Opća skupština UN-a je proglašavajući Opću deklaraciju o
pravima čovjeka, nju uspostavila kao zajedničko mjerilo
za sve narode i sve države, da bi svako tijelo društva,
imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težilo da učenjem
i odgojem doprinese poštovanju ovih prava i sloboda te
da bi se progresivnim nacionalnim i međunarodnim mjerama
osiguralo njihovo opće i djelotvorno priznavanje i
održavanje, kako među narodima samih država članica,
tako i među narodima onih područja koji su pod njihovom
ingerencijom. Podsjećajući se i tadašnjeg utvrđenja Opće
skupštine UN-a, da se ljudska prava u različitim
dijelovima svijeta različito doživljavaju i primjenjuju,
ovim se prigodnim slovom želim osvrnuti na primjenu
europskih odnosno međunarodnih normi o pravu žrtava
totalitarnih sustava XX stoljeća u Republici Hrvatskoj.
Nužnost uspostave zajedničkih mjerila
za sve narode i sve države obvezuje i Republiku
Hrvatsku na djelovanje k uspostavi i održavanju onih
životnih vrijednosti za izgradnju i razvoj društva,
koje su hrvatski narod i međunarodna zajednica kroz
duže povijesno razdoblje iskustveno spoznali pa u
svoju ukupnu baštinu i prihvatili kao zdrave temelje
duhovnog i materijalnog bitka, razvoja i opstanka
pojedinca, obitelji i naroda, država i međunarodnih
zajednica.
Prema do sada utvrđenim činjenicama o
stradanju hrvatskog naroda tijekom vladavina
totalitarnih sustava XX stoljeća, zasigurno možemo
reći da je hrvatski narod ne samo među najteže
stradalim europskim i svjetskim narodima, nego da je
njegovo društvo na žalost još uvijek rijedak primjer
današnjeg europskog društva teško opterećenog
neriješenim pitanjima posljedica totalitarnih sustava
iz vremena II. svjetskog rata i posebno njegovog
poraća, kao i još uvijek živućeg naslijeđa
totalitarnog sustava komunizma, utjelovljenog u
hrvatsko društvo u razdoblju trajanja komunističke
totalitarne diktature od 1945. do vremena demokratskih
promjena 1990., kada je upravo zlo tog komunističkog
totalitarnog, jednopartijskog, dakle nedemokratskog i
protunarodnog sustava, hrvatski narod umjesto u mir,
slobodu i političko višestranačje slobodnih europskih
društava, nespremnog i razoružanog izručilo krvavoj
borbi sa srpskim vanjskim i unutarnjim napadačem, za
sam narodni i državni opstanak. Do sada neizbrojeno
mnoštvo pobijenih i nestalih hrvatskih žrtava ratnih
sukoba i totalitarnih sustava XX stoljeća, obvezuje
sva državna tijela i sve nas, na djelovanje u svrhu
uspostave i zaštite svih njihovih prava, od osnovnih
im prava na dostojanstven spomen, grobno mjesto do
svih ostalih priznatih oblika zadovoljštine.
Svima nam je poznata neupitnost obveze
primjene odnosno važenja pravila međunarodnog ratnog i
humanitarnog prava i u razdoblju prije, tijekom i
nakon II. svjetskog rata. Povijest nastanka, važenja i
razvoja ženevskih konvencija do njihovog današnjeg
dosega međunarodne pravne zaštite žrtava seže do
daleke 1864., a današnja Republika Hrvatska obvezana
je odredbama svih četiriju ženevskih konvencija i
trima njihovim Protokolima, od kojih: Prva konvencija
štiti ranjene i bolesne vojnike, kao i sanitetsko
osoblje u kopnenim snagama; Druga jamči zaštitu
ranjenih, bolesnih vojnika ili brodolomaca i zaštitu
sanitetskog osoblja pomorskih snaga; Treća je
posvećena poboljšanju tretmana ratnih zarobljenika; a
Četvrta konvencija pruža zaštitu civilima prigodom
oružanih sukoba i na okupiranim područjima. Četiri
Ženevske konvencije su 1977. dopunjene I. i II.
Dopunskim Protokolom, a 2005. i III. Dopunskim
Protokolom, koji uzimaju u obzir oblike i načine
modernog ratovanja i jamče bolju zaštitu civilima.
Razmatrajući primjenu europskih normi
o pravu žrtava totalitarizama u RH, ne može se biti
iskren i vjerodostojan, a ne uočiti i biti svjestan
dosadašnjeg teškog grijeha državnih tijela počinjenog
prema ovim žrtvama, bilo to propustom odnosno
nečinjenjem ili svjesnim selektivnim pristupom žrtvi,
čime se očevidno, ili iz ideoloških ili protuhrvatskih
razloga, broj žrtava pojedinih totalitarnih sustava
(fašizma, nacizma) na ovim zemljopisnim prostorima
svjesno i u sasvim nedostojne svrhe preuveličavao, a
nepristrano se utvrđivanje povijesne istine utemeljene
na dostupnim činjenicama onemogućavalo (prisjećam se
poruke propovijedi mons. Pozaića izgovorenih na jednom
od mnoštvenih stratišta hrvatskog naroda o tome kako
je komunistička vlast, da je željela utvrditi istinu o
samu jednom logoru, nju imala i sredstava i vremena
utvrditi!), dok su se žrtve komunističkog totalitarnog
sustava očevidno svjesno i u svrhe nedostojne ljudskog
bića, sustavnom prisilom i prijetnjom prešućivale,
umanjivale, klevetale, vrijeđale, odnosno svekolikim
čovjeku nedostojnim oblicima sve do današnjih dana
ponižavale. Takvim dosadašnjim sustavnim
institucijskim pristupom, nad svim je tim žrtvama
neovisno o totalitarnom sustavu koji im je uskratio
osnovno ljudsko pravo na život, slobodu i
dostojanstvo, ali i nad članovima njihovih obitelji i
potomcima kad ih je srećom iza žrtava bilo, činjen
daljnji produženi zločin koji društvo današnje
hrvatske države i međunarodne zajednice naroda ne može
više ničim pravdati, niti ga smije dalje dopuštati!
Rezolucijom Vijeća Europe o osudi
komunističkih zločina od 25. siječnja 2006., osuđeni
su totalitarni komunistički sustavi bez iznimke,
označeni su masovnim povredama ljudskih prava poput
pojedinačnih i masovnih ubojstava i smaknuća, smrti u
koncentracijskim logorima, izgladnjivanjima,
deportacijama, mučenjima, prisilnim radom i drugim
oblicima fizičkog terora, utvrdilo se, da se neke
države nisu distancirale od zločina koje je počinio
totalitarni komunistički režim pa se stoga snažno
osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane
komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i
priznanje žrtvama tih zločina, a sve se
postkomunističke partije odnosno države poziva, ako to
već dotad nisu učinile, da ponovo procijene povijest
komunizma i svoju vlastitu prošlost te se jasno
distanciraju od zločina komunističkog režima i osude
ih bez ikakvih nejasnoća.
Hrvatski je sabor prihvaćajući
međunarodnu obvezu provedbe navedene Rezolucije Vijeća
Europe donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih
tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj
1945. - 1990., kojom je na žalost, sve do današnjeg
dana samo deklarativno prihvatio njom zadane obveze,
ali ne i započeo njezinu društvenu provedbu.
Europski je parlament nadalje,
očevidno uočivši pojavu prešućivanja, nedosljednog
tumačenja povijesti i pomanjkanja osude zločinačkog
totalitarnog komunističkog sustava, 02. travnja 2009.
donio i Rezoluciju o europskoj savjesti i
totalitarizmu kojom utvrđuje, da ni jedno političko
tijelo ili politička stranka nema monopol tumačenja
povijesti, poziva na specijalizirano znanstveno
istraživanje povijesti totalitarizma i otkrivanje i
prosudbu svih zločina koje su počinili komunistički
totalitarni režimi, a sve to u cilju pomirbe koju je
moguće postići priznanjem odgovornosti za počinjene
zločine i traženjem oprosta, imajući pri tome u vidu
potrebu moralnog preporoda.
Tijela državne vlasti Republike
Hrvatske, ali i sredstva javnog priopćavanja u
Republici Hrvatskoj, očevidno po nalogu središta
političke moći koja njima upravljaju, tu su Rezoluciju
Europskog parlamenta o europskoj savjesti i
totalitarizmu gotovo sasvim prešutjeli, kao i dostojno
obilježavanje i uspostavu 23. kolovoza kao Dana
sjećanja na žrtve totalitarizma!
I ta sramotna činjenica svjedoči nam o
poraznom moralno-etičkom stanju svijesti društvenih i
političkih struktura Republike Hrvatske! Strahotna je,
sablažnjiva i sasvim neprihvatljiva činjenica, da
nadležna tijela RH nisu poduzela nikakve značajnije
radnje, kako za istraživanje mnoštvenih grobišta iz II
svjetskog rata odnosno poraća (preko 1500 do sada
poznatih), za otkrivanje do sada još neotkrivenih, za
dostojanstveno pokapanje posmrtnih ostataka žrtava i
dolično obilježavanje mjesta njihova stradanja, za
izradu hrvatskog žrtvoslova, tako ni za vraćanje
oduzete imovine i dostojanstva preživjelim žrtvama
zločina ili njihovim potomcima.
Uvažavajući nespornu obvezu RH na
primjenu europskih odnosno međunarodnih normi o pravu
žrtava totalitarizama, kao i jasnu obvezu primjene
ustavnih i zakonskih odredbi Republike Hrvatske kojima
su priznata i zajamčena ljudska prava, pri čemu se čak
i u slučajevima izravne opasnosti za opstanak države
ne mogu ograničiti ustavne odredbe o pravu na život,
zabrani mučenja, okrutnog ili ponižavajućeg postupanja
ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela
i kazni, a uzimajući k tomu u obzir i odredbe Kaznenog
zakona Republike Hrvatske koje jasno određuju vrstu i
pravnu kvalifikaciju kaznenih djela protiv čovječnosti
uključujući i nezastarivost kaznenog progona, nije
moguće i dopustivo prihvatiti činjenicu
institucijskoga nečinjenja, odnosno sprječavanja
otkrivanja i nesankcioniranja počinitelja mnoštvenih
ratnih i poratnih zločina protiv čovječnosti, u
slučajevima kad su takvi mnoštveni zločini počinjeni
od pripadnika komunističke ili partizanske vojske pod
zapovjedništvom i izravnom odgovornošću komunističkog
diktatora Josipa Broza Tita. U mnoštvenosti i grozoti
načina počinjenja ratnog i poratnog komunističkog
zločina nad hrvatskim narodom, razmatrajući sve
njegove sagledive posljedice, ostvaruje se puna pravna
narav počinjenja zločina genocida, a imenovani
komunistički zapovjednik odgovoran za zločin tog
genocida, predstavlja zasigurno najvećeg poimenično
poznatog zločinca nad hrvatskim narodom u znanoj nam
narodnoj povijesti. Neprihvatljivo je, da se komunizam
kao sustav koji je međunarodno označen i osuđen kao
zločinački bez iznimke, pokušava prikazivati
antifašizmom pa tako i veličati, unatoč jasnoj općoj
spoznaji, da je upravo izravno negirao i za svoje
vladavine stvarno poništio sve odlike odnosno
vrjednote antifašizma. Primjerice, svoju pravu
zločinačku narav u Hrvatskoj iskazao je i prigodom
osvajanja Dubrovnika u jesen 1944., počinivši najgore
zločine protiv čovječnosti upravo prema dokazanim
dubrovačkim antifašistima.
Primjena europskih normi o pravu žrtve
u RH ne će biti u potpunosti moguća i bez jasnog
određenja državnih tijela o tzv. "revolucionarnim" ili
"sudovima nacionalne časti", ali i kasnijim
jugokomunističkim sudovima i poništenja njihovih
presuda pa provedbe mogućih obnova postupaka, jer ti
"sudovi" osim služenja svrsi ideološke i/ili
protuhrvatske represije, pri čemu su u Hrvatskoj
iskazali i punu narav okupacijskih sudova, nisu
ostvarivali bitna pravna obilježja pravosudnih tijela
(od osnovnog uvjeta stručnosti, do nezavisnosti,
obvezatnosti provedbe ispitnog postupka, prava žalbe,
i dr.).
Primjenu europskih i općih
civilizacijskih normi u RH tražimo i u pitanjima
doličnog spomen-obilježavanja svih mjesta simbola
zločina iz Domovinskog rata (npr. Voćin, Škabrnja,
Nadin, Dalj, Saborsko, Ćelije, Borovo Selo, Široka
Kula, mjesta Banovine, Korduna, Pounja i svih ostalih
hrvatskih mjesta i krajeva), poštovanja žrtava,
pronalaženja i kažnjavanja zločinaca.
Poštovani ljudi, s ove ćemo naše
Akademije uputiti Apel hrvatskim vlastima za primjenom
europskih normi o pravu žrtava totalitarnih sustava u
Republici Hrvatskoj pa Vas sve pozivamo, da pristupite
njegovom potpisivanju, pojedinačno i kao ovlašteni
potpisnici svojih udruga i društava. Hvala Vam!
Željko
Tomašević
12.12.2010. |