Danas, kad je povijesni razvitak nedvojbeno, još jednom, postavio na dnevni red nužnost osiguranja državne samobitnosti hrvatskog i svih ostalih naroda južnoslavenske zajednice, ne samo u interesu samoupravnog i suverenog razvitka pojedinih naroda, nego i u interesu opstojnosti same zajednice, osvrt na povijesne rasprave, može biti višestruko zanimljiv i svrhovit. Značenje povijesnog iskustva i u tom slučaju očito nije u pukoj usporedbi već prije svega u tome što nam ono vjerodostojnošću povijesne zbilje pokazuje dokle smo došli u tim raspravama i gdje se nalazimo u oživotvorenju njihovih ideja ili, drugim riječima, koliko smo u teoriji i u stvarnosti napredovali ili nazadovali, da bismo mogli izvući zaključke o valjanostima i o manjkavostima programskih nacrta protagonista povijesnih zbivanja iz prijašnjih razdoblja, a pogotovu o propuštenim prilikama da se njihovom provedbom uštede muke kasnijih razdora i još tegobnijih napora. Te nas usporedbe isto tako vode i do spoznaja što više ne bi smjele dopuštati pogreške prošlosti na putu oživotvorenja povijesnog i narodnog prava hrvatskog, kao i svakog drugog naroda, da voljom svoje suverene državnosti odlučuje o svojoj povijesnoj sudbini, te o načinu svog uključivanja u širu južnoslavensku, pa i u europsku i svjetsku zajednicu naroda.
Samo je po sebi razumljivo, da u osvrtu za ovu prigodu nije moguće dati iscrpan prikaz hrvatskih pogleda na državnopravno uređenje južnoslavenske zajednice, pa će stoga biti riječ samo o onim prijedlozima što su imali, ako ne najveći utjecaj na rješavanje tog pitanja, a ono najveće značenje kao izraz stvarnih interesa hrvatskog naroda.
Između austroslavizma, jugoslavenstva i samostalnosti (1914.-1918.)
Hrvatski pogledi o uređenju đržavno-pravnih odnošaja u južnoslavenskoj zajednici, od ujedinjenja 1918. pa na dalje, ne mogu se dobro razumijeti bez poznavanja državno-pravnog položaja hrvatskih zemalja u Austro-Ugarskoj i hrvatskih stanovišta o putovima osiguranja budućnosti Hrvatske na prekretnici prvog svjetskog rata.
Koncepcije hrvatskih političkih stranaka iz toga doba o rješenju hrvatskog i južnoslavenskog pitanja zavisile su u prvom redu o ishodu rata. Onaj dio hrvatskih političara koji je pretpostavljao pobjedu Središnjih sila (Njemačke i Austro-Ugarske) išao je za preustrojstvom Habsburške Monarhije u konfederaciju nezavisnih naroda, vezanih jedino dinastijom, a tim da se južni Slaveni ujedine na temelju hrvatskog državnog prava. Onaj pak dio koji je računao s mogućnošću razbijanja Monarhije, radio je od samog početka rata, u okviru Jugoslavenskog odbora, ili u zemlji, na ostvarenju maksimalnog programa ujedinjenja Hrvatske i svih južnoslavenskih zemalja u Monarhiji sa Srbijom i Crnom Gorom, a po mogućnosti i s Bugarskom. Kod onog dijela hrvatske (i slovenske) građanske klase što je zastupao ideju južnoslavenskog ujedinjenja, radilo se ili o romantičarskim iluzijama o narodnom jedinstvu, ili o hegemonističkim tendencijama tj. o nadi da će u novoj južnoslavenskoj državi moči ostvariti svoju prevlast, računajući na veću razvijenost, i na svoj primat u jugoslavenskoj ideji.
Supilov memorandum: posebna hrvatska država
S obzirom na to da je držanje Pašićeve vlade pružalo nepobitne dokaze da se ona dosljedno ne zalaže za ostvarenje programa Jugoslavenskog odbora o ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda na ravnopravnim odnosima, već da joj je do toga da oživotvori svoj »kompenzacijski« plan tražeći Slavoniju i Dalmaciju, pa i cijelu Hrvatsku kao naknadu za ustupke u Makedoniji, Supilo je tražio da se sa srpskom vladom ta pitanja raščiste. Kad se i osobno uvjerio da s Pašićem ne može biti iskrenog dogovora koji bi zadovoljio hrvatsku stranu, jer je vlada Kraljevine Srbije i nadalje pokazivala osvajačke namjere prema hrvatskim zemljama, Supilo je zaključio da u interesu budućnosti hrvatskog naroda, treba raditi na osnivanju posebne hrvatske države. U proljeće 1916. predaje on ministru varijskih poslova Velike Britanije, Sir Edwardu Greyu, svoj memorandum u kojem nastoji pridobiti Englesku za svoju osnovu: da se stvori posebna srpska i posebna hrvatska država dokle god se Srbija ne »transformira« tako, da postane voljna i sposobna prihvatiti jugoslavenski program. Budući da se Supilo, sa svojom spomenicom Greyu, zapravo razišao s Jugoslavenskim odborom koji nije bio voljan ići na raskid sa srpskom vladom, on je i formalno (5. lipnja 1916) istupio iz Odbora, ohrazloživši svoj korak neslaganjem s kratkovidnom politikom Jugoslavenskog odbora što je prijetila da Hrvatsku izruči velikosrpskom ekspanzionizmu.
