Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

EUROPSKA UNIJA U ZEMLJI ČUDESA     (26.08.2011.)

Ulazak Hrvatske u EU-ropsku uniju glavni je politički lajtmotiv svih hrvatskih vlada od 2000. na ovamo.

Iako bi vanjska politika trebala biti u funkciji ostvarivanja unutarnjepolitičkih interesa i ciljeva, u zemlji svakojakih čudesa zvanoj Hrvatska vrijedi obrnuto pravilo: hrvatski nacionalni interesi podređuju se diktatima inozemnih moćnika. Takvu nesposobnu, naopaku i stupidnu politiku inaugurirao je triumvirat Račan-Mesić-Pusić još nesretne 2000., a najispravnije ju je opisao bivši predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader kad je rekao: "Nema te žrtve koju nećemo podnijeti za ulazak u EU".

I doista, nema te žrtve koju Hrvatska nije podnijela ne bi li se pokušala dokopati rajskih dvora "svete" EU-ropske unije. General Gotovina transferiran je u Haag, dočim su bivši četnici transferirani na visoke političke položaje i u novoizgrađene stanove, obustavljena je primjena ZERP-a, prihvaćeno političko rješenje spora sa Slovenijom, koje će nesumnjivo značiti gubitak dijela državnoga teritorija, zanemareni su Hrvati u BiH i dijaspori, ali se zato na prstima tanca oko manjine koja je još do pred petnaest godina držala okupiranom jednu trećinu Hrvatske, abolirani su četnički teoretičari i praktičari, a sudi se osobama koje su imale ključnu ulogu u obrani Hrvatske... Čeka se još samo da se Brammertz ponovno oglasi sa svojim zahtjevima o topničkim dnevnicima, eda politička vrhuška Hrvatske konstituira posebno tijelo koje će ih post facto napisati i predati Haaškome sudu. Jer ipak: "Nema tu žrtve koju nećemo podnijeti za ulazak u EU".

Ako se neki EU komesar dosjeti da bi hrvatski ministri trebali naučiti hodati na trepavicama, nema sumnje da će i ta domaća zadaća biti izvršena i da će kompletna vlada sljedeći put u Bruxelles hodočastiti hodajući na trepavicama. Naime, kad implementiranje EU-ropske regulative znači razračunavanje s državnim suverenitetom RH, tada hrvatski političari vrlo uspješno izvršavaju zadatke, ali kada bi se trebalo pridržavati recimo rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina tada se primjenjuju neki drugi, čudnovati "europski" kriteriji...


A koji su plodovi takve servilne politike? Kakvu su korist Hrvatskoj donijeli politički puzavci i klimavci koji ju vode nakon 2000? Nikakvu. Unatoč svim silnim obećanjima, u Europsku uniju nismo ušli, a i nećemo ući prije Srbije, taman da Hrvatska izruči još stotinu Gotovina i tisuću topničkih dnevnika.

Umjesto u EU ponovno smo u balkanskoj krčmi sa Srbijom. Kažu da čekamo vlak za EU; no izglednije je da se je vozač opio britanskim pivom ili francuskim vinom pa usmjerio kabinu prema istoku i krenuo na put čija je zadnja stanica Jugosfera... Zemlja je pokradena, narod potpuno demoraliziran, sve vrijednosti okrenute naopačke; riječ optimizam iščeznula je iz političkog i svakodnevnog rječnika.

Tuđmana su kroatofobske novinarske trube svojedobno optuživale da je zemlju pokrao i odveo u izolaciju. No činjenice su ipak malo drugačije: u vrijeme Tuđmanove smrti inozemni dug Hrvatske bio je manji od deset milijardi dolara (pola dugo naslijeđeno je iz Jugoslavije, financiran je rat, prognanici, obnova stanova itd.), a većina bankarskog sustava i strateških firmi bilo je u hrvatskom vlasništvu, danas smo zaduženi bezmalo 50 milijardi eura, a sve važnije banke i firme drže stranci.

