I ja imam potrebu podsjetiti da sam od povratka iz
diplomacije u kolovozu 2013. godine u mojim člancima i
facebook komentarima redovno upozoravao na veliku
opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike za
opstanak u Domovinskom ratu izborene samostalne i
demokratske hrvatske države. Prije početka službene
predsjedničke kampanje, početkom listopada prošle
godine, moju percepciju Josipovićeve politike sažeo sam
u jednoj rečenici: "Hrvatska država danas nema lukavijeg
i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića". Duboko
svjestan te činjenice, sto posto podržavam pitanje
Tihomira Dujmovića - jesmo li uopće svjesni povijesnih
dimenzija pada Josipovićeve politike? Jednako se slažem
s Dujmovićevim razmišljanjem kako je glavna opasnost
Josipovićeve unutarnje i vanjske politike ležala u
njegovom "lijeganju u krevet s Englezima" po pitanju
britanskih strateških interesa u južnoj Europi, gdje bi
nakon propasti prve dvije Velike Srbije tj. dvije
Jugoslavije, trebalo ponovno pokušati stvoriti novu
zajedničku državu koja se možda neće zvati Jugoslavija,
ali koja se osim po imenu ne bi niti malo razlikovala od
prve i druge Jugoslavije.
Velika Britanija i Ivo Josipović na
istom zadatku
U tom pogledu Velika Britanija i Ivo
Josipović, uz manijakalnu potporu ministrice vanjskih
poslova Vesne Pustić, bili su na istom zadatku i imali
su isti konačni cil j- vratiti narode koji su pod
prisilom živjeli u bivšim Jugoslavijama, plus minus
jedne ili dvije države iz okruženja, u novu umjetnu i
multinacionalnu državu. No, za razliku od Ive
Josipovića, koji je trebao odigrati ulogu novog
hrvatskog Supila, Trumbića i Šubašića, a koji je po
ideološkom uvjerenju bio i ostao Titoist, te koji je
želio oživiti "Titovo bratstvo i jedinstvo", u kojem
je on bio privilegiran i hranjen zlatnom žlicom,
Englezi se previše ne opterećuju niti se zamaraju sa
sitnicom kakav će društveni sustav vladati u toj novoj
zajedničkoj državi. Važno je samo da se ostvare
njihovi interesi i da Srbi budu, kao u prvoj i drugoj
Jugoslaviji, glavni nositelji vlasti u toj državi.
Vidjeli smo u Drugom svjetskom ratu kako Englezi vrlo
lako i brzo mijenjaju strane kad je u pitanju
ostvarenje njihovih vitalnih državnih interesa. Kad su
vidjeli da će zločinac i prevarant Valter Tito s
njegovim partizanima biti od veće koristi nego što im
je u tom trenutku bio velikosrbin Draža Mihajlović,
Englezi su se s velikom lakoćom odrekli četničkog vođe
čiji se kralj u to vrijeme nalazio u Londonu.
Podvala je da su Hrvati bili idejni
začetnici stvaranja Jugoslavije
Gotovo jedno stoljeće se svijetu, a
posebno ovdje u Hrvatskoj, nametalo uvjerenje kako su
zapravo Hrvati bili idejni začetnici stvaranja
zajedničke države Hrvata i Srba tj. Jugoslavije. Bila
je to velika laž, koja je imala zadaću sakriti tko su
zapravo idejni začetnici i provoditelji plana za
stvaranje Jugoslavije tj. Velike Srbije. Nadam se da
će se s tom posebno važnom povijesnom temom ozbiljno
pozabaviti objektivni i stručni hrvatski
povijesničari, a ne neki razni apologeti Tita i
Jugoslavije kao što je Tvrtko Jakovina. Za ovu
prigodu, kao do sada najbolje znanstveno
potkrijepljeno otkriće i dokaz o prijevari, koja je za
hrvatski narod imala najveće moguće dimenzije
uništavanja jednog naroda, preporučam knjigu
profesorice povijesti Vesna Drapač s Adelaide
Sveučilišta u Australiji. Radi se o knjizi koja nosi
naslov - "Constructing Yugoslavia". U slobodnom
prijevodu naslov knjige bi na hrvatskom glasio -
"Stvaranje Jugoslavije". Knjigu je 2010. godine
objavila poznata svjetska izdavačka kuća Palgrave
Macmilan.
