Pitanje svih pitanja glasi - je li želimo biti jedna
posve beznačajna izgubljena provincija u sastavu ogromne
države sa stranim gospodarima i bez ikakva utjecaja na
svoju sudbinu ili želimo biti suverena država koja je
stopostotno u našoj upravi. Mislim da bi na to pitanje
svako osnovnoškolsko dijete izabralo pravi odgovor -
naša kućica naša slobodica!
Domovina, a time i država je najveća
svetinja za jedan narod jer je ona garant njegove
slobode i prosperiteta,a država je poput oklopa
kornjače koja taj narod štiti od svih vanjskih i
unutarnjih nasrtaja. Ali, samo u našem slučaju ne i od
unutarnjih nasrtaja, od unutarnje crvotočine koja je
već gotovo svu Hrvatsku iznutra izgrizla, i to od
crvotočine njene vlasti koja se pokušava održati na
svojim pozicijima, ne organizacijom rada, proizvodnje
i prodaje, već rasprodajom znojem i mukom stečenih
stoljetnih gospodarskih i nacionalnih vrijednosti i
enormnim zaduženjem na teret budućih naraštaja, i
bijegom u paradržavnu tvorevinu EU u kojoj njoj
(vlasti) narod više ništa neće moći.
Prateći vijesti i komentare, ali i
suludo naivne samohvale Hrvatske vlade i pojedinih
pregovarača, odmah mi se nameće pitanje, i to
svakodnevno isto pitanje - ako je sve to toliko dobro
za Hrvatsku i njen narod - čemu oko svega toga tolika
tajnovitost. Stižu i glasovi - da se pregovaralo i
tajno, i navodno da su potpisani neki ugovori koji se
neće nikada javno objaviti narodu, a koji nas obvezuju
na nešto što narod nikada ne bi prihvatio, a kako se
čini izgleda da je preuzeta i obveza procesuiranja još
brojnih branitelja po listi Save Štrbca, a koje
procesuiranje će EU monitoring pratiti kao preuzetu
obvezu. I tko zna što je još sve preuzeto što narod ne
smije znati.....?
Sve se čini da se naša nesretna
povijest ciklički ponavlja. Dobili smo ponovno u
osobama generala Gotovine i Markača ovovijeke mučenike
Zrinske i Frankopane, ali ovaj puta ne u Novom Mjestu,
već u novom mjestu - u Haagu. Ali, kako se sve više
čini ponavlja se i 1918.g. Današnja hrvatska vlada sve
više ima atribute Narodnog vijeća iz 1918.g. koje je
donijelo sudbonosnu i najtragičniju odluku u
cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda, bez ikakva
znanja i pitanja naroda, bez ikakva znanja i pitanja
tadanjeg Sabora, a koja odluka je rezultirala tolikim
tragičnim posljedicama za narod da se ni do dan danas
od nje nismo do kraja oporavili.
Bože moj, Bože moj - zar je to moguće?
Zar je moguće da opet, pored svoje lijepe, nezavisne
države, ponovno srljamo kao guske u maglu u državnu
tvorevinu iz koje nam nema povratka i izlaska. U
državnu tvorevinu koja nas smatra plemenom, koja nas
je na svakome koraku ponizila, i koja nam ništa dobro
ne obećava, do li našeg nestanka!? Kao da ulijevamo
čašu hrvatske vode u ogromnu europsku bačvu. Nema tog
alkemičara koji bi mogao tu čašu naše hrvatske vode
više natrag vratiti iz te bačve.
Naš ulazak u EU je po sustavu - tko
uđe nek se kani svake nade. Tko jednom uđe izlaska
više nema. "Laschiate ogni speranza voi che entrate!"
Ne samo da bi naš ulazak bio preveliki
rizik za naše najviše narodne materijalne i duhovne
vrijednosti. Zapravo tu rizika i nema, postoji
stopostotna sigurnost - posve sigurno mi tamo
dugoročnao kroz dvadeset, trideset, pedeset ili
najkasnije sedamdeset godina (koje će vrlo brzo proći)
gubimo ama baš sve. Kao narod se utapamo u golemo
europsko jezero s više od pet stotina milijuna
stanovnika, gubimo svoj jezik, gubimo svoje teritorije
masovnim naseljavanjem pripadnika drugih naroda iz EU
i iz svijeta dolaskom i naseljenjem brojnih azilanata.
Gubimo nacionalni identitet, gubimo cjelokupnu
povijesnu i kulturnu baštinu. Već u startu gubimo našu
mladu inteligenciju koja će se razmililiti po cijeloj
EU - idući trbuhom za kruhom i sl. Doista treba biti
udaren u glavu pa to sve ne vidjeti.
Položaj svakoga naroda u Europskoj
Uniji je specifičan i drugačiji. Postoje narodi kojima
zbog svog geografskog i brojčanog stanja ili velike
gospodarske moći, članstvo u EU itekako odgovara, a
poglavito za one narode koji su skloni ekpanzionizmu.
EU je za njih prava prilika za to. Postoje narodi koji
ulaskom u EU ništa posebno ne gube, ali ništa posebno
i ne dobivaju na pr. Švedska, Finska i sl.) Hrvatska
se nalazi upravo u kategoriji država koja bi svojim
ulaskom u EU od svih država članica neusporedivo
najgore prošla. Već sama činjenica da posjeduje oko
pet i pol tisuća kilometara dragocijene prekrasne
morske obale na relativno toplom i vrlo atraktivnom
rajskom moru, gotovo u srcu same Europe govori samo po
sebi, a već se javno ističe od strane EU da Jadransko
more ulaskom Hrvatske postaje Europsko more (dakako
misli se samo naš dio Jadrana), ili kako neki govore
da postaje Europska Florida, sa svim onim punim
značenjem tih riječi. Kad postane Europsko more ili
Europska Florida tada hrvatsko domorodačko
stanovništvo na tom području više nikome ništa neće
značiti, poput Indijanaca u američkim rezervatima.
Da je hrvatska politika imala iti malo
političke mudrosti, izabrala bi znatno lakši i
dostojanstven put ulaska u EU, a ne ovaj mukotrpni i
ponižavajući, neprekidno nudeći se eurobirokratima do
sramotne poniznosti. Taj lakši put ulaska mogla je
ostvariti još prije nekoliko godina i to tako da u
Saboru RH dvotrećinskom većinom donese odluku o tome
da Hrvatska ni pod koju cijenu ne namjerava ući u
Europsku Uniju, i da to nije njen ni strateški ni
politički, ni nacionalni interes i cilj, ni
kratkoročni ni dugoročni. Nakon takve odluke rastrčali
bi se europski političari nudeći ovo i ono i tad bi ih
mogla ucijenjivati i ući dostojanstveno.
Europa zapravo zna da Hrvatska u EU
unosi najdragocijenije vrijednosti kojih nigdje
drugdje nema a kojih se EU nipošto ne bi htjela
odreći, ali zbog podaničkog ponašanja hrvatske
politike želi iscijediti sve ono što se da iscijediti
iz hrvatskog političkog limuna. Premda je posve točna
tvrdnja da više EU treba Hrvatsku (pretežno njena
obalna prostranstva) nego što Hrvatska treba EU.
No kako u svakome zlu ima i ponekog
dobra, ovaj mučenički i podcjenjivački put otvorio je
oči velikom dijelu hrvatskih građana koji su dobrano
spoznali da EU nije niti može biti naš najveći, (niti
bilo kakav) nacionalni ili strateški politički cilj,
kako to tvrdi naša politika, već upravo obrnuto.
Kakvo je sjeme od strane
eurobirokracije posijano po Hrvatskoj, takva će im
sada biti i žetva. To naši političari trebaju znati.
Tko sije vjetar žanje oluju. Tko sije iluzije bere
zablude. Tko sije prezir i poniženje žanje otpor. Ali
tko sije jutra bere vječne zore. I neka naši
političari i ne pomisle na lažiranje referenduma, a
kamoli da to i učine. (Zadnjih dana pojavljuju se neke
lažne ankete po kojima većina građana prihvaća EU?) Te
ankete su u funkciji za unaprijed pripremljeni
"rezultat" referenduma.Ovo što se događa je
elitistički pristup u EU bez ozbiljnog oslonca na
volju naroda. Politiku i ne zanima mišljenje naroda,
ponašaju se kao da ih je narod za to unaprijed
ovlastio. Ali kako se čini mogli bi se i prevariti, pa
i više od toga...!
Sva ova predpristupna ili pristupna
sredstva koja su namijenjena Hrvatskoj,
najvjerojatnije da će svojim većim dijelom biti samo
obećanje koje se neće realizirati poput u slučaju
Bugarske i Rumunjske."Bojim se Danajaca i kad darove
nose". Ti programi realizirat će se tek djelomično,
ali to sve skupa nije vrijedno da se zbog tih mrvica s
europskoga stola izložimo doglednoj opasnosti svog
sigurnog svekolikog nestanka. Osim toga naša davanja u
zajedničku kasu već za desetak godina će dobrano
nadmašiti sve ono što smo dobili kroz pristupne
fondove.
Kako netko može
biti toliko naivan i misliti da nećemo nestati pred
masom od petstotina milijuna žitelja EU i pred
njihovim ogromnim kapitalom koji može kupiti sve u
Hrvatskoj za svoje sitne novce? A obzirom da na tom
čitavom teritoriju držimo najdragocijeniju i najljepšu
česticu zemljišta na kojoj već četrnajest stoljeća
obitavamo, kako netko može biti naivan i misliti da
tolika gospodarska moć i tolika politička snaga neće
posegnuti za njom. Unatoč višekratnog lošeg iskustva
sa životom u višenacionalnim zajednicama od
Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, komunističke
Jugoslavije sad se opet guramo u nešto u što narod
nikada ne bi ušao, ako bi ga se istinski a ne lažno
pitalo.
Živi bili pa vidjeli! Kajanje neće
nikome pomoći!
Mile Prpa |