Iako je zastupao načelo južnoslavenskog državnog jedinstva, Supilu je glavni problem ujedinjenja u zajedničku državu bio slijedeći: kako sačuvati opstanak i nacionalnu samobitnost hrvatskog naroda, kako unaprijed osigurati da Hrvatska bude Srbiji ravnopravan čimbenik. Kad se uvjerio da Srbija ne pruža jamstva, a ni volje za ujedinjenje na ravnopravnoj osnovi, onda je Supilo zauzeo odlučan stav da se pred savezničke sile iznese hrvatsko pitanje; u svoj njegovoj "nacionalnoj, državnoj i političkoj zamašitosti", radi stvaranja posebne hrvatske države, što bi moglo utjecati i na Srbiju da kasnije pristane na južnoslavensko ujedinjenje, na demokratskom načelu. Bojeći se da takvo zaoštravanje ne oteža južnoslavensku stvar pred savezničkim silama i ne dovede do raskida s Pašićem i sa srpskom vladom, Odbor je odbio Supilove zahtjeve.
Povlačenje Supila koji je svojom sposobnošću u borbi protiv tajnog Londonskog ugovora (kojeg je prvi bio otkrio) a za pravedno rješenje jugoslavenskog pitanja bio stekao poštovanje najistaknutijih političara i državnika savezničkih zemalja (ministra E. Greya, premijera H. H. Ajsguitha i dr.), te prijateljstvo veoma utjecajnih ljudi W. Steeda, S. Watsona, G. Fenera, T. G. Massaryka, značilo je zapravo raskol u redovima hrvatske emigracije, a njegova skora smrt (23. IX 1917.) i težak udarac za one malobrojne političare u emigraciji što su trijezno gledali na probleme ujedinjenja Hrvatske sa Srbijom i na stvaranje zajedničke južnoslavenske države. Trumbićevi se nazori u biti nisu mnogi razlikovali od Supilovih, ali je on povijesnom zadaćom hrvatske politike smatrao otcjepljenje hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske i spas od talijanskih pretenzija ujedinjenjem u južnoslavensku državu. Držao je da će se tako osigurati krov nad glavom i vjerovao da će se borba za unutarnje uređenje te države poslije rata uspješno privesti kraju. Stoga je Trumbić ustrajao na politici ujedinjenja pod svaku cijenu, unatoč svim bojaznima koje je i kod njega bilo držanje srpske vlade zbog kojega je Supilo 1916. godine došao do zaključka da bi bilo pogrešno unaprijed žrtvovati hrvatske interese, predviđajući da će se odnosi kasnije još teže urediti na načelima demokracije i ravnopravnosti.
Hrvatsko pitanje - naizamršeniji čvor Austrougarske
Nasuprot pristašama hrvatsko-srpskog i južnoslavenskog jedinstva što su, dočekavši prvi svjetski rat kao pogodnu povijesnu priliku za razbijanje Habzburške Monarhije i za stvaranje južnoslavenske države sa Srbijom kao Pijemontom, osnovali u inozemstvu Jugoslavenski odbor, oni predstavnici hrvatskog političkog života koji su zastupali stajalište da budućnost hrvatskog naroda valja graditi isključivo na čuvanju hrvatske nacionalne samostalnosti i državnosti smatrali su, pretežnim dijelom, da je u ondašnjim međunarodnim prilikama održanje Monarhije u životnom interesu hrvatskog naroda. S tog stanovišta već je i sam atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda prikazivan kao čin velikosprske, a protuhrvatske politike, jer se za nj vjerovalo da je uvjereni pristaša preustrojstva Monarhije na trijalističkoj osnovi što bi dovelo do ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, te do ponovnog uspostavljanja jedinstvene države Hrvatske u njezinim povijesnim, maksimalnim granicama (uključivši i Bosnu i Hercegovinu).
Hrvatska bi na taj način po mišljenju pobornika tzv. austro-kroatizma postala ravnopravnim članom srednjoeuropske Monarhije, a samim tim zaštićena i od mađarske prevlasti i od opasnosti talijanskog i srpskog imperijalizma. Pristaše trijalističkog preustrojstva Monarhije računali su da će moći prevladati otpor mađarskih pobornika dualizma, polazeći od ocjene, koju je još 1905. dao Trumbić, da "hrvatsko pitanje nije pitanje (samo) jedne (mađarske) pole, već pitanje cijele Monarhije" i da bi ono "moglo biti najtvrđi čvor pri rješavanju mnogostrukog austrougarskog zamršaja". Ali za razliku od onih što su poput Trumbića došli do zaključka da u Austro-Ugarskoj ne treba očekivati rješenje hrvatskog pitanja, oni hrvatski političari koji su još uvijek bili ili poklonici starih austroslavistićkih ