Gospođo Gitman, vaša je knjiga i prije objavljivanja
pokrenula polemike među povjesničarima koji su NDH
istraživali isključivo kroz zločine i ubojstva, a vi
progovarate o hrabrosti i dobroti onih koji su spašavali
tuđe živote i po cijenu gubitka vlastitoga?
- Kad pišemo o dobrome, to ne umanjuje
zločine, ali ja sam zaključila, proučivši desetke
tisuća dokumenata iz NDH da je potrebno progovoriti i
o svim onim Hrvatima koji nisu podržavali ustaški
režim i mržnju prema Židovima nego su koristili svaku
prigodu da pomognu spasiti svog prijatelja, susjeda,
poslodavca jer su bili istinski uvjereni da Pavelić
radi zločin protiv čovječanstva. Malo se govorilo u
hrvatskoj javnosti nakon 2. svjetskog rata, ali i
nakon devedesetih o onima koji su spašavali Židove.
Povjesničari su u Jugoslaviji napisali tisuće knjiga,
monografija i eseja fokusirajući se na progone i
ubojstva, i to je svakako potrebno, ali kako narod
kaže - svaka priča ima dvije strane i da bi istina o
tom krvavom razdoblju bila potpuna treba se sjetiti i
svih dobrih ljudi koji su bili svjetlo u toj tami i
sačuvali živote tisućama hrvatskih i
bosansko-hercegovačkih Židova.
Prije 2. svjetskog rata u
Hrvatskoj i BiH živjelo je 40 tisuća Židova. Vi
navodite da je NDH preživjelo 9500 tisuća Židova, a
možda i više od tog broja te je to zasluga onih Hrvata
koji nisu podržavali fašiste. Kakva ste svjedočanstva
pronašli u arhivama?
- Osobno sam razgovarala sa 77
svjedoka i preslušala 200 snimljenih svjedočanstava.
Koristila sam dokumentaciju iz Hrvatskog državnog
arhiva, State Departmenta u koja su se slijevale
depeše iz tadašnjih veleposlanstava u Beogradu i
Zagrebu, Muzeja holokausta u Washingtonu te iz niza
drugih izvora. Brzo sam shvatila da velika većina
Hrvata nije željela Pavelića, oni ga nisu izabrali, on
je nametnut od Hitlera i Mussolinija nakon što je
Maček odbio biti nacistički sluga. Pavelić nije bio
intelektualac, a Hitler je zaključio da se s njime
može manipulirati. Kad sam dobila Fulbrightovu
stipendiju i 2002. se preselila jednu godinu u Zagreb,
preokrenula sam desetke tisuća dokumenta i bilježila
sve što je imalo veze sa spašavanjem ili bijegom
Židova od holokausta u NDH. Pronašla sam priče o
ljudskosti ljudi koji su Paveliću pisali pisma i
peticije s vlastitim imenom i prezimenom, i tražili
milost za Židove. Bila sam šokirana činjenicom da ni
jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom
čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se
zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi
spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo
predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani
trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti.
Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami,
nada da se zlo može pobijediti.
Kako je vaš mentor profesor Ivo
Goldstein reagirao kad ste otkrili čime se želite
znanstveno baviti?
- Prvi put smo se vidjeli 2002. godine
kod američkog veleposlanika u Zagrebu. Gospodin
Goldstein je pristao biti moj mentor, uvjet je bio da
to bude sveučilišni profesor i priznajem, iznenadio se
kad sam kazala da ću proučavati spašavanje Židova u
NDH. Pitao me, zar zaista ima tako puno tih primjera
da se mogu znanstveno obraditi i ja sam odgovorila da
su zagrebački arhivi puni svjedočanstava i dokumenata.
Meni je, kao slobodnoj ženi, koja nije materijalno
ovisila ni o kome i koja nije odrasla u komunizmu bilo
potpuno jasno da tema o Hrvatima i Stepincu koji su
spašavali Židove sigurno nije bila popularna u Titovo
doba.
U knjizi donosite primjere u
kojima Hrvati pomažu Židovima?
- Da, imam dopis koji je jedna tvrtka
poslala s molbom da se njezinog židovskog uposlenika
Slavka Neumana ne pošalje u koncentracijski logor.
Opisavši svog kolegu kao dobrog i lojalnog uposlenika,
koga znaju već 19 godina, dopis su potpisali drugi
uposlenici kompanije, njih trideset i dvoje. Jednu
drugu peticiju, u korist izvjesne Branke Spitzer, da
joj se vrati njezina konfiscirana mala trgovina,
potpisalo je 110 njezinih sugrađana u selu Velika
Kopanica. Židovima su pomagale časne sestre i
svećenici, hrvatski partizani, ali i neki dužnosnici
NDH, talijanska 2. armija. Ministar zdravstva NDH dr.
Ivan Petrić pristao je na prijedlog zagrebačkog
liječnika Miroslava Schlesingera da zbog akutne
nestašice liječnika u Bosni, tamo pošalje židovske
liječnike koji su već ostali bez posla ili bili na
putu deportacije u logore kako bi pomogli u liječenju
tifusa i sifilisa. Tu je ideju podržao i Ante Pavelić
uz opasku: "Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe
bosansko stanovništvo, eliminirati".
Pišete kako su krajem devedesetih
učestala pitanja vaše kćeri o židovskom podrijetlu,
bijegu iz Sarajeva početkom rata, ljudima koji su
pomagali da preživite te vas je to motiviralo da
potražite odgovore kako bi kćer, ali i šestero unučadi
doznalo istinu. Na tom putu uslijedila su i
iznenađenja?
