I to bez obzira na činjenicu da su u zadnjih dvadeset
godina upravo navedene zemlje dobivale najviše novaca iz
fondova Europske unije. A od razvikanog "keltskog
tigra", koji je do nedavno hvaljen do nebesa, ostao je
samo pokisli irski seter. Da Europska unija treba danas
više Hrvatsku nego Hrvatska Europsku uniju ukazuje je i
nedavni paternalistički govor njenih čelnika upućen
hrvatskim medijima povodom hrvatskog članstva 2013.
godine.
Svaki hrvatski dinamičan poslodavac i svaki mlađi
Hrvat sa završenim fakultetom, može se veseliti ulasku
Hrvatske u Europsku uniju. Nema većeg poniženja nego
čekati u dugačkim kolonama drugog razreda europskih
zračnih luka za europsku propusnicu, ili se mrcvariti
godinama za radnu ili studentsku dozvolu u europskim
metropolama. Nakon 2004. godine, milijun mladih Poljaka
razmigoljio se diljem Europske unije, jer svjetla
budućnost nove poljske političke klase, nikako da se
ostvari. Problem dakle nije u ideji Europske unije;
problem leži u tome što njeni vlastiti arhitekti ne
znaju kojim putem da Europu pokrenu. A do hrvatskog
srpnja 2013. još je jako daleko.
Sladoledi u Euroslaviji
Danas, u svjetlu dugogodišnjih pregovora sa
Europskom unijom postavlja se pitanje: Koja je uopće
bila svrha stvaranja države Hrvatske i žrtava
Domovinskog rata? Proglašenje samostalne i suverene
države? Izgleda da cilj stvaranja Hrvatske, barem
slušajući hrvatsku političku klasu, nije nikakva
samostalna Hrvatska, nego njeno ultimativno
uključivanje u Europsku uniju. Premda Hrvatska nije
još službeno dio Europske unije, ona je njen
psihološki i ideološki dio već punih dvadeset godina.
Od raspada Jugoslavije 1991., sve su hrvatske vlade
bile izložene stalnim briselskim pritiscima, ukazima i
ultimatumima. Nikako nisu europski čelnici htjeli
1991. godine prihvatiti činjenicu da se raspada
njihova miljenica Jugoslavija. Dvadeset i trećeg
kolovoza, 1991., u svom govoru pred Europskim
parlamentom, bivši predsjednik Europske komisije,
Jacques Delors, je rekao: "Ne možemo ujediniti države
zapadne Europe i u isto vrijeme ohrabriti odlazak
sovjetskih republika". Mora da je to bila dobra muzika
za uši Slobodana Miloševića.
A tko se ne sjeća EU - "sladoledara" koju su
hodočastili u ratom zahvaćena hrvatska područja, uz
svoje prodike o poštivanju "prekida vatre" - koja
nikako da stane? Europska unija neizravno je najviše
odgovorna za rat u bivšoj Jugoslaviji. Nametanjem
embarga Hrvatskoj, odbijanjem jasnog označavanja
agresora i žrtve agresije, Unija je pokazala amaterski
stav u formuliranju zajedničke vanjske politike. A
upravo je vanjska politika srž po kojoj se prepoznaje
svaka politička jedinka, bilo da se jedinka zove
država, carstvo, ili unija. Ugovor iz Maastrichta koji
se poklapa sa početkom agresije na Hrvatsku, samo je
dodatno balkanizirao čelnike Europske unije, budući da
svaki od njih, iz vlastitih povijesnih razloga, ima
drugačiji stav prema hrvatskom, odnosno srpskom
pitanju. A zašto bi Unija i njeni eurokrati donosili
političke odluke, ako im vlastiti prijedlog Ustava
(Čl. 1.41-7) i dalje daje alibi da se sakriju pod
skute Amerikanaca i NATO-a? Istoimeni članak
prijedloga Europskog Ustava nadalje kaže da je "NATO
za države članice temelj njihove kolektivne obrane". U
praksi to znači da Europska unija, za svaki nedostatak
svoje političke volje, uvijek ima izgovor u dobroj
volji Amerike. Hrvatska je trebala čekati četiri
godine da bi njenu dramu riješila Amerika - a ne
Europa. Niti dan danas Europska unija nema zacrtanu
viziju vanjske politike - te stoga niti jasnu viziju
europske budućnosti.
Utopija na vlasti
Usporedba Europske unije sa bivšim sovjetskim
Politbiroom ima na pretek, uključujući i komentare
poznatih pisaca i političara - i lijevih i desnih.
Ruski književnik i bivši antikomunistički disident,
Vladimir Bukovski, vidi u Europskoj uniji represivni
mehanizam, gori od Sovjetskog Saveza. Francuski
ljevičari također su bili glasni u odbacivanju
Europskog Ustava tijekom referenduma u Francuskoj,
2005. godine. Bivši francuski premijer i više puta
ministar, Edouard Balladur, nedavno je rekao da je
"Europa od 27 članica osuđena na neuspjeh". A najdalje
je otišao bivši profesor i bivši američki ministar
vanjskih poslova Henry Kissinger koji ironično i
retorički pita: "A koga da telefonski zovem u
Europi?". Ovo nije niti vic niti šala, budući da se
Europska unija sastoji od velikog broja tijela, bilo
da je to Europska komisija, Vijeće Europe, ili
Europski parlament, od kojih svatko čeka jedan na
drugog da donese političku odluku. Paralele bi se
mogle povući sa jugoslavenskim SIV-om i republičkim
sekretarijatima bivše Jugoslavije, od kojih je svaki
prebacivao odgovornost na drugo tijelo jugoslavenske
federacije. Bivši doušnici Udbe u današnjoj Hrvatskoj
imaju pravno pokriće, jer svoj bivši denuncijantski
rad u korist republičke Udbe, lagano mogu prebaciti na
direktive savezne Udbe. Uostalom prave uzroke raspada
Jugoslavije treba tražiti u njenoj institucionalnoj
paralizi izazvanom sukobima između republičkih i
saveznih birokrata.
Svaka apstraktna država bez legitimiteta ne može
imati dugotrajni legalitet. A pitanje legitimiteta,
ili pučki rečeno vjerodostojnosti, leži u ustavu svake
zemlje. Europska unija nema normalan ustav, iz
jednostavnog razloga što ne postoji europski narod.
Postoje europski narodi i to svaki sa svojim vlastitim
ustavom. Stoga se i prijedlog ustava Europske unije,
čiji je glavni pokretač bio bivši francuski
predsjednik Valéry Giscard d'Estaing, morao već
nekoliko godina kasnije, t.j. 2007., mijenjati u tzv.
Lisabonski ugovor - t.j. novi eufemizam za staru
stvar. Giscard je toliko bio pošten pa nije lagao,
nego je izjavio da je "Lisabonski ugovor, koji je
isključivo napisan na temelju prijedloga o Ustavu
(koji je umro 2005.), potpuno isti alat. Jedino se
raspored u kutiji za alat izmijenio."
Laik na novi Lisabonski ugovor, koji je pun jezičnih
akrobacija, gleda sa strahopoštovanjem, premda je
riječ o pojmovnom i jezičnom priručniku koji
agitpropovskim rječnikom daje primjedbe i nadopune na
stavke prijašnjeg Ustava. Jer ako prvobitni Ustav nije
mogao proći niti kod Francuza, niti kod Nizozemaca,
niti kod Danaca, onda treba natjerati sumnjičave
europske glasače da glasuju za pričuvnu lisabonsku
verziju. A ako neka europska država ni tada ne
prihvati pričuvnu verziju, kao što je to bila Irska u
2008. g. - tada Irci moraju glasati sve dok ne
prihvate Lisabonski ugovor. Ovakav diktatorski i
kriptokomunistički tik ima u svom ponašanju i dobar
dio hrvatskih sabornika. Jer ako postoji i najmanji
strah da hrvatski poslovični negativci, t.j. "
desničari", "tuđmanisti", "primitivci", "ognjištari",
"ustaške kape", "nacionalisti" itd., itd., na
sljedećem referendumu kažu "NE!" , tada je potrebno
stornirati referendum i zamijeniti ga kuloarima
"reprezentativne demokracije", što je samo lijepi
naziv za parlamentarne intrige različitih interesnih
skupina.
Nije to ništa novo. U Europskoj uniji, Njemačka, za
razliku od drugih država članica, nema zakonsko pravo
na referendum - što samo govori koliko je stvarno
Njemačka suverena država. Jedino pravo i obvezu koju
Njemačka ima je da njeni porezni obveznici vječito
plaćaju greške i trošarine ostalih zemalja članica,
kao i da šakom i kapom plaćaju najveću tranšu
eurobudžeta. Nijemci moraju uplatit 22 milijarde eura
za spašavanje nelikvidnih zemalja članica. Doduše na
vlastite zamolbe i s obzirom na vlastitu gospodarsku
situaciju ovaj puta mogu protegnuti rok uplata, ali
oni moraju platiti - jer nema drugih članica koje mogu
gasiti rastući financijski požar u Europi. Bez
njemačkog novca nema Europske unije. Odnosno Unija
funkcionira dokle god ima njemačkog novca.
A tko bira članove moćne Europske komisije? Nitko.
Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije,
koja se sastoji od od europskih "povjerenika" (u
službenom francuskom jeziku koristi se riječ "komesar"
- riječ koja bolje oslikava birokratsko ponašanje
"povjerenika"), čija politička pozicija u hijerarhiji
Europske unije odgovara ulogama ministara 27 zemalja
iz kojih oni dolaze. Njih ne bira ničija država
članica nego ih imenuje Vijeće Europske unije.
Predsjednika Komisije, čija funkcija odgovara ulozi
premijera, također ne bira ničija država. A niti novog
predsjednika Vijeća Europe, Hermana Van Rompuya, nisu
izabrali glasaći niti jedne države članice Europe.
Teologija tržišta; nova globalna superklasa
No mora se priznati da je Europska unija dobra
platforma za kritiku Europske unije! Njeni najveći
kritičari mogu pred očima cijele Europe otvoreno
napadati njenu birokraciju, njene diktatorske impulse
i njenu rasipničku politiku. Engleski zastupnik u
Europskom parlamentu Nigel Farage, čak je izvrijeđao
fizički izgled Van Rompuya, nazvavši ga "mlakonjom i
trećerazrednim bankarskim činovnikom", te ga pred
zastupnicima Parlamenta pitao: "A tko ste vi? Nikad o
Vama nisam čuo. Tko je za vas glasao?" Farage teško
optužuje Uniju, a osobno Van Rompuya za malverzacije i
manjak profesionalnih referenca. Farage se odbio
ispričati i Belgiji, Rompuyu i Uniji, te je rekao da
"imam pravo napasti čovjeka koji predstavlja 500
milijuna ljudi, a koji je plaćen više od američkog
predsjednika,a kojeg mi nismo izabrali.
Najveći nesporazum leži u nedovoljnoj definiciji
Europske unije. Je li Unija političko tijelo,
ekonomsko tijelo, ili kulturno tijelo? Glavno mjesto
spoticanja je stavka Ustava (Čl. I-3, 2) o kojoj je
riječ o "slobodnom tržištu u kojem je konkurencija
slobodna i neometana ". Ove riječi izazvale su pravu
paniku prije par godina kod francuskih socijalista,
ali i europskih nacionalista, jer po toj jezičnoj
formulaciji (koja drugačije zvuči na engleskom
jeziku), Europska unija brani najgori oblik
kapitalizma.
A možda je i tako. Sama riječ "tržište" spominje
se 88 puta u prijedlogu Ustava dočim riječ
"konkurencija", 28 puta - iz čega se može zaključiti
da je glavni cilj Unije slijepa vjera u stalni
gospodarski rast, a nimalo kulturna snaga Europljana
ili politička suverenost Europe. To je i glavni razlog
zašto Ustav nije prošao 2005. g. u prvoj rundi, jer
brojni građani Europe, a naročito Francuzi, odbacuju
globalni kapitalizam. Po Europskoj uniji dakle, sve
druge političke alternative, a pogotovo ideja
samostalne nacije, a kamoli nacionalizma, ne dolaze u
obzir. Po tržišnoj logici mora se prihvatiti bešćutnu
eksploataciju i vjeru u sveto tržište kao završni
povijesni čin.
Potrebno je u interesu hrvatske javnosti znati
kako su vođeni desetgodišnji pregovori s Europskom
unijom i tko su pojedinci kojih su ih vodili? Koje su
reference oni imali? - i to ne samo jezične,
meta-jezične i para-jezične, nego kulturne, povijesne
i strukovne? Što su hrvatski pregovarači dali, a što
su dobili od Europske unije? Odnosno, u kojoj mjeri su
protekli pregovori sa Europskom unijom bili dijalog, a
u kojoj mjeri su pregovori bili "euro-monolog" uz
završnu bukvicu o nekom "monitoringu"? Hrvatska
javnost je dužna to znati jer o tome ovisi ne samo
budućnost Hrvatske u Uniji, nego i sudbina svih
građana u Hrvatskoj. Europeisti i eurokrati vrlo dobro
znaju, premda u javnosti ne žele kazati, da
nacionalizam, i to od začetka europske Unije t.j. od
famoznih Rimskih ugovora iz 1957. g., pa sve do danas,
predstavlja najveću opasnosti za Europsku uniju.
Po filozofiji europeista i eurokrata, nacionalizam
je kobna opasnost koja se mora sputati pod svaku
cijenu, čak ako je potrebno uvođenje i masovne
političko-policijske represije. Imajući to u vidu
jasno je zašto Njemačka u velikom izdanju, kao i
Hrvatska u malom, igraju u Europi ulogu pučkoškolskih
"negativaca", koji obvezno pohađaju satove iz
liberalne metodologije i antifašističke pedagogije.
