
simboličkoj razini izjednačene. Žene kao nositeljice
identiteta određene nacije, u ovom slučaju Hrvatice,
bile su prostor nad kojim se pokazivala sva moć tamnih
sila, sva zvjerska želja za posjedovanjem. Uništiti
ženu, njezin identitet, ubiti u njoj majčinstvo, teži
je zločin nego je lišti života, to je veći udarac
njezinoj obitelji, bližnjima, u krajnjem smislu
njezinoj domovini. Silovanja su stoga provođena
sustavno, serijski. Ako se problem barem ne pokuša
svesti na dublju psihološku razinu, kako objasniti
činjenicu da se sakupljaju skupine dotadašnjih
sugrađana kako bi silovali zarobljene Hrvatice, kako
to drukčije objasniti nego bestijalnom voljom za
dokazivanjem moći i plodom neutažive mržnje prema
slabijima, drukčijima, onima koji su lišeni svoga
identiteta, i postali vlasništvo okupatora.
Nakon izvjesnog vremena zarobljeništva Bušićina
junakinja postaje seksualna robinja. Njezin "vlasnik"
dotadašnji je sugrađanin. No, da patologija zločina ne
bi ostala na plošnoj razini - S. među ponuđenim
četničkim kandidatima pod prijetnjom smrću bira
"vlasnika". Njezin odabir sada postaje žarišna točka
pitanja - je li odabirom "vlasnika" izabrala život ili
doživotno lagano umiranje? Kolika je dimenzija njezine
vlastite krivnje? Julie Bušić u tom smislu postavlja
doista kompleskno pitanje - što doista znači sačuvati
živu glavu?
Autorica stoga u romanu njeguje više slojeva u
kojima otvara bolne civilizacijska rane. Naime, radnja
romana počinje u suvremenom Vukovaru. S. se s obitelji
vratila i otpočela novi život. Žena je potpuno
posvećena obitelji i svojoj djeci. Ipak, vrativši se u
Vukovar dočekuju je dvije vrste iznenađenja - susreće
svoje silovatelje i mučitelje kako poput slobodnih
građana šetaju gradom, svoga ratnog "vlasnika" u
uniformi hrvatske policije. S druge strane, Hrvati,
poznanici i susjedi svojim je podsmjesima i uvredama
optužuju kako je bila "njihova", kako se "prodala",
upućujući joj bolno prezrive poglede i najružnije
uvrede za ijednu ženu. Očito je pred S. bio još jedan
odabir - ovaj put možda i teži. Izabrati život ili
samo živu glavu?
U mirnodobskoj zbilji otvara se treći sloj priče. S.
odlučuje tužiti svoje silovatelje. Prvi je pobjegao s
oproštenim sudskim troškovima, a drugi, "vlasnik",
proglašen je nevin po svim točkama optužnice.
Silovanje se nije moglo dokazati, ono je za sud
neopipljivo i nevidljivo. Pa zar S. još uvijek nije
živa i u jednom ljudskom komadu?! Za zakon je sasvim
dovoljno da muškarac, nositelj moći, zaniječe svoj
tobožnji grijeh. Ostalo je sve neupitno. Dakle, koliko
smo u vlastitoj civilizaciji, utemeljenoj na
kršćanskim vrijednostima ljubavi i milosrđa, odmakli
od kazne kamenovanjem? Zauzeli smo tek dublje prostore
patologije zla. Pod teretom dvostruke viktimizacije
svoje junakinje Bušićeva otvara dubinska
egzistencijalna pitanja - je li S. doista trebala
odabrati život, je li opravdano da majka želi pod
svaku cijenu živjeti za vlastito dijete? Ne bi li bilo
bolje i časnije da je odabrala smrt?!
I konačno, temelj cijele priče i jest - odabir
ŽIVOTA. U svojoj romansiranoj biografiji Julienne Eden
Bušić uvodi nenametljiv suvremeni lik bebe, djevojčice
koju je S. zajedno sa svojim suprugom željela imati
kao najsnažniju potvrdu života nastalog božanskom
voljom. Kao dokaz da su ciklične obnove života moguće
samo u ljubavi i pročišćenju. Dakle, u potpunom
kontrastu s cijelom radnjom romana, a ona je smještena
u samo jedan dan, u samo dvadeset i četiri sata
uobičajenog obiteljskog života, dok S. prebire po
vlastitoj dokumentaciji povijesti mučenja, beba je
upozorava na vlastitu pravu sadašnjost. Bolna prošlost
postoji ali važnija od nje je spoznaja da beba spava,
da se izmigoljila ispod stola, da prštavilo njezine
nevine i čiste energije zauzima nove prostore života.
Kao simbolički lajtmotiv cijele priče upravo je
neutaživa bebina želja za dojenjem, za mamom, za
životom. Ona je iskon, i konačnost u jednome. Ona je
slika stvarnog Božjeg prisustva i blagoslova.
U tom smislu Bušićeva ne odustaje od vlastite
temeljne ideje ljubavi i svjetla. Nimalo nije lako
pisati o tako dubokoj patnji silovanih žena, pokušati
ući u život i svijest svoje junakinje i sve to s njome
proživjeti, ali ona je uspjela, i stvorila je iznimno
djelo u korpusu hrvatske književnosti o Domovinskom
ratu. Jedna od bitnih značajki romana jest da priča
zapravo ne završava - ona je u posljednjem poglavlju
tek na početku - pred drugim pokušajem suđenja
počiniteljima. Ona traje i dalje. Stoga je proces
čitanja istodobno mučan i ohrabrujuć, oslobađajuć u
želji pročišćenja. Zlo može biti očišćeno tek kada
bude osviješteno i spoznato.
Možemo li
svojom tragičnom europskom, hrvatskom pričom
osvijestiti najprije sebe, a zatim otvoriti srce prema
patnjama "žena za podizanje morala" na svim ratištima
svijeta, na svim područjima pod upravom "moći". Koliko
nas stoji vapaj vlastite savjesti i morala? Koliko nam
je svima potrebno pročitati ovu potresnu priču o
mučeničkim danima Vukovara, o hrabrosti žena koje su
odabrale život i majčinstvo, a cijenu za svoju živu
glavu plaćaju još i danas? Koliko smo i sami dio priče
o moći i njihovim žrtvama?
Sanja Knežević
blog, Večernji
list
Fotografije Damir Borovčak
![](images/eden_busic_03.jpg)
|