Zbog kratkoće ovog komentara ovdje ću
iznijeti samo nekoliko, mnogima od nas već davno
poznatih, razloga zašto su Englezi stvarali prvu
Jugoslaviju tj. Državu Hrvata, Srba i Slovenaca. No,
ono što do pojave stručne knjige profesorice Drapač
nije bilo poznato, a niti dokazano, je vrijeme kada je
i gdje ta ideja zaživjela. Profesorica Drapač je jednu
cijelu godinu provela u Londonu istražujući pisane
izvore i svjedočanstva o britanskoj politici prema
Austro-Ugarskoj monarhiji i južnoj Europi od 1850. do
1918. godine. Ovdje ću iznijeti samo neke od
otrijeznujućih podataka i činjenica koje je u njezinoj
knjizi navela profesorica Drapač:
1. Zbog strateških i geopolitičkih
interesa tada u svijetu sveprisutnog Britanskog
kraljevstva, ideja o, prvenstveno, stvaranju Velike
Srbije nastala je u intelektualnim i političkim
krugovima u Engleskoj već sredinom 19-tog stoljeća, od
1850. do 1870. godine.
2. Kao tadašnja najveća sila na
svijetu, Velika Britanija je u to vrijeme gledala u
daleku budućnost i tražila način kako da spriječi
izlazak Rusije preko Jadranskog mora na toplo
Sredozemno more, što bi opasno ugrozilo sigurnost
morskih puteva britanskih trgovačkih brodova. O
slobodi i sigurnosti morskih puteva uvelike je ovisio
prosperitet britanskih otočja tj. trgovine Velike
Britanije s ostatkom svijeta, ali i prijevoz diljem
svijeta dragocijenog i opljačkanog blaga u London.
Naime, u to vrijeme Velika Britanija se jako bojala
savezništva između Austro-Ugarske i Rusije. Stvaranjem
čvršćeg savezništva te tadašnje dvije europske
velesile, Rusija bi preko Hrvatske, koja je bila u
sastavu Austro-Ugarske monarhije dobila izlazak na
Sredozemno more, a to je bilo protiv vitalnih
imperijskih i geostrateških interesa Velike Britanije.
3. Iz tog razloga smišljeni su planovi
kako razbiti tadašnju višenacionalnu Austro-Ugarsku
monarhiju u kojoj su se nalazile Hrvatska i Bosna i
Hercegovina, s namjerom da se te dvije zemlje spoje sa
Srbijom. Opravdanje koje se nudilo za takav potez bilo
je
. S tom su se lažnom tvrdnjom posebno isticali
engleski novinari, putopisci i povijesničari.
4. Sustavno je širena teza da su "Srbi
najnapredniji, najdemokratskiji i najkulturniji narod
na Balkanu", a da su Hrvati, zbog svojeg "nazadnog
katolicizma primitivan narod, koji su zapravo nekada
bili Srbi", a od vraćanja u krilo majke Srbije
odvraćaju ih (na primjer u Bosni i Hercegovini)
"primitivni fratri". Takva su stajališta
upotrebljavana isključivo sa svrhom da se engelsku
javnost uvjeri kako su jedino Srbi sposobni voditi
jednu takvu državu.
5. Za ostvarenje projekta stvaranja
Velike Srbije u Engleskoj se više od pola stoljeća
sustavno širila promidžba "kako Srbija mora imati
izlazak na Jadransko more, jer je Dalmacija oduvijek
bila srpska zemlja".
Dakle, to su ukratko najvažniji
razlozi zašto je Velika Britanija već polovicom 18-tog
stoljeća počela praviti planove za stvaranje Velike
Srbiju u kojoj bi se, "kao srpske provincije" nalazile
Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Realizam je oduvijek bio i ostao
temeljna i stalna vodilja vanjske politike svih
velikih država i sila
Realizam je politička teorija prema
kojoj se države u svojoj vanjskoj politici ponašaju
ili bi se trebale ponašati prvenstveno u skladu s
vlastitim nacionalnim interesima. Suvremeni realisti
svoje uzore nalaze u djelima Tukidida, Augustina,
Machiavelija i Hobbesa. Poseban utjecaj na suvremeni
realizam ostavio je Hobbesov prikaz prirodnog stanja,
situacije prije nastanka države u kojoj ne postoji
jamstvo da će se itko pridržavati moralnih načela.
Stoga je prirodno stanje, stanje nesigurnosti u kojem
svatko ratuje protiv svakoga.
Za razliku od Hrvatske, prije i
poslije stvaranja samostalne hrvatske države, na
studiju međunarodnih odnosa u svim razvijenim i moćnim
zapadnim zemljama, a posebno u anglosaksonskom
svijetu, od svih političkih teorija najviše se
proučava i uči realizam. Naime, i najlijeviji
profesori na tzv. progresivinim i vodećim zapadnim
sveučilištima nacionalno su osviješćeni i jako dobro
razlikuju teoriju od stvarnog života. Nažalost, u
Hrvatskoj je na studijima međunarodnih odnosa dugo
godina prevladavala "Vukadinovićeva škola" u kojoj je
najprije dominirao marksistički pogled na svijet, a
kasnije liberalni internacionalizam, u svim njegovim
varijantama. U jednoj od svojih varijanti
internacionalni liberalizam zagovara ukidanje svih
nacionalnih država i formiranje jedinstvene svjetske
vlade.
Velika Britanija i Francuska nikada
se neće odreći državnog suvereniteta u korist Europske
unije
Sada se vratimo u 21. stoljeće. Velika
Britanija i dalje želi ostati suverena zemlja s
vlastitom vanjskom politikom. Zato se nikada neće
odreći stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Isto tako,
u zadnje smo vrijeme svjedoci da se Velika Britanija
želi izvući i iz političkog, ali ne i gospodarskog,
okvira koji predstavlja Europska unija, jer se boji
pretvaranje Europske unije u jedinstvenu političku
jedinicu u kojoj bi Europska komisija imala ulogu
političke političke nadvlade. Velika Britanija posebno
strijepi od Europske unije u kojoj već duže vrijeme
sve važniju i gotovo nezamijenjivu gospodarsku ulogu
ima Njemačka. Naime, poznato je da se tijekom vremena
gospodarska moć pretvara i u političku moć.
Na međunarodnoj konferenciji u Pekingu
pod naslovom "Kina i svijet u 21. stoljeću" koja je
održana 11. rujna 2001. godine (dan kad je izvršen
teroristički napad na SAD) i na kojoj su se okupilo
nekoliko stotina najuglednijih svjetskih analitičara
međunarodnih odnosa, geostratega, diplomata i bivših
utjecajnih političara iz SAD, Europe, Rusije,
Australije itd., uključujući i poznatog američkog
političara, diplomata geostratega, Zbigniew
Brzezinskog, razgovarao sam s brojim sudionicima te
konferencije, a među ostalima i s tadašnjim glavnim
urednikom poznatog pariškog dnevnika na engleskom
jeziku "International Herald Tribune" . U razgovoru
smo se dotakli i budućnosti Europske unije tj. hoće li
Velika Britanija biti spremna odreći se većeg dijela
svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije.
Urednik tog svjetski poznatog i uglednog dnevnika
kategorično mi je rekao slijedeće: "Engleska i
Francuska neće se odreći svojeg državnog suvereniteta
u korist Europske unije ni u idućih sto godina".
Gorbačov: "Na rubu smo trećeg
svjetskog rata"
Cijeli svijet je u previranju. Zadnji
vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov ovih je dana
izjavio kako se zbog sve većeg sukoba zapadnih zemalja
i Rusije oko Ukrajine svijet nalazi na rubu trećeg
svjetskog rata. Uz ostale geopolitičke razloge i iz
straha da bi Putinova Rusija mogla privući Srbiju u
svoj kamp, razumljivo je zašto Velika Britanija i
danas ima iste strateške i geopolitičke potrebe i
interese na ovim prostorima te da kao i prije 150
godina Srbiju vidi kao potencijalnog žandara koji će
neku novu Jugoslaviju držati na okupu. Naravno,
Englezi su svjesni da će Srbija za služenje britanskim
interesima tražiti i nagradu kao i 1918. godine.
Nagrada bi ponovno trebala biti Hrvatska, Bosna i
Hercegovina i Jadranska obala. To je već davno
prokušani model.