U priče pak o izolaciji vjeruju još jedino mala djeca i nesretnici koji ne znaju za druge medije doli EPH industrije laži. Tuđman, naime, nije želio pristati na koncept "Zapadni Balkan" odnosno "Jugosfera", koji u perspektivi podrazumijeva ponovnu balkansku uniju zemalja bivše Jugoslavije, i to je jedini razlog zašto su ga Hrvatskoj neskloni zapadni političari - kojima očito nije dovoljno krvi, pa ponovno prizivaju stare zločinačke geopolitičke projekte - prozvali "izolacionistom". Političari koji dolaze poslije Tuđmana, a koji su - da se poslužimo metaforom mladoga Jastreba - od Hrvatske napravili shoping centar s popustom, oni za te iste kroatofobe i tuđmanomrsce više nisu "izolacionisti". Oni, naime, plešu kako svira njihov protuhrvatski orkestar. Nevolja je tek u tome što servilni plesači na vide da poslije plesa i njih čeka ako ne krevet u Remetincu, a onda svakako etiketa hrvatskog fašista. No, sluzi ni ne priliči bolji ishod...


Čitava priča o ulasku Hrvatske u EU zapravo je jedna velika groteska. U politici i diplomaciji uvijek vrijedi isto pravilo: do ut des - dajem da bi ti meni dao.

Maksima po kojoj ćemo za ulazak u EU podnijeti svaku žrtvu, a koja je glavna misao vodilja posttuđmanovske političke kvazielite, toliko je glupa, da zaslužuje uvrštavanje u knjigu Paula Taborija "Povijest ljudske gluposti". Naime, kad političari jedne male države kakva je Hrvatska, umjesto da se svim snagama bore da za svoju državu osiguraju što bolje pregovaračke pozicije i uvjete, na svoj pregovarački barjak stave prethodno spomenutu maksimu ili se vode glupim - i na totalitarizam što miriši - načelom "nema alternative", tada ta država ne može očekivati ništa drugo nego ponižavanja i šikanacije. Tada će svaki EU-ropski birokratić od takve države nastojati iskamčiti nešto za sebe ili za zemlju iz koje dolazi. Tada će se toj državi uvijek i iznova postavljati novi nemogući uvjeti. Tada uvjetima i prohtjevima EU birokrata - koji uvijek, dakako, gledaju prvenstveno na interese zemalja iz kojih dolaze - nikada ne će doći kraj. No, hrvatska kvazielita nikako da postane svjesna te osnovne pregovaračke mudrosti, ona se i dalje neumorno obračunava s ostacima ostataka hrvatskoga državnog suvereniteta i servilno izvršava sve uvjete, misleći da će ovaj put biti bolje sreće. Glupost se nikada ne umara, primijetio bi Krleža.


Što će Hrvatska uopće dobiti od ulaska u EU - od tvorevine u kojoj će hrvatski narod biti sveden na statističku pogrješku - do sada nam nije priopćeno. Umjesto da se narodu podastru brojevi, računi i tablice, poseže se za kavanskim poskočicama i trećerazrednim sofizmima. Protivnici ulaska časte se pogrdnim epitetima i šalju na dinarska brda ili u ličke špilje. Već takva patogena klima, koja u korijenu uništava svaku argumentiranu raspravu o prednostima i nedostatcima ulaska u EU, u normalnom bi i zdravom društvu bila znak za uzbunu. Jer, tko govori istinu, taj ne će difamirati svoje neistomišljenike, nego će im argumentima zatvoriti usta. Čist se posao ne boji svjetla, rekao bi Starčević.

Kako je moguće da većina hrvatskih građana prema anketama ne želi u EU, a da istodobno u Hrvatskom saboru nema apsolutno niti jednog zastupnika koji bi se protivio ulasku Hrvatske u EU? Kako to da je svaki protivnik ulaska u EU i u hrvatskim medijima, koji bi trebali biti čuvari demokracije i pluralizma mišljenja, persona non grata? Je li takva situacija slučajna ili je ona rezultat smišljene politike, koja Hrvatsku, baš kao i u Pjesnikovo vrijeme, želi pribiti na zid srama i stropoštati u crnu zločinačku jamu?

