Danas imamo kakav-takav demokratski sustav i
koliko-toliko nezavisnu državu, iako smo svjesni da je
i ova današnja "nezavisna" otprilike kao i ona u
vrijeme Drugog svjetskog rata. Ona je bila pod
dominacijom Hitlera, a ova Europske unije, masona,
iluminata i kojekakvih drugih svjetskih "meštara".
Ali ono što nas veseli jest
činjenica da za javno iznošenje činjenica,
pretpostavki ili samo mišljenja nitko ne ide na
robiju, iako biva izložen cijeloj lepezi drugih
pritisaka. Istina, ista demokracija koja Hrvatima
omogućuje novo otkrivanje istine, omogućuje i
mrziteljima Hrvatske bezgranično "pljuvanje" po
našim svetinjama. Ali istini uvijek odgovara
sloboda. Kroz nju istina prolazi i ostaje, a
verbalno smeće nestaje.
ČETIRI STUPA "ZATVORA LAŽI"
Može li se cijelo stoljeće jedan
narod u cjelini držati u uvjerenju o vlastitoj
bezvrijednosti a da nitko ne progleda? Na žalost
može i mi smo prvi primjer za to. Cijeli sustav
temeljio se na vrlo jednostavnoj poruci: "Ako
pisneš, pojest će te noć". Na toj jednostavnoj
balkanskoj prijetnji počivao je mrak laži toliko
dugo. Onoga časa kada je nestalo te prijetnje,
istina se je počela probijati.
Da bi se Hrvatima "začepila usta"
godinama su bila dovoljna četiri stupa laži:
1. Alojzije Stepinac
2. Za dom spremni
3. Jasenovac
4. Ustaše
Tih stupova se grčevito drže i danas
svi komunisti, jugosloveni, velikosrbi, plaćeni
prodavači Domovine i slični. Kada dođu na tanak led,
osobito prilikom nastupa u medijima, kada im
"zagusti", uhvate se za jedan od tih spasonsnih
stupova. Nekada su ti stupovi bili čvrsti i pomoću
njih su lako potapali protivnike. No vremena su se
promijenila i sva četiri stupa se ljuljaju.
KANONIZACIJA ALOJZIJA STEPINCA "POD
RUČNOM"
Povijest je puna nedužno osuđenih
Hrvata. Ipak, među brojnim pravednicima visoko strši
skromni i samozatajni lik kardinala Stepinca. Nakon
silnih godina nevjerojatnih optužbi na koje nitko
nije smio odgovoriti, činjenice su provalile poput
bujice i za vrlo kratko vrijeme sve te optužbe
postale su smeće.
Stepinac je cijeli svoj život bio
svjedok istine i borac protiv zla. Na toj je
bojišnici i umro svjedočeći za istinu, jer jedino
tako se može slijediti Isusa. Kada je to postalo
kristalno jasno ne samo kod nas nego i u Vatikanu,
pedantni Bavarac papa Benedikt XVI. zaključio je
njegovu kauzu i trebalo je još samo odrediti datum
njegovog proglašenja svetim.
Ali vremena se mijenjaju, pa novi
papa Franjo, želeći biti u dobrim odnosima sa
Srpskom pravoslavnom crkvom, odgađa kanonizaciju
Stepinca, ne bi li srpski popovi rekli "svoju
istinu", iako su to mogli i ranije učiniti. Ujedno u
Hrvatskoj stalno traje neko "predizborno vrijeme",
pa bi kanonizacija mogla biti shvaćena kao miješanje
u domaće izbore. Zato Stepinac čeka na pragu ali
pred još uvijek zatvorenim vratima. Ipak, mit o
Stepincu zločincu je stup koji je istrunuo i nitko
pametan se za njega više ne hvata.
PANIKA OKO "ZA DOM SPREMNI"
Kada je 1991. godine tada još
nepoznati Marko Perković Thompson lansirao pjesmu
"Bojna Čavoglave" koja započinje baš s tim usklikom,
nikome nije bilo na kraj pameti prigovarati mladom
branitelju zbog toga. Razloga je bilo više.
Protivnici Hrvatske bili su duboko u mišjim rupama i
u njihovom kukavičjem srcu nije bilo ni trunka snage
za bilo kakvu manifestaciju vlastitoga stava. Osim
toga, Thompson je tim usklikom na početku pjesme
posvjedočio da se je tako pozdravljalo na
bojišnicama širom zemlje, na mjestima gdje si bio
siguran jedino da si živ tog trenutka. Niti pet
sekundi života unaprijed nije se moglo predvidjeti.
Bio je to pozdrav na svim bojišnicama i u svim
postrojbama, ne samo u HOS-u. Nije to bio službeni
pozdrav proklamiran na nivou države, nego spontana
manifestacija otpora na prvoj crti, među nitima
mreže smrti, kao poruka neprijatelju. "Čekaju te oni
koji su za dom spremni umrijeti".
S vremenom su jadne kukavice -
novinari, politolozi, povjesničari, srpski
propagandisti i slični, izišli iz mišjih rupa i
počeli najprije polako, a onda sve jače napadati taj
stari hrvatski poklič. Ali nakon što im je pred
nosom pao mit o zločestom Stepincu, uhvatila ih je
panika. Ako padne i drugi stup, lako bi mogla pasti
i cijela kuća laži, a oni sami postali bi ono što
već odavno jesu - otpad. Zato su podigli neviđenu
hajku na sve nas koji svjedočimo da je poklič "Za
dom spremni" nerazdvoijivi dio hrvatskog naroda i
zato je neuništiv.
Sada međutim dolazi na red
posljednji adut. Ako je Za dom spremni nerazdvojivi
dio hrvatskog naroda, onda je to dokaz da su Hrvati
doista zločinački i genocidni narod. A za
dokazivanje takvih tvrdnji još im stoje na
raspolaganju preostala dva strupa.
JASENOVAC - BALON KOJI SE JE
ISPUHAO
Što sve nije napisano o Jasenovcu?
"Znanstvene" rasprave, pjesme, poeme, radio-drame i
filmovi nizali su se kao na traki, a nitko nije smio
pisnuti ni riječ protiv. Brojevi su na početku bili
koliko-toliko umjereni. Englezi su broj žrtava
Jasenovca procijenili na oko 20.000. Pogodili su
približni broj, ali to je bio broj onih koji su ušli
kao zatočenici u logor (oko 18.000). Velika većina
ih je preživjela.
Kasnije su za potrebe ratnih
reparacija, a kasnije i za potrebe što većeg
blaćenja Hrvata, te brojke krenule na put prema
svemiru - najprije na 50.000, a onda dalje sve do
2.000.000. Kasnije su se smanjivale, ali balon je
ostao djelomično napuhan. Čak je i sam dr Franjo
Tuđman došao do broja od oko 80.000 žrtava. Na tome
uprava Jasenovca inzistira i danas iako svi znaju da
je u taj broj ubrojen golem broj žrtava s raznih
strana, pa čak i onih koji uopće nisu ničije žrtve
nego su živjeli još dugo nakon rata, a ima i danas
živih.
A što je doista istina? Potpuno
preciznu istinu zna samo Bog. Međutim, Savezni zavod
za statistiku objavio je 1966. godine da su u
Jasenovcu od 1941 - 1945. godine od svih uzroka
umrle 262 osobe i još 141 osoba u Staroj Gradiški.
Te podatke je tadašnja vlast zatajila, a otkrio ih
je tek 20 godina kasnije stari šef OZNE Jefta Šašić.
U vrijeme svoje dugotrajne vlasti Titov režim je
istraživao oko 200 mogućih grobišta, od kojih je u
samo desetak njih bilo ljudskih ostataka čiji broj
ukupno nije prešao 1.000. Ali među tim žrtvama bilo
je i žrtava partizanskih zlotvora. U svojoj knjizi
"Jasenovac brojke" Mladen Ivezić objavio je i mnoge
druge zanimljive podatke i sve dokumentirano
podatcima o izvorima. Tako se je opasno zaljuljao i
treći stup te čudovišne "kuće laži".
USTAŠE - POSLJEDNJA SLAMKA SPASA
Ustaše kao posljednji stup izgledao
je čvrsto još do pred koju godinu. Čak i
"najdesniji" političari branili su se od optužbi da
su poput ustaša: "Ne, nisam ja ustaša". "Drug Tito"
i njegovi pajdaši već su 1945. godine definirali
ustašu kao "zvijer u ljudskom obliku koji ne
zaslužuje zvati se čovjekom". Razni mrzitelji
Hrvatske "zaljubili" su se u tu definiciju i čuvaju
je duboko zamrznutu u svojim lažljivim umovima.
No malo po malo na svjetlost dana
dolaze knjige o ustaškoj vojnici (vojsci),
oružništvu (žandarmeriji), ali i o ustašama kao
politički opredijeljenim ljudima. Svaki redak u bilo
kojem dokumentu u bilo kojoj arhivi sve više
razotkriva debelu laž iz Titovih usta, pa njegova
definicija ustaše sve više postaje otpad.
Ipak, zbog medija, a i trenutne
vlasti koja je u cijelosti prožeta mržnjom prema
svemu Hrvatskom, istina o ustašama još nije krenula
u javnost. No i same knjige, iako zanemarene i
prešućene, već su same za sebe zaljuljale i
posljednji stup laži. Bliži se čas kada će sve izići
na vidjelo. Tek tada ćemo moći reći da smo
oslobodili Hrvatsku, ili kako bi rekao naš prvi
predsjednik - "Imamo Hrvatsku!
Mario
Filipi, dragovoljac.com |