Predgovor knjizi Eugenika i ljudski korov, autora Mladena Lojkića

Hrvatski ministri ugovore o prodaji brodograđevne industrije nose na odobrenje u Bruxelles, Vlada je odlučna u daljnjoj rasprodaji nacionalnih dobara, uvodi protuprirodni i amoralni spolni odgoj u škole, ozakonjuje stvaranje i rađanje djece bez roditelja, a pri svemu tome, u tom zadiranju u samu moralnu i ekonomsku bit društva, u samu esenciju nacionalnog i osobnog postojanja ne pita nikoga ništa. Točnije, ne zanima je što o svemu tome misli narod, građani, birači, ali je jako zanima i to joj je jedino važno, mjerodavno i obvezujuće što želi, što hoće neka elita koja joj je nadređena, koja joj zapovijeda, po čijoj je milosti došla na vlast i čije zadatke bespogovorno izvršava.

Naša zemlja zacijelo nije jedinstven slučaj, nije usamljen otok, ali nam je to od slabe utjehe. Isti procesi nemaju iste učinke za različite zemlje i narode, što ponajviše ovisi o njihovoj političkoj i brojčanoj snazi i samosvijesti naroda i njihovih vođa, kao i o zanimljivosti i primamljivosti pojedinih zemalja s obzirom na njihov geostrateški položaj, kulturu, prirodna bogatstva, itd. Na svojoj koži osjećamo svijet u kojemu živimo, vidimo njegove fenomene, ali nikako ili slabo razumijemo zašto se događa to što se događa, tko vuče konce , u čijem se interesu donose odluke i usmjeravaju određeni procesi.

Cjelokupni opus Mladena Lojkića, pa u sklopu njega troknjižje Zombiji Novog svjetskog poretka i ova treća u tom troknjižju najnovija knjiga Eugenika i ljudski korov, dragocjen je i može nam nesumnjivo biti od ogromne pomoći. Njegova istraživanja, postavke i zaključci su u nas veoma rijetki i na rubu su dopuštenog. Obično, ako se već ne mogu zabraniti, jer bi im zabrana dala dodatno na težini, vladajući mediji kao produžena ruka domaćih i svjetskih elita u odnosu na ovakva djela posežu za jeftinim i ničim obrazloženim kvalifikacijama, prešućivanjem i izrugivanjem. Tako će i ova knjiga biti svrstana u "teoriju zavjere", na koju vodeće strukture gledaju s prezirom, štiteći tako svoje prljave nakane, kao da lobiji, tajna udruženja, zakulisne igre, ljudi iz sjene itd. uopće ne postoje, već je, hoće se reći, sve javno pošteno, transparentno i na dobrobit čovječanstva. Eh kad bi barem bilo tako! Netko će reći kako je knjiga antisemitska čime se automatski dolazi na listu nepoželjnih i nepoćudnih autora.

Pojam globalizma ne znači, kao što se u prvi mah misli, isto što i univerzalizam. Univerzalno je ono što je svojstveno svim ljudima na svijetu po njihovoj imanentnoj bogomdanoj duhovnoj strukturi. Svaki čovjek na kugli zemaljskoj na isti način će doživjeti i razlikovati pojam dobra i zla kao nešto samorazumljivo. Globalizam, ili kako se ne bez razloga zna kazati, "liberalni fašizam" ide u suprotnom pravcu. On sasvim određenu ideologiju, najčešće neprihvatljivu zdravom ljudskom razumu i s onu stranu općeg dobra, sasvim određen interes nastoji nametnuti cijelom svijetu.

Ključni je pojam, kojega često upotrebljava i autor knjige, jest inverzija. Sve ono što je čovjek od svog postojanja kroz cijelu povijest smatrao vrijednim nastoji se izokrenuti. Neprirodno je prirodno, ludo je razumno, ružno je lijepo, ropstvo je sloboda, zlo je dobro, mana je vrlina, manipulacija je demokracija, laž je istina, Sotona je Bog. U interesu političke, duhovne i gospodarske dominacije nad svijetom vodi se "rat protiv čovječnosti i ljudskosti". Čovjeka prema potrebama tih interesa valja eugenizirati, popraviti, preodgojiti, promijeniti njegove kulturne, vjerske i nacionalne osjećaje i standarde, klevećući ih kao zaostale i nazadne, on ne smije biti misleće biće već zombi koji lako prihvaća i slijedi ono što se od njega očekuje. I komunistički je totalitarizam htio stvoriti novog čovjeka prema svojim potrebama, ali su mu metode bile neproduktivne. Služio se golom represijom. Ovaj novovjeki fašizam je perfidan, on sve radi u ime "boljeg života". Komunizam se služio bombama, neoliberalizam bojnim otrovima. Umreš a da ništa ne osjetiš.

Traje konstitucija novog svjetskog pretka koji teži prema monopolizaciji i unifikaciji svijeta, prema uspostavi jedne svjetske vlade, jedinstvenog financijskog sustava, jednog jezika, jedne vjere, jedne estetike i etike. Na čelu tog poretka, Lojkić je otvoren, hrabar i jasan, stoje judeo-masonske strukture organizirane kroz nekoliko moćnih organizacija koje drmaju svijetom i koje upravljaju vodećim političarima i vladama pojedinih zemlja. Ispod ovih elita izdiferencirane su još dvije klase: klasa "lobotomiranih zombija" i klasa nepoćudnih koji se ne daju lobotomirati. I u tom smislu najmoćnija zemlja svijeta nije različita od Hrvatske.

Postoji i četvrta klasa, niz intelektualnih snaga koje su spremne uz visoke nagrade i primamljive položaje raditi na promidžbi novog svjetskog poretka i njegovih vladajućih struktura, njihovih interesa i svjetonazora. Na raspolaganju su razgranata sredstva utjecaja i manipulacije, među koja u prvom redu spadaju masovni mediji i nevladine udruge, različite manjine, vjerske sekte. U kola novog poretka upregnut je i obrazovni sustav, umjetnička produkcija kao i proizvodnja hrane i lijekova po principu "za svaki novi lijek pronaći će se nova bolest".

Na udaru su grubog i rafiniranog diskreditiranja svi oni koji kritički promišljaju i koji se opiru preoblikovanju svijesti i savjesti, inženjerima ili "ribarima ljudskih duša". A tu je u prvom redu kršćanstvo, naročito katoličanstvo, kao sustav moralnih vrijednosti s idejom transcendencije i božanske prirode čovjeka te, dakako, Katolička crkva. Nije li i više nego znakovita bila kampanja o svećenicima pedofilima, tako da su u jednom trenutku pedofili među svećenicima u slučajevima starim i preko četrdeset godina "otkrivani" od Brazila i SAD-a preko Njemačke i Švicarske do Indije. U konačnici je bila pripremljena i tužba protiv samog Pape!

Priznajem, za Mladena Lojkića sam prvi put čuo od jednog gimnazijalca. Ništa jače me nije moglo zaintrigirati i navesti na čitanje njegovih mudrih i ne laganih knjiga od ove okolnosti i ništa ohrabrujuće nije kao spoznaja da i među mladim ljudima, koji su posebno izvrgnuti pranju mozga, ima onih koji misle svojom glavom i koji se ne daju upregnuti u tuđa kola. Ni meni osobno nema većeg komplimenta nego kad mi se dogodi pohvala kojeg srednjoškolca ili studenta. Tada znamo i tada smo sigurno kako pisanje ipak ima smisla.

Autor: Josip Jović

Izvor: hrsvijet.net