U tom kontekstu držim da je ovdje
naročito važno reći da su samo naivci, neznalci i
ideološki zaslijepljeni hrvatski povijesničari i
političari mogli gotovo pedeset godina vjerovati kako
se Valter Tito suprostavio Staljinu i Sovjetskom
Savezu zbog svoje hrabrosti i uvjerenja da je njegova
Jugoslavija toliko moćna da se može suprotstaviti
jednoj od najmoćnijih svjetskih vojnih sila. Ne, iza
tog Titovog okretanja leđa Staljinu stajale su Velika
Britanija i SAD, koje su garantirale da će pomoći
Titovoj Jugoslaviji. I tada je prevladavao akutni
strateški interes Velike Britanije da se spriječi
izlazak Sovjetskog Saveza (Rusije) na Jadransko i
Sredozemno more.
Napadi na Njemačku "zbog preuranjenog
priznanja Hrvatske"
Dakle, savezništvo Ive Josipoviće i
Vesne Pusić s Velikom Britanijom temeljilo se
isključivo na zajedničkom pritivljenju stvaranja i
postojanja samostalne hrvatske države, za čije je
međunarodno priznanje, osim hrvatskih branitelja i
prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, najvažnija
Njemačka. Tijekom mojeg istraživanja za vrijeme
magisterijskog studija međunarodnih odnosa u Dublinu
proučio sam nekoliko stotina stručnih časopisa, knjiga
i novinskih članaka na engleskom jeziku u kojima se
raspravljalo o međunarodnom priznanju Hrvatske i
Slovenije. U najmanje 90 % tih publikacija, a posebno
onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji, Njemačka je
bila teško optuživana kao krivac za raspad Jugoslavije
zbog, kako su gotovo svi analitičari isticali,
"preuranjenog priznanja Hrvatske".
Poznata je stvar da se tom priznanju
najviše protivila Velika Britanija, koja je do zadnjeg
trenutka tajno podržavala Miloševića i njegovu vojnu
agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini. Da u
drugoj polovici 1991. godine Njemačka nije odlučila
pokazati svoju gospodarsku, pa i političku moć, i da
nije Velikoj Britaniji ponudila da će, za uzvrat ako
Velika Britanija podrži njemačku inicijativu za
priznanje Hrvatske, za uzvrat dati potporu u njezinom
traženju da ne mora prihvatiti sve stavke iz
preloženog Maastricht ugovora, koji je potpisan 1992.
godine, a koji je imao za cilj napraviti još jedan
korak prema stvaranju političke unije, što automatski
za sobom povlači i smanjenje državnog suvereniteta tih
zemalja, tko zna što bi se sve još dogodilo prije nego
što bi Hrvatska bila međunarodno priznata.
Nažalost, i ovoga puta smo se kao država, pa i narod, pokazali
kao nezahvalni prema velikom savezniku i prijateljskoj zemlji kao što je
Njemačka. Nakon dolaska Račana i Josipovića na vlast u Hrvatskoj, strateško
partnerstvo s državom bez čije pomoći bi vjerojatno još dugo čekali na
međunarodno priznanje, zamijenili smo bacanjem u zagrljaj Velikoj Britaniji koja
je ustvari i tvorac ideje o . To je razlog zašto su Mesić, Josipović i
Vesna Pusić u njihovim javnim nastupima stalno ubacivali riječi regija, a sve
manje Hrvatska i hrvatska država. To troje, uz druge pomagače, a posebno u
brojnim medijima i na fakultetima društvenih znanosti, trebalo je odigrati ulogu
hrvatskih političara, idealista, ali i naivaca, kao što su bili Supilo i
Trumbić.
Australija je čekala da joj Njemačka
pošalje signal kad treba priznati Hrvatsku
Osim osobnog iskustva, koje sam stekao
tijekom brojnih susreta i razgovora sa stranim
političarima i novinarima, kao glasnogovornik
Minstarstva vanjskih poslova u vremenu prije i poslije
međunarodnog priznanja, u presudnu ulogu Njemačke oko
međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992.
godine, najbolje sam se uvjerio kad sam, na moju
inicijativu, u rujnu 1991. godine u glavni grad
Australije Canberru nosio pismo predsjednika Vlade RH
Franje Gregurića i predsjednika Hrvatskog sabora dr.
Žarka Domljana, predsjedniku australske Vlade Bob
Hawkeu. Gregurić i Domljan su u tom pismu od
Australije tražili da prizna Hrvatsku. U Kabinetu Bob
Hawkea primio me njegov savjetnik za vanjsku politiku
i sigurnost Hugh White.
Nekoliko dana prije tog sastanka hrvatski su iseljenici održali
prosvjedni skup pred zgradom parlamenta u Canberri, na kojem se okupilo oko
četrdeset tisuća ljudi. Hrvatski su iseljenici tražili od australske Vlade da
intervenira u UN-u protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i da Australija
prizna Hrvatsku. Bio je to najveći građanski prosvjed u Canberri nakon velikog
prosvjeda sedamdesetih godina protiv rata u Vijetnamu. Inače, u rujnu 1991. u
jednom sam tjednu dva puta putovao iz Hrvatske u Australiju i natrag u Hrvatsku.
Oba puta sam, na vlastitu inicijativu, išao dovesti australske političare u
posjet Hrvatskoj, jer u to vrijeme nismo imali javnu potporu nikoga iz
međunarodne zajednice. Taj sam tjedan u zraku tj. u zrakoplovu proveo 106 sati.
Hugh White, koji je sada profesor na
Australskom Nacionalnom Sveučilištu u Canberri, lijepo
me je primio. No, na kraju polusatnog razgovora rekao
mi je slijedeće: "Australija se konzultirala s
Njemačkom oko priznaja Hrvatske. Njemačka nam je rekla
da bi priznanje Hrvatske od strane Australije prije
nego što oni (Nijemci) uspiju oko toga postići
konsenzus unutar Europske zajednice, moglo pokvariti
njemačke napore". Dakle, važnost Njemačke oko
priznanja Hrvatske posebno se vidi kroz činjenicu što
je Australija, kao bivša kolonija Velike Britanije i
ključna članica zemalja Commonweltha, išla tražiti
savjet i mišljenje Njemačke, a ne najbližeg saveznika
- Engleske, oko konačnog međunarodnog priznanja
Hrvatske.
Dok sam bio na dužnosti generalnog
konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. godine bio
sam u kontaktu s profesorom Hugh Whiteom. No, tijekom
diplomatske dužnosti u Australiji najvažniju sam
informaciju dobio od tadašnjeg ministra vanjskih
poslova Gareth Evansa, s kojim sam se sastao nekoliko
puta. On mi je rekao slijedeće: "Kabinet Vlade
Australije donio je odluku o priznanju Hrvatske prije
15. siječnja 1992. godine. Međutim, čekali smo samo na
Europsku zajednicu da to kolektivno učini prije nas".
Tako je i bilo. Parlamentarni zastupnik tada vladajuće
Laburističke stranke i predsjednik Parlamentarne
skupine prijateljstva s Hrvatskom i Slovenijom dr.
Adrew Theophanous, kojeg sam u rujnu doveo u Zagreb,
nazvao me nešto prije pola noći 15. siječnja 1992.
godine i obavijestio me da je Australija priznala
Hrvatsku. Naime, zbog razlike u vremenu, u Australiji
je to bilo ujutro 16. siječnja 1992. Tog smo dana
dobili i službenu obavijest o priznanju Hrvatske od
strane Australije.
Aplogeti komunističke Jugoslavije i
zagovaratelji krenuli u žestoki napad na
predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović
Dakle, samo na ovom primjeru možemo
slobodno zaključiti da je odlaskom Ive Josipovića s
dužnosti predsjednika Hrvatska spašena. Uz nastavak i
jačanje svih obostrano korisnih bilateralnih odnosa s
Velikom Britanijom, povratak strateškog partnerstva s
Njemačkom i SAD-om, mogao bi biti početak konačnog
gospodarskog procvata i društvenog sklada u Hrvatskoj,
ali i trajni otklon hrvatske službene politike prema
prihvaćanju bilo kakvog zajedničkog političkog okvira
u "regionu".
Duboko sam uvjeren da će se nova hrvatska predsjednica Kolinda
Grabar Kitarović, zahvaljujući njezinom velikom svjetskom iskustvu, znati
oduprijeti žestokim napadima apologetima Jugoslavije i zagovarateljima
"regiona", koji su prve sekunde nakon njezinog izbora krenuli u do sada na
hrvatskoj političkoj sceni neviđen i orekstriran napad na predsjednicu Hrvatske,
samo zato što otvoreno pokazuje da voli svoj hrvatski narod, da poštuje sve
hrvatske građane i da ima namjeru žestoko braniti hrvatske nacionalne interese
na unutarnjem i vanjskom planu.
Autor: Antun
Babić, U Zagrebu 19. siječnja 2015.
Izvor: www.hkz-kkv.ch
![](images/stvaranje_jugoslavije_001.JPG)
(102) |