Upada to u oči pogotovo glede migracione "multikulti"
politike koju Europska unija nije do dan danas
definirala. U Europskoj uniji živi preko 25 milijuna
građana neeuropskog podrijetla. Stoga je moguća
balkanizacija Europske unije, rasni neredi i provala
nacionalizma, nešto od čega europeisti izuzetno
strahuju. To pokazuju i nedavne svađe između Italije s
Francuskom glede prihvaćanja sjevernoafričkih
izbjeglica i ponovnog uvođenja graničnih kontrola
poznate pod zvučnim toponimom "Schengen".
Jer svatko želi poslati "one druge", a to su
prvenstveno izbjeglice iz sjeverne Afrike i prednje
Azije, na tuđi teren, a ne ih držati u vlastitom
dvorištu. Najljepše je pričati o toleranciji i
višeetničkom suživotu kad "oni drugi" obitavaju u
tuđim kućama. Vrlo brzo, na mig Europske unije,
Hrvatska će prihvatiti tisuće izbjeglice iz cijelog
svijeta. Možda bih se njih moglo smjestiti u nova
naselja i kampove u liberalnoj Istri ili na podnožju
Medvednice, i to u dvorišta hrvatske
političke-medijske klase, koja se voli hvaliti svojom
multikulti tolerancijom. Tada će vlastitim primjerom
moći pokazati i ostalim Hrvatima sve čari
multietničkog suživota. Ako u tome nisu uspjeli
bratstvom i jedinstvom u Titovoj Jugoslaviji, možda
bolje uspiju u egzotičnoj Uniji.
Ideja o katastrofi Europe
Biti ili ne biti u Europskoj uniji nije pitanje sad.
Glavno pitanje jest - želi li Hrvatska ući u Uniju
dvonožno ili četveronožno, servilno ili uspravno,
sprijeda ili odostraga. Jedno je značila ideja
jugoslavenstva u glavi Josipa Strossmayera ili Frane
Supila, a drugo je bila ideja jugoslavenstva u glavi
kralja Aleksandra Karađorđevića i generala Draže
Mihajlovića. Sličnu sudbinu jugoslavenstva može
doživjeti Europska unija. To nije ništa novoga u
povijesti. Ideja o Europi kao domu svih Europljana
stara je kao i sami Europljani. Karlo Veliki u IX.
stoljeću imao je zamisao o zajedničkoj kršćanskoj
Europi kao bedemu protiv azijskih uljeza. Slično je
mislio Karlo V u XVI. stoljeću u svojstvu cara Svetog
Rimskog Carstva. Princ Eugen Savojski, u XVII. bio je
Europljanin francusko- talijansko- njemačkog
podrijetla, s vrlim poznavanjem jezika i naroda na
Balkanu. Shvaćao je probleme ne samo srednje i južne
Europe nego i cijele Europe, i to puno bolje nego
moderni briselski namjesnici. Uz malo sreće mogao je
izbaciti Turke iz Bosne i pretvoriti Sarajevo nakon
1697. g. u barokni srednjeeuropski grad. Da je tako
bilo izbjegle bi se u narednim stoljećima serijske
patnje i silne međusobne mržnje svih naroda
jugoistočne Europe. No Eugen je morao stalno
premještati trupe iz Slavonije na rijeku Rajnu, jer
vrla katolička Francuska imala je dobrog saveznika u
Osmanlijama i nije mogla smisliti jaku Njemačku ili
Austrougarsku u srcu Europe.
I Lenjin i Trocki i Staljin imali su svoju viziju
zajedničke Europe, o čemu govore brojne legalne i
ilegalne sovjetske republike, od Rumunjske i Madžarske
do Bavarske i Berlina, krajem 1919. godine. Do
nedavno, postojala je mogućnost da glavni grad Unije,
Bruxelles, bude pod znakom crvene zvijezde, a ne
umotan u plavetnilo sa žutim zvjezdicama. I
nacional-socijalisti i europski fašisti imali su svoju
viziju zajedničke Europe. Pola milijuna europskih
dragovoljca, iz trideset i dva europska naroda, od
Španjolske do Ukrajine, od Finske do Albanije, služilo
je od 1941. do 1945. u njemačkim postrojbama. Prvog
svibnja 1945. godine, oko 23 sati, na križanju
Wilhelmstrasse i Prinz-Albrecht Strasse završava bitka
za novi-stari europski poredak, nakon što su se
predali francuski dragovoljaca, ostaci Waffen-SS
divizije Charlemagne. Dan kasnije. 2. svibnja, 1945.,
pripit sovjetski vojnik ubija zarobljenog francuskog
legionara Rogera Albert Bruneta. Na taj način i takva
verzija ujedinjene Europe završava u Berlinu.
Prof. dr. Tomislav Sunić, Hrvatski list
|