Diljem zapadnog svijeta slavi se kršćanski Božić,
uglavnom iz tradicije, a manje iz vjerovanja. Posebice
intelektualci, ili oni koji se smatraju takvima, misle
da se sve pojave mogu objasniti modernim naukama, a
obzirom da se one bave samo materijalističkim svijetom,
nema potrebe za metafizičkim razjašnjenjima. Temelj
takvom shvaćanju postavio je Karl Marx svojom
filozofijom dijalektičkog materijalizma, smatrajući da
je religija ?opijum za narod?, koji služi vladajućoj
klasi za lakše izrabljivanje naroda. Kao što je K. Marx
samo površno poznavao prirodne nauke, tako i danas
većina intektualaca nije upoznata s dostignućima, ali i
problemima moderne fizike. A upravo je fizika, sa svojom
granom astronomijom, ona nauka koja je prva došla u
sukob sa crkvom i na kojoj mnogi osnivaju
materijalističko objašnjenje svijeta.
Praotac prirodnih znanosti je Galileo Galilei. Prije
njega, u ranom srednjem vijeku učenjaci su se, kao
dokaz za svoje zaključke, pozivali na antičke
autoritete, prije svega na Aristotela. Za razliku od
njegovih predhodnika, Galileo je uveo, s današnjeg
stajališta gledano, znanstvene metode istraživanja,
t.j. mjerenje i ekperiment. To je revolucioniralo
nauku, a Europu za slijedećih stotinak godina
katapultiralo od kontinenta koji je znanstveno i
tehnički kaskao iza Kine i arapskog svijeta, u
gospodara svijeta. Galileo je, na osnovu promatranja
neba, prihvatio tezu Kopernika da se zemlja vrti oko
sunca, a ne obrnuto. Ta činjenica nema utjecaja na
religiju, ali je crkva, koja je tezu Kopernika
najprije primila na znanje bez komentara, od Galilea
tražila da tu tvrdnju opovrgne, dok je Giordano Bruno
završio na lomači. Od tada je fizika kročila velikim
koracima, da bi krajem 19. st. izgledalo da
čovječanstvo stoji neposredno pred znanstvenim
objašnjenjem svih fenomena. Bio je to vrhunac klasične
fizike, ali i njezin kraj. To je onaj dio čaše
znanosti u kojem po Heisenbergu nema mjesta za Boga.
Prodiranjem sve dublje u mikro i makro svijet, dakle
s jedne strane u najsitnije dijelove materije, a s
druge strane u najudaljenije kutke svemira, fizika se
sredinom 20. st., a to još traje, našla pred nekim
nerazjašnjivim pitanjima. U principu bi ista teorija
trebala vrijediti bez obzira na veličinu fizikalnog
prostora koji se promatra, dakle bez obzira radilo se
o subatomarnim ili kozmičkim veličinama. Ali, još
nitko nije uspio uskladiti kvantnu teoriju kojom se
objašnjava subatomarni svijet, sa teorijom
relativnosti, koja vrijedi u kozmičkim di-menzijama.
Značajno je također što se neke pojave u atomarnom
svijetu mogu objasniti materijalnim česticama, a druge
samo valnom teorijom, t.j. nečim nematerijalnim.
Pojam materije podrazumijeva da svako tijelo zauzima
određen prostor i ima određenu masu. Valna teorija
objašnjava djelovanje na daljinu jednog tijela na
drugo bez međusobnog dodira. Tako uživamo blagodati
sunca, koje nas toplinskim zrakama grije, iako je
između nas i sunca bezmaterijalni prostor. Valovi,
odnosno zračenje, nemaju masu. Kako je onda moguće, da
su elektron i proton, kao sastavni dio atoma, a time i
svekolikog materijalnog svijeta, jednom čestica (kako
i očekujemo), a drugi puta elektromagnetsko zračenje?
Pojmovi materijalno i nematerijalno u atomarnom se
svijetu isprepleću.
Teorijom t.z. velikog praska (big bang) o postanku
svemira, otvorila su se i nova, značajna pitanja.
