Draga Dunja, dragi Osvine!

Još uvijek sam pod dubokim utiscima koje ste ostavili svi Vi na Vukovar i nas u Vukovaru. Posebno su bili dirnuti sami vukovarski povratnici, koji su, nažalost, često iskusili puno "obećanja...", koja nisu nikada bila ispunjena. Zločesto je to kad se netko poigrava osjećajima onih kjima je sve oduzeto, uništeno, propalo.... Vi ste riječ pretvorili u djelo. Vaše povjerenje prema nama nismo niti mi stavili na ispit: svi zajedno slavimo i hvalimo Boga pjesmom i zvucima orgulja - koje su VAŠ DAR!
Srdačno Vas sve pozdravljamo - sve članove i simpatizere HKZ-CH kao i sve naše donatore.
Neka Vas sve Uskrsli obdari mirom i dobrim zdravljem.

fra Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski

Vukovar, 27. ožujka 2005. - u 11. sati

Uvod

Križ se Kristov na Veliki petak nadvio u ovoj ranjenoj crkvi nad Vukovarom i Hrvatskom - nad čovjekom prepunim upitnika, zebnji, strahova, u kojem i pritajene nade mrak neizvjesnosti pretvara u bolnu spoznaju nemoći. Zagrlio je raspeti Krist sjenom križa čovjeka raspetog i izgraničenog, izranjenog i medijskim ranama izbezumljenosti, bezperspektivnom nezaposlenosti i siromaštvom koje već razvaljuje otvorena vrata mnogih domova. Stopio se u jedno vapaj i Kristov i čovjekov: "Bože moj, Bože moj, zar si mene, nas, i ti ostavio?". Zdvojnosti kao da nema više kraja. Isus je svojim ranama povio naše rane. Glasom Sina: "U ruke Tvoje predajem duh svoj", Isus liječi povjerenjem u Boga Oca sve naše neizvjesnosti. Nepomično prikovan na križu, On učvrsćuje naše nesigurnosti. Uskrsnim jutrom razbija sve mrakove nad našim nadanjima. Upravo ovdje u Vukovaru, u Hrvatskoj, stalno i uvijek On to čini i obnavlja spomen na svoju ljubav sebedarja na žrtveniku oltara: "Uzmite, jedite mene, pijte me, ja sam s vama svaki dan". Nadviti križ nad nama znak je muke smrti i pobjede nad mrakom smrti, nad grijehom svijeta - mojim i tvojim osobnim. Molimo Uskrslog za milosrđe Očevo ...

USKRSNA PORUKA

Braćo i sestre!

Vukovar se osnažuje današnjim blagdanom u kojemu čovjek vjere prepoznaje svoje uzdignuće za vječnost. Kristovo uskrsnuće, uskrsnuće je čovječje naravi Kristove, kojoj prethodi rađanje, život među jednakima, izdaja vlastitog naroda i učenika, poniženost do smrti, smrti na križu, tajna neizvjesnosti groba i ona vječna nada koja se oslanja na Božje obećanje - "neću vas ostaviti sirotama". U ovoj, za nas ljude, uvijek najvećoj tajni, Bog otkriva drugu stranu našeg života u Njemu: proslavljeni Sin, Isus Krist, snagom Božjom ne ostaje u tajni, već ju razotkriva u svojoj uskrsloj ljudskoj naravi, svjedočeći kako je Bog onaj koji je iznad smrti, jer je on trajni život u po kojemu sve nastaje i u kojemu će se susresti svako ljudsko biće. Isusov križ, kojega su u presudu stranca nasilno progurali njegovi sunarodnjaci, od Njegove smrti, nije više križ koji ubija i stup srama na kojega se prikiva vjernike; on je znak u kojem se pobjeđuju i domaći nasilnici nad istinom i stranci zajedno s nametnutim zakonima nad onima koji se "protive Cezaru".

Pilatova presuda nad Isusom, postala je presedanom svih presuda nad nevinima. Pilat zna da je Isus nevin. Misli ga i osloboditi. Ipak na koncu dopušta da pozicija vlasti prevlada nad pravdom. Svjetina urla i traži smrt Isusovu, jer to netko traži: u sucu tanka nit neodlučnosti i strah od presude većine, postaju snagom pobjede zla nad nevinošću. Juda je sebe prodao i izdao Isusa. On, Isus, Bog i čovjek, postao je žrtvom čovjeka radi čovjeka. I to sve pred očima majke i učenika, pred očima onih koje je on ozdravio, učinio da progledaju, da hode, od mrtvih vratio u život, očistio ih od gube izgona iz ljudske zajednice.. I sam Petar, Isusov učenik, ga taji. Kakav li je to strah koji ubija u čovjeku sve ono nevino i pravedno? Koliko puta i sama obilježja vlasti nošene od moćnika ovoga svijeta postaju ruglom i nasiljem nad istinom, nad pravdom i nad dostojanstvom čovjeka. Tu čovjeku jedino Bog vraća smisao i snagu za život. Isusovim je uskrsnućem pobijeđena smrt zemljana.

Od tada ni grob više nije besmisao i kraj. Odvaljeni kamen snagom Duha ljubavi Oca prema Sinu, skida sramne nade svim zluradima nad nevino presuđivanima i onima zatrpavanima silom nametnutog zaborava. Sve je u Uskrslom Kristu novo i sve ima svoj smisao i sve ima svoju pobjedu i sve je u Njemu Uskrs na život. Jer, Krist u svojoj žrtvi vrši najsvetiju službu dara kojim se cijelo čovječanstvo bogati vječnim životom. Čovjek slijedi Kristovo mistično jedinstvo tijela i duha; u njima on kruni svoju muku. Dok se Krist prinosi radi čovjeka, čovjek biva žrtvom čovjeka. U tome nas dijeli razlika punine božanskog življenja kraljevstva Božjeg na zemlji. To su osjetili i Isusovi učenici.

Ostani s nama Gospodine!

Potreseni smrću Učitelja, raspamećeni službenim glasinama ondašnjih "medijskih" tvoraca laži nad sudbinom Isusovom, učenici napuštaju i zajednicu učenika. Ostavljaju Jeruzalem i odlaze svojoj svakodnevici koja ima može dati spoznaju o njihovoj konačnosti: "Je li moguće da se sve to dogodilo Njemu, koji je ozdravljao bolesne, otvarao oči slijepima, gluhima vraćao sluh, dizao iz groba mrtve na život.?" Pretresani su svi razlozi; ipak kao da jedini odgovor na sve to ima samo vlast, sila i moć nasilja nad istinitim i nevinim čovjekom. Oduzetoj nadi kojoj su prethodila velika obećanja, bratom je nesigurnost bespuća.

Suputnik koji im se na putu u Emaus približio nije ih uplašio, ali je iznenadio svojim pitanjem: "Što to pretresate svojim razgovorom?". "Zar si ti jedini stranac koji ništa ne zna?" Upitom im se otvorila svježa rana neodgovorenih pitanja. Suputnik im tumači Pisma. Gori u njima srce. Smrt Učitelja čini se da je preplavila njihovu ljudsku spoznaju kraja bez nade. "Ostani s nama, večer je". U tami misli, jedna zraka svjetlosti i ljubavi prema čovjeku namjerniku želi nadoknaditi izgubljenog. Kruh koji se lomi otvara im oči, a razumu svjetlo gorućeg srca progovara: "On je! Uskrsnuo je"! Svjedočiti sebi nije moguće a ne prenijeti istinu i otvoreno se njome usprotiviti službenom proglasu smrti. U blizini Uskrsloga nema mjesta strahu. Istina je jača od svih službenih objašnjenja praznoga groba. Uskrsno svijetlo razotkriva sve nakane ljudskih srdaca.

Isusovo uskrsnuće se nije dogodilo izvan povijesti, izvan čovjeka. Ono se dogodilo jednom zauvijek u središtu čovječanstva. Zato se Isusovo uskrsnuće tiče svakog čovjeka u svim vremenima. Ono ne može ostati nepoznato pa niti ondje gdje se zakonom želi odagnati u zaborav cijela jedna kulturna kršćanska baština; baština koja se gradila na snazi uskrslog jutra. Izgraničeni Bog, stjeran u privatnost, ponavljanje je čovjekovog stavljanja sebe iznad čovjeka i vremena. "Smrt je zaslužio, jer se pravi Bogom", vikala je svjetina pred Pilatom. Naš svijet danas umire Boga u svojoj sredini, postavljajući svoje ograničenosti za vječne vrijednosti. Tamo gdje se Boga časti, slavi i slijedi, današnjim moćnicima to mjesto postaje otvorenim sudištem i sramnom Gabatom, na kojem se medijski nekažnjeno na križ osuđuju pojedinci, a kroz njih i cijeli narodi. Udruženi u Uniju, Pilati današnjice, peru ruke nad prljavim presudama rulje i Juda, uvjereni jedino u svoju pravdu. I to čine zdušno i bezočno u zboru.

Isusovi se učenici nisu uplašili posljedica. Nisu se zatvorili u svojem strahu i ostali izvan događanja svijeta. Duhom Svetim ojačani, otvorili su vrata u svijet vlasti i moći ključem u znaku ribe - Isusa Krista Spasitelja i posvetili svijet. Od zajednice su postali Crkvom: mjestom u kojem je Uskrsli Krist trajno nazočan od svoje posljednje večere, u Euharistiji. Krist nije više nepoznanica. On je Bog Otkupitelj cijelog ljudskog roda.

Braćo i sestre!

Uskrsli Krist pogotovo nije nepoznanica našem hrvatskom narodu. On je nazočan u Crkvi u nas Hrvata već trinaest stoljeća. Postali smo po krštenju baštinom Božjom i dionici nebeske Crkve svetih. Ucijepljeni u kršćansku zapadnu katoličku uljudbu mi nismo samo dio nje: Mi smo ta uljudba, koja je u potpunosti sačuvala vjernost i odanost Kristu po Crkvi Katoličkoj. Svjedoci su nam mnogi mučenici - i bl. Alojzije kardinal Stepinac, koji nije pristao na podjelu u Crkvi, jer u Crkvi katoličkoj nema dijelova. Ona je jedna i istinita jer ispovijeda jednoga Boga Oca, Stvoritelja svega, i Sina, Boga i Čovjeka, Spasitelja i Otkupitelja i Duha Svetog, Ljubav kojom Bog vodi svoj narod po Crkvi. Podijele među ljudima i krajevima nastaju političkim i ekonomskim granicama, ali duhu katoličkom one ne pripadaju. Zato Crkva katolička u Hrvata mora slijediti danas isti onaj nezaustavljivi čin apostolskog naviještanja evanđelja, kojim su apostoli onda otvarali vrata i ulazili u onodobne Unije porobljenih država i naviještali im slobodu djece Božje. To mora činiti i u Hrvatskoj i u samoograničenoj Europi.

Zaglušujućim lažima i nametnutim "istinama", apostoli se nisu dali smesti i obeshrabriti. To činimo i mi danas, Crkva Katolička u Hrvata. Ni naš se hrvatski katolički narod neće dati obeshrabriti nametanim medijskim obeshrabrivanjem i prisilama na promjenu mišljenja. Svi poganski bogovi nestali su evanđeoskim navještajem istine i ljubavi u ondašnjim unijama. A u Uniji, koja je bez nas krnja i profana, mi moramo biti uskrsno svjetlo kojim će se razotkriti nakane i ciljevi njihovih bogova moći i sile. Europa je zaboravila Boga, pa se gubi u mraku nadmetanja moći i moćnika. I za nju je Krist uskrsnuo. Bez Hrvatske u njoj, teško će to Europa shvatiti i ponovno moći zaživjeti civilizacijom bogoljublja, tolerancije i solidarnosti.

Dok se medijski u nas nadmeću glasine za i protiv, Crkva ne zaboravlja danas one kojima nadati se uskrsnuću znači i zaraditi vlastitim rukama kruh svagdašnji. Ne zaboravlja niti sve one koji se žele samo osjetiti covjekom, zadovoljnim ocem i majkom, sigurnom starošcu; one koji žele samo živjeti životom dostojnog covjeka. Crkva ne može pogaziti ni osjecaje a niti zatvoriti oci pred nepravdom i nasiljem stranca nad onima koje narod cijeni i voli. Ako se apostoli u svoje vrijeme nisu usudili podignuti glas pred Židovima i Pilatom u Isusovu obranu, Crkva danas ne može i ne smije radi Imena Isusovog šutjeti i zatvarati oci pred stvarnim nepravdama i cinjenicama kojima se optužuje cijeli narod, štoviše zatajiti svoje ili biti Judom u svom narodu. Crkva ne samo da ne zaboravlja sve ovo: Ona svjedoči Krista u raspetom čovjeku koji nema posla, u siromaha koji za kruh prosi, u obespravljenom branitelju, u mladima bez perspektive.. Ona ne čini to samo riječju - porukom, već karitasom, djelima ljubavi prema bližnjima.

Kako se Isusovo uskrsnuće dogodilo u povijesti, bitno se uključilo i u društvenu dimenziju. Tako se i naše kršćansko katoličko crkveno vjerničko slavlje Isusovog ostvarenog uskrsnuća, uključuje u čežnju za vlastitim uskrsnućem. A za to se moramo svi založiti i živjeti ga u realnoj duhovnoj dimenziji, jer je to jedini početak preobrazbe svekolike naše osobne, obiteljske, nacionalne hrvatske, europske i svjetske stvarnosti; ovo započinje u povijesti a završava u vječnosti. Isusovo uskrsnuće je otvorilo grobove, a ne zapečatilo tužne ljudske sudbine. Nadvijenih križeva nad nama će uvijek biti. Ali križevi nisu znak smrt i propasti. Križevi su znakovi nade. Jer iz njih izvire snaga života - Uskrsnuće Kristovo. Mi smo djeca Božja, baštinici neba već ovdje i na zemlji. Mi smo to uskrslo svijetlo u našem gradu Vukovaru. Budimo i u cijeloj Domovini, a ne bojmo ga se podariti i svijetu.

SRETAN USKRS!