Nakaznost EU se izvanredno reflektira na dramatičnoj situaciji koju doživljava Italija u zadnjih nekoliko mjeseci od prevrata u Tunisu i početka rata koalicije protiv Libije. Na talijanske obale, a posebno na otok Lampeduzu svakodnevno pristižu stotine, pa i tisuće izbjeglica potpuno trošnim lađama koje se pri ulasku u sicilijanski tjesnac raspadaju. U jednom trenutku otok Lampeduza, inaće izvanredna turistička odrednica koji ima oko 5000 stanovnika, je imao preko 7000 izbjeglica.

Otok je postao slika bjede i nesreće, ali i otpada i općeg nereda. Stanovncici Lampeduze su zatražili od vlade smjesta hitne mjere za raseljavanje izbjeglica, jer je broj veći od broja stanovnika postao sigurnosni i zdravstveni problem, ali i problem javnog reda i mira.

Italija je kao članica EU zatražila pomoć Bruxellesa, ali je dobila obećanje za minimalnu financijsku pomoć. Kako su stanovnici Lampeduze zatražili hitne mjere za uspostavljanje normalnog stanja na otoku, a svakog dana su pristizale i danas još uvijek pristižu sve nove i nove lađe pune izbjeglica, Italija je počela raseljavati izbjeglice u zbirne improvizirane logore diljem cijelog teritorija.

Kako to nije samo problem Italije nego i problem cijele Unije, Italija je tražila od Bruxellesa da države članice preuzmu dio izbjeglica naročito onih koji sužzeljeli otići k svojim obiteljima u Francusku, Njemačku i drugdje. Nastao je masovni bijeg izbjeglica iz logora koji su se pješice ili, ako su imali novaca, uputili vlakovima i autobusima prema granici s Francuskom. Tako se problem Lampeduse ponovio u pogranicnom mjestu Ventimiglia gdje su na sve moguće načine izbjeglice pokušavale vlakom, pješice, preko planine ući u Francusku i bili su masovno vraćani.

Italija je zatražila od EU dozvolu da izda privremene dozvole boravka na tri mjeseca da omogući izbjeglicama normalno kretanje u zoni Schengena. Dobila je dozvolu, izdala privremene osobne iskaznice, ali Francuska i druge članice jednostavno nisu htjele priznati taj dokument i izbjeglice iz Afrike prihvatiti na svom teritoriju. Pronašle su rupu u zakonu, radi problema javnog reda i mira.

Tako Italija dnevno prima tisuće novih izbjeglica za koje se ne brine, osim talijanskog Crvenog križa i humanitarnih volontera, nitko. Prema talijanskim zakonima ilegalni boravak u Italiji je kazneni prijestup koji se kažnjava zatvorom ili izgonom. Talijanski ministar unutarnjih poslova Maroni je 5 ožujka sklopio sporazum s tuniskom vladom i repatrijaciji onih izbjeglica koji nakon toga datuma stignu u Italiju. Otpočela je dramatična repatrijacija izbjeglica, kad li neki dan na taj čin evo reakcije Suda za ljudska prava u Strasbourgu, onog istog koji je prošle godine tražio od Italije da skine križ u svim državnim institucijama.

Sud u Strasbourgu poručuje da ilegalni boravak ne može biti kažnjivo djelo i da se mora ukinuti kazna zatvora i repatrijacija. Situacija u Italiji s dana na dan postaje sve dramatičnija, međutim država Italija ne može svojim odlukama i zakonskim instrumentima rješiti problem, jer joj EU na svaku odluku stavlja primjedbu i ne daje nikakav okvir za trajno rješenje, nego državu Italiju vodi prema kaosu.

Italija ima samo otoke Siciliju s arhipelagom otočića i Lampedusom i Sardiniju. Bude li Hrvatska članica EU, ne daj Bože, sa svojih preko 700 otoka kakoćce nadzirati situaciju ilegalaca kojima EU ukida vanzakonski status, a ne želi ih prihvatiti? To je samo jedan od primjera paklenog života jedne članice koja je suosnivač EU i članica G-7, a štoćce biti s Hrvatskom?

Kornelija Pejčinović