politici nema slučajnosti, sve što se događa pomno je planirano, rekao je Roosevelt. Nakon što je Hrvatska ispunila apsolutno sve zahtjeve EU birokracije, rasprodala banke i firme strancima, ima li EU uopće više ikakva interesa da Hrvatska uđe u EU? Ako još strancima prije ulaska prodamo vode i šume - a ne treba sumnjati da bi se takvi zahtjevi uskoro mogli pojaviti na repertoaru hrvatske sluganske političke nomenklature - što bi još EU mogla od Hrvatske dobiti? Ništa osim korumpirane, kleptomanske kvazielite. Generacijima koje dolaze prijeti opasnost da će u svojoj zemlji biti sluge tuđinaca. Iz nesretne povijesti u kojoj je Hrvat vazda bio sluga u svojoj zemlji odnarođena hrvatska inteligencija - koja je uvijek bila najveći uzrok hrvatske nesreće i propasti - nije naučila ništa. Čast iznimkama, koji su stavljeni na margine političkoga i društvenog života.


Uostalom, tko nam garantira da se EU u bliskoj budućnosti ne će raspasti, baš kao što su se raspale sve slične protukršćanske tvorevine izgrađene na ekonomizmu, koje su težile porobljavanju i unifikaciji različitih naroda, vjera i kultura? Pred oko dvije godine objavljena je projekcija CIA-e o raspadu Unije. A da CIA ima itekako vjerodostojane podatke i predviđanja, pokazuje činjenica da je predvidjela raspad Jugoslavije. Nije li se stoga - kao što primjećuje Tomislav Jonjić - "neusporedivo važnije zalagati za ono što obično nazivamo europskim vrijednostima, nego za pristup asocijaciji koja je nužno ograničenog vijeka" ("Glas koncila", 30.1. 2011., str. 9).?

ilo kakvo udruživanje dolazi u obzir samo ako znači afirmaciju hrvatskih nacionalnih interesa. Današnji koncept EU, koji sa svojim in capite et in membris nedemokratskim Lisabonskim ugovorom tendira stvaranju jedne superdržave i potiranju nacionalnih individualiteta i malih naroda, za domaće europejce željne europskih sinekura možda jest isplativ, ali je on Hrvatsku apsolutno neprihvatljiv. Ako Hrvatska danas nije sama sposobna riješiti svoje probleme, to će još manje biti sposobna u nekoj naddržavi, u kojoj će je veće i moćnije države iskorištavati i napucavati nogom. Eventualne prednosti koje EU na ekonomskom planu donosi, mogu se kompenzirati ugovorima. Primjer za to daju nam Švicarska i Norveška. Nedostatci ulaska mnogo su veći, a argumentirano ih dokazuje Marjan Bošnjak u svojoj knjizi "EU - Ne hvala".

Tko iz povijesti nije naučio da višenacionalne države nikada nisu Hrvatskoj donijela ništa osim zla i nevolje, taj u životu nije naučio ništa. Prof. Stjepan Horvat, nekadašnji rektor Hrvatskog sveučilišta davne je 1944. zapisao: "Mali narodi nemaju posebnog razloga zagrijavati se za one međunarodne sustave, u kojima nisu sadržana i prava malih naroda i koji ne vode brigu o njihovim pravednim potrebama. Što će malim narodima takva svjetska sigurnost, u kojoj će se izgubiti njihov obstanak? Zašto da prihvate namisli velikih gospodarskih zajednica, u kojima će nestati njihove možda male gospodarske samostalnosti, a sami će postati od gospodara sluge!" ("Pisma hrvatskim intelektualcima", Zagreb, 1944).

Dok nam hrvatski političari odgovore na ova pitanja, koja su danas još aktualnija nego što su bila 1944., hrvatski put u EU postat će relevantna politička tema za razgovor. Do tada su priče o ulasku u EU štivo za malu djecu i dobra komedija za EU činovnike koji se zasigurno smiju hrvatskoj gluposti, čiji su simbol oduvijek bili nesposobni političari i odnarođena inteligencija. Malodušnicima koji Hrvatskoj vazda traže nekakve strane tutore valja još jednom posvijestiti: "Mi vam iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci." (A. Starčević).


Autor: Davor Dijanović

Hrvatsko slovo, 18.02.2011.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch