I doista, nema te žrtve koju Hrvatska nije podnijela ne
bi li se pokušala dokopati rajskih dvora "svete"
EU-ropske unije. General Gotovina transferiran je u
Haag, dočim su bivši četnici transferirani na visoke
političke položaje i u novoizgrađene stanove,
obustavljena je primjena ZERP-a, prihvaćeno političko
rješenje spora sa Slovenijom, koje će nesumnjivo značiti
gubitak dijela državnoga teritorija, zanemareni su
Hrvati u BiH i dijaspori, ali se zato na prstima tanca
oko manjine koja je još do pred petnaest godina držala
okupiranom jednu trećinu Hrvatske, abolirani su četnički
teoretičari i praktičari, a sudi se osobama koje su
imale ključnu ulogu u obrani Hrvatske... Čeka se još
samo da se Brammertz ponovno oglasi sa svojim zahtjevima
o topničkim dnevnicima, eda politička vrhuška Hrvatske
konstituira posebno tijelo koje će ih post facto
napisati i predati Haaškome sudu. Jer ipak: "Nema tu
žrtve koju nećemo podnijeti za ulazak u EU".
Ako se neki
EU komesar dosjeti da bi hrvatski ministri trebali
naučiti hodati na trepavicama, nema sumnje da će i ta
domaća zadaća biti izvršena i da će kompletna vlada
sljedeći put u Bruxelles hodočastiti hodajući na
trepavicama. Naime, kad implementiranje EU-ropske
regulative znači razračunavanje s državnim
suverenitetom RH, tada hrvatski političari vrlo
uspješno izvršavaju zadatke, ali kada bi se trebalo
pridržavati recimo rezolucije Vijeća Europe o osudi
komunističkih zločina tada se primjenjuju neki drugi,
čudnovati "europski" kriteriji...
A koji su plodovi takve servilne politike? Kakvu su
korist Hrvatskoj donijeli politički puzavci i klimavci
koji ju vode nakon 2000? Nikakvu. Unatoč svim silnim
obećanjima, u Europsku uniju nismo ušli, a i nećemo
ući prije Srbije, taman da Hrvatska izruči još stotinu
Gotovina i tisuću topničkih dnevnika.
Umjesto u EU ponovno smo u balkanskoj
krčmi sa Srbijom. Kažu da čekamo vlak za EU; no
izglednije je da se je vozač opio britanskim pivom ili
francuskim vinom pa usmjerio kabinu prema istoku i
krenuo na put čija je zadnja stanica Jugosfera...
Zemlja je pokradena, narod potpuno demoraliziran, sve
vrijednosti okrenute naopačke; riječ optimizam
iščeznula je iz političkog i svakodnevnog rječnika.
Tuđmana su kroatofobske novinarske
trube svojedobno optuživale da je zemlju pokrao i
odveo u izolaciju. No činjenice su ipak malo
drugačije: u vrijeme Tuđmanove smrti inozemni dug
Hrvatske bio je manji od deset milijardi dolara (pola
dugo naslijeđeno je iz Jugoslavije, financiran je rat,
prognanici, obnova stanova itd.), a većina bankarskog
sustava i strateških firmi bilo je u hrvatskom
vlasništvu, danas smo zaduženi bezmalo 50 milijardi
eura, a sve važnije banke i firme drže stranci.
U priče pak
o izolaciji vjeruju još jedino mala djeca i nesretnici
koji ne znaju za druge medije doli EPH industrije
laži. Tuđman, naime, nije želio pristati na koncept
"Zapadni Balkan" odnosno "Jugosfera", koji u
perspektivi podrazumijeva ponovnu balkansku uniju
zemalja bivše Jugoslavije, i to je jedini razlog zašto
su ga Hrvatskoj neskloni zapadni političari - kojima
očito nije dovoljno krvi, pa ponovno prizivaju stare
zločinačke geopolitičke projekte - prozvali
"izolacionistom". Političari koji dolaze poslije
Tuđmana, a koji su - da se poslužimo metaforom mladoga
Jastreba - od Hrvatske napravili shoping centar s
popustom, oni za te iste kroatofobe i tuđmanomrsce
više nisu "izolacionisti". Oni, naime, plešu kako
svira njihov protuhrvatski orkestar. Nevolja je tek u
tome što servilni plesači na vide da poslije plesa i
njih čeka ako ne krevet u Remetincu, a onda svakako
etiketa hrvatskog fašista. No, sluzi ni ne priliči
bolji ishod...
