Zašto je ona bez ikakve sumnje upravo takav politički
konstrukt objasnit ćemo u daljnjem tekstu, no kako bismo
sve to mogli razumjeti najprije se moramo upoznati s
nekim osnovnim pojmovima i institucijama Unije.
Pariškim ugovorom iz 1951. formirana
je Europska zajednica za ugljen i čelik koja se
sastojala od Francuske, Njemačke, Italije i zemalja
Beneluksa, Rimskim ugovorom iz 1957. formirana je
Europska ekonomska zajednica i Euratom, a potom je
prikrivajući svoj temeljni cilj, pod izlikom
gospodarskog ujedinjenja, slobodnog tržišta i sličnih
floskula, Europska zajednica (kasnije: Unija) korak po
korak provela političko ujedinjenje, privlačeći u
svoje okrilje europske države u tzv. pet valova
proširenja:
Prvi val 1973. - pristupaju Danska,
Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo;
Drugi val 1981. - u EU ulazi Grčka;
Treći val 1986. - dolaze Španjolska i
Portugal, nakon čega slijedi Maastrichtski ugovor
1992. kojim se stvara golemi federalni politički
konstrukt nazvan Europska unija - ekonomska i
monetarna unija, jedinstvena valuta, zajednička
obrambena politika i uvodi se građanstvo Unije;
Četvrti val 1995. - ulazak Austrije,
Finske i Švedske, nakon čega Unija organizira
potpisivanje još dva ugovora - onog iz Amsterdama
1997. kojim se navodno jača uloga Europskog parlamenta
(no ne pretjerano, i nikako do stupnja kad bismo o EU
mogli govoriti o parlamentarnoj demokraciji, kako ćemo
vidjeti kasnije) te ugovora iz Nice 2001. kojim se
zbog prijama novih članica mijenja sastav i način rada
institucija Unije (npr. Vijeće EU ne mora više
donositi odluke jednoglasno, od Nice je dovoljna
većina);
Peti val, koji se dalje dijeli na dva
dijela - prvi dio 2004. kada su pod vlast Unije
potpale Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija,
Litva, Letonija, Estonija, Cipar (samo grčki dio) i
Malta, te drugi dio 2007. kad su u EU utrpane i
Rumunjska i Bugarska.
Glavni kriteriji za pristupanje ovoj
nedemokratskoj superdržavi su kopenhaški kriteriji iz
1993. prema kojima države kandidatkinje moraju
ispuniti za članstvo ove uvjete:
1. političke
- stabilne institucije koje "jamče demokraciju i
ljudska prava";
2. gospodarske - jako "tržišno gospodarstvo";
3. pravne -
kandidatkinje moraju biti sposobne preuzeti obveze
članstva.
Ovim kriterijima obično se dodaju i
tzv. madridski kriteriji iz 1995. kada je zaključeno
da provedbu svih gornjih reformi (političkih,
gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i
odgovarajuće administrativno ustrojstvo (tj.
učinkovita državna uprava) kako bi država
kandidatkinja lakše usvojila i provela ogromnu pravnu
stečevinu EU, o kojoj će kasnije biti više riječi.
Kada se zna da navedenim kriterijima
Unija kadšto pridodaje još dodatnih kriterija, poput,
recimo, pronalaženja
nepostojećih topničkih dnevnika ili
potpune suradnje s Haškim sudom, onda se vidi
da su temeljni kriteriji samo politička demagogija.
Ima li boljeg dokaza za to od Rumunjske i Bugarske? Je
li Rumunjska zemlja sa stabilnim institucijama? Možemo
li bugarsko gospodarstvo ocijeniti kao "jako tržišno
gospodarstvo"? Kakve besmislice.
I dalje, sve što
neznate o EU, saznati ćete na stranici -
Europska unija i velika nevolja koja dolazi
|