- Iz Sarajeva sam pobjegla 1941., ali
s majkom sam se zbog njenih roditelja vratila nakon
rata 1945. Brzo su shvatili da nakon ustaškog ne žele
živjeti pod Titovim komunističkim režimom i kao
osmogodišnja djevojčica zauvijek sam napustila rodni
grad i preselili smo se u Izrael. Hrvatski jezik nikad
nisam potpuno zaboravila, ali sam ga obnavljala prije
desetak godina kad sam počela spremati doktorat u New
Yorku. Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim
ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće
iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije
Stepinac, za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam
krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički
svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla
Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u
rukama. Zamislite, Stepinac je još 1938. godine na
jednom predavanju rekao da Hrvati žele državu i da je
mogu dobiti, ali nikako ne smiju biti neljudi i
osvećivati se drugima nego je graditi na temeljima
pravde i jednakosti.
Čitatelji vaše knjige prvi će put
vidjeti i neka od pisama koja je Stepinac slao Andriji
Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH, u kojima
traži da prestanu ponižavati, proganjati i ubijati
Židove.
- Stepinac je živio sa svojim narodom,
on je bio svećenik, intelektualac i čovjekoljub.
Duboko je suosjećao sa svim žrtvama i sve njegove
misli i djela bili su usmjereni prema spašavanju svog
puka, ne samo Židova. Meni nikako nije jasno zašto vi
Hrvati niste znanstveno proučili i činjenicu da su
neki pošteni i pametni Hrvati tijekom NDH spašavali i
predstavnike srpskog naroda. To je tema o kojoj
također imam puno dokumenata. Stepinac je u ratnim,
teškim okolnostima postavio neke humane norme i
pridržavao se temeljnih ljudskih prava te je bez
straha za svoj život pisao Artukoviću upozoravajući ga
da će ustaški zločini baciti stigmu na hrvatski narod.
On je govorio da su ustaše "uništile tijelo i dušu
hrvatskog naroda". Kad je Heinrich Himmler u svibnju
1943. došao Paveliću i tražio da se u logore u
Njemačku pošalju i Židovi iz miješanih brakova upravo
je Stepinac zaustavio te strahote.
Vi tvrdite da je Alojzije Stepinac
predvidio da će nakon kraja rata i antifašističke
pobjede Hrvati kao narod biti prozivani i percipirani
kao ubojice, upravo zbog zločina na koje je nadbiskup
upozoravao Pavelića i njegove ministre?
- Da, to je Stepinac govorio, ali ga
ustaše nisu slušali. Kao pametan čovjek, duboko
svjestan svega što su počinili pojedinci iz hrvatskog
naroda, naglašavao je da će posljedice za poslijeratnu
Hrvatsku biti teške te će ratni zločini ostaviti gorak
okus te blokirati razvoj hrvatskog naroda jer će vuči
za sobom teret ustaških grijeha koji se neće nikad
zaboraviti. Moja knjiga još nije u prodaji po
knjižarama, ali ja sam spremna na reakcije koje će
uslijediti od nekih kojima će smetati što pišem o
Stepincu ili neće razumjeti da ne prikrivam zločine
nego ukazujem da u svakom zlom vremenu ima onih ljudi
koji žrtvuju sebe da bi spasili druge, da bi pokazali
da zlo ne može uspjeti do kraja u svom naumu jer su mu
stali na put. Pavelić je tražio od Vatikana da pozovu
Stepinca u Rim, poslije rata Tito mu je nudio da
napusti zemlju ali on je ostao uz svoj narod. On je
bio jednostavno častan, dobar čovjek koji je znao da
može svakog dana biti ubijen ali život mu ništa nije
značio ako ne pomaže nemoćnima. Za mene je Stepinac
model, on je uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku
bez obzira kojoj on vjeri ili rasi pripada. Njegove
misli i ideje su bile pozitivne i uvjerena sam da će i
nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac
dobroga učinio za židovski i hrvatski narod.
Poznato vam je da u lipnju u
Hrvatsku dolazi papa Benedikt XVI. i sve su glasnija
šaputanja da će Alojzija Stepinca proglasiti svecem.
Kako to komentirate?
- Ne mogu se miješati u crkvena
pravila, ali mogu komentirati da je za mene osobno
Stepinac sveti čovjek koji je spasio brojne Židove.
Pokazao je kao i drugi Hrvati koji su slijedili njegov
put pomaganja da i u najmračnijim trenucima ljudske
povijesti, postoji svjetlost i velikodušnost
pojedinca. Bez takvih ljudi moja majka i ja ne bismo
bile spašene i stoga ću se radovati sa svima koji će
moguće proglašenje Stepinca svetim dočekati s
odobravanjem.
Gospođo Gitman, 2008. godine na
međunarodnom simpoziju o Stepincu održanom u Zagrebu,
rekli ste da vam je kroza sve godine istraživanja
neprestano dolazilo jedno pitanje na pamet: "Kako bih
se ja ponašala pod represivnim režimom? Bih li bila
hrabra poput nadbiskupa Stepinca i stotine drugih koji
su riskirali svoj život i život svojih obitelji?"
Imate li danas odgovor?
- Ne, još uvijek nemam odgovor, ali se
svakim danom sve više divim njihovoj hrabrosti i
zahvaljujem se što su postojali takvi ljudi.
U Hrvatskoj je pokrenut prijedlog
za istraživanje komunističkih poslijeratnih zločina.
Kako to komentirate?
- Slažem se da treba sve istražiti i
podržavam takve akcije, a imam u svojoj arhivi
dokumente koji možda mogu pomoći. I ja sam tek
četrdesetak godina nakon 2. svjetskog rata krenula u
potragu za istinom o spašavanju Židova i vidite da
nikad nije kasno za tako plemenite poslove i stoga
držim da i Hrvati imaju pravo znati potpunu istinu o
svojoj prošlosti.
Piše:
Jadranka Jureško-Kero
Večernji list
|