Čitava priča o ulasku Hrvatske u EU zapravo je jedna
velika groteska. U politici i diplomaciji uvijek
vrijedi isto pravilo: do ut des - dajem da bi ti meni
dao.
Maksima po kojoj ćemo za ulazak u EU podnijeti svaku
žrtvu, a koja je glavna misao vodilja posttuđmanovske
političke kvazielite, toliko je glupa, da zaslužuje
uvrštavanje u knjigu Paula Taborija "Povijest ljudske
gluposti". Naime, kad političari jedne male države
kakva je Hrvatska, umjesto da se svim snagama bore da
za svoju državu osiguraju što bolje pregovaračke
pozicije i uvjete, na svoj pregovarački barjak stave
prethodno spomenutu maksimu ili se vode glupim - i na
totalitarizam što miriši - načelom "nema alternative",
tada ta država ne može očekivati ništa drugo nego
ponižavanja i šikanacije. Tada će svaki EU-ropski
birokratić od takve države nastojati iskamčiti nešto
za sebe ili za zemlju iz koje dolazi. Tada će se toj
državi uvijek i iznova postavljati novi nemogući
uvjeti. Tada uvjetima i prohtjevima EU birokrata -
koji uvijek, dakako, gledaju prvenstveno na interese
zemalja iz kojih dolaze - nikada ne će doći kraj. No,
hrvatska kvazielita nikako da postane svjesna te
osnovne pregovaračke mudrosti, ona se i dalje neumorno
obračunava s ostacima ostataka hrvatskoga državnog
suvereniteta i servilno izvršava sve uvjete, misleći
da će ovaj put biti bolje sreće. Glupost se nikada ne
umara, primijetio bi Krleža.
Što će Hrvatska uopće dobiti od ulaska u EU - od
tvorevine u kojoj će hrvatski narod biti sveden na
statističku pogrješku - do sada nam nije priopćeno.
Umjesto da se narodu podastru brojevi, računi i
tablice, poseže se za kavanskim poskočicama i
trećerazrednim sofizmima. Protivnici ulaska časte se
pogrdnim epitetima i šalju na dinarska brda ili u
ličke špilje. Već takva patogena klima, koja u
korijenu uništava svaku argumentiranu raspravu o
prednostima i nedostatcima ulaska u EU, u normalnom bi
i zdravom društvu bila znak za uzbunu. Jer, tko govori
istinu, taj ne će difamirati svoje neistomišljenike,
nego će im argumentima zatvoriti usta. Čist se posao
ne boji svjetla, rekao bi Starčević.
Kako je moguće da većina hrvatskih
građana prema anketama ne želi u EU, a da istodobno u
Hrvatskom saboru nema apsolutno niti jednog zastupnika
koji bi se protivio ulasku Hrvatske u EU? Kako to da
je svaki protivnik ulaska u EU i u hrvatskim medijima,
koji bi trebali biti čuvari demokracije i pluralizma
mišljenja, persona non grata? Je li takva situacija
slučajna ili je ona rezultat smišljene politike, koja
Hrvatsku, baš kao i u Pjesnikovo vrijeme, želi pribiti
na zid srama i stropoštati u crnu zločinačku jamu?
politici
nema slučajnosti, sve što se događa pomno je
planirano, rekao je Roosevelt. Nakon što je Hrvatska
ispunila apsolutno sve zahtjeve EU birokracije,
rasprodala banke i firme strancima, ima li EU uopće
više ikakva interesa da Hrvatska uđe u EU? Ako još
strancima prije ulaska prodamo vode i šume - a ne
treba sumnjati da bi se takvi zahtjevi uskoro mogli
pojaviti na repertoaru hrvatske sluganske političke
nomenklature - što bi još EU mogla od Hrvatske dobiti?
Ništa osim korumpirane, kleptomanske kvazielite.
Generacijima koje dolaze prijeti opasnost da će u
svojoj zemlji biti sluge tuđinaca. Iz nesretne
povijesti u kojoj je Hrvat vazda bio sluga u svojoj
zemlji odnarođena hrvatska inteligencija - koja je
uvijek bila najveći uzrok hrvatske nesreće i propasti
- nije naučila ništa. Čast iznimkama, koji su
stavljeni na margine političkoga i društvenog života.
Uostalom, tko nam garantira da se EU u bliskoj
budućnosti ne će raspasti, baš kao što su se raspale
sve slične protukršćanske tvorevine izgrađene na
ekonomizmu, koje su težile porobljavanju i unifikaciji
različitih naroda, vjera i kultura? Pred oko dvije
godine objavljena je projekcija CIA-e o raspadu Unije.
A da CIA ima itekako vjerodostojane podatke i
predviđanja, pokazuje činjenica da je predvidjela
raspad Jugoslavije. Nije li se stoga - kao što
primjećuje Tomislav Jonjić - "neusporedivo važnije
zalagati za ono što obično nazivamo europskim
vrijednostima, nego za pristup asocijaciji koja je
nužno ograničenog vijeka" ("Glas koncila", 30.1.
2011., str. 9).?
ilo kakvo udruživanje dolazi u obzir
samo ako znači afirmaciju hrvatskih nacionalnih
interesa. Današnji koncept EU, koji sa svojim in
capite et in membris nedemokratskim Lisabonskim
ugovorom tendira stvaranju jedne superdržave i
potiranju nacionalnih individualiteta i malih naroda,
za domaće europejce željne europskih sinekura možda
jest isplativ, ali je on Hrvatsku apsolutno
neprihvatljiv. Ako Hrvatska danas nije sama sposobna
riješiti svoje probleme, to će još manje biti sposobna
u nekoj naddržavi, u kojoj će je veće i moćnije države
iskorištavati i napucavati nogom. Eventualne prednosti
koje EU na ekonomskom planu donosi, mogu se
kompenzirati ugovorima. Primjer za to daju nam
Švicarska i Norveška. Nedostatci ulaska mnogo su veći,
a argumentirano ih dokazuje Marjan Bošnjak u svojoj
knjizi "EU - Ne hvala".
Tko iz povijesti nije naučio da
višenacionalne države nikada nisu Hrvatskoj donijela
ništa osim zla i nevolje, taj u životu nije naučio
ništa. Prof. Stjepan Horvat, nekadašnji rektor
Hrvatskog sveučilišta davne je 1944. zapisao: "Mali
narodi nemaju posebnog razloga zagrijavati se za one
međunarodne sustave, u kojima nisu sadržana i prava
malih naroda i koji ne vode brigu o njihovim pravednim
potrebama. Što će malim narodima takva svjetska
sigurnost, u kojoj će se izgubiti njihov obstanak?
Zašto da prihvate namisli velikih gospodarskih
zajednica, u kojima će nestati njihove možda male
gospodarske samostalnosti, a sami će postati od
gospodara sluge!" ("Pisma hrvatskim intelektualcima",
Zagreb, 1944).
Dok nam
hrvatski političari odgovore na ova pitanja, koja su
danas još aktualnija nego što su bila 1944., hrvatski
put u EU postat će relevantna politička tema za
razgovor. Do tada su priče o ulasku u EU štivo za malu
djecu i dobra komedija za EU činovnike koji se
zasigurno smiju hrvatskoj gluposti, čiji su simbol
oduvijek bili nesposobni političari i odnarođena
inteligencija. Malodušnicima koji Hrvatskoj vazda
traže nekakve strane tutore valja još jednom
posvijestiti: "Mi vam iskreno ispovijedamo, da je
pripovijetka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti
Hrvatske, tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu
hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u
se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci." (A.
Starčević).
Autor: Davor Dijanović
Hrvatsko
slovo, 18.02.2011.
|