Ponajprije je važno napomenuti, da je prema toj
teoriji na početku postojalo samo elektromagnetsko
zračenje. A znamo da je svijetlo dio spektra iz
elektromagnetskog zračenja. Prema tome možemo reći da
je prema fizici prvi akt stvaranja svemira bio: fiat
lux (i neka bude svijetlo). Je li vam to poznato?
Druga značajnost: fizičari su utvrdili da su
prirodne konstante, kao što je primjerice gravitaciona
konstanta (sila kojom jedno tijelo privlači drugo),
tako usklađene da bi odstupanje za milionti dio samo
jedne od njih spriječio stvaranje materijalnog svijeta
kakvog mi poznamo. Ili, drugim riječima: da fizičke
konstante nisu tako perfektno usklađene, ne bi bilo ni
zvijezda, ni planeta, niti bezbroj kemijskih
kombinacija mrtve materije, a kao posljedica toga, ne
bi postojala mogućnosti za život i njegove neizmjerne
raznolikosti i ljepote. Upravo na to je mislio W.
Heisenberg, kada je u gore citiranoj rečenici spomenuo
da pri dnu čaše znanosti nailazimo na Boga.
Međutim i u malim detaljima postoje pitanja na koje
ni u jednoj knjizi fizike nisam našao odgovor. To su
na primjer osebine vode, toga tako jednostavno
sastavljenog spoja kisika i vodika, a tako značajnog
za život. Voda u malom temperaturnom opsegu zauzima
sva tri agregatna stanja: plinsko, tekuće i kruto.
Zahvaljujući tome, voda se iz oceana prenosi na
kontinente i tamo omogućava život. Voda ima još jednu
specifičnu osebinu: njoj, kao i drugim tekućinama, sa
smanjenjem temperature raste gustoća, t.j. laički
rečeno postaje teža. Ali, od +4°C na niže kod vode se
događa čudo: postaje lakša i u krutom stanju je
najlakša. Led pliva! Kad tako ne bi bilo, led bi padao
na dno i voda bi se u jezerima i morima i dalje ledila
dok se sva ne bi pretvorila u led. Ali, zahvaljujući
toj svojoj posebnoj osebini led pliva na površini i od
daljnjeg zaleđivanja štiti doljnje slojeve vode. Time
je život u vodi moguć i u hladnijim krajevima, odnosno
u periodima ledenog doba. Je li to slučajno?
I na kraju, pitanje svih pitanja o kojem
materijalisti nikad ne diskutiraju. Pitanje, na koje
znanost nema odgovor i prema mom dubokom uvjerenju
nikad ga ne će ni dati. To pitanje glasi: odakle nam
svijest o nama samima, znači samosvijest na hrvatskom,
Selbstbewustsein na njemačkom, self-awarenes na
engleskom? Odakle nam sposobnost saznanja da
postojimo? U materiji, fizika ne nalazi takvih
naznaka. Računalo, koliko god bilo komplicirano,
nikada neće reći: ja sam računalo i tražim svoja
računarska prava. Teorija evolucije čak ni ne vidi
neku prednost u posjedovanju sposobnosti refleksije o
samom sebi, pa nema razloga za njeno razvijanje. Kako
bi se razumjeli, ne radi se o svrsishodnom reagiranju
na vanjske utjecaje, to je moguće i bez samosvijesti;
na kraju krajeva skoro svi životinjski organizmi,
uključujuči i visoko razvijene kao na pr. psa, nemaju
samosvijest. Radi se o onome, što je srednjevjekovni
mislilac, Aurelije Augustinus, a 1200 g. poslije njega
i Rene Descartes, smatrao polaznom točkom svake
filozofije, a izrazio je rečenicom: Cogito, ergo sum -
razmišljam, dakle jesam.
Svima, koji razmišljaju i vjeruju, želimo
Blagoslovljen Božić i sretnu Novu 2011.
Piše Osvin
Gaupp
Društvene obavijesti
broj 106, prosinac 2010.
22.12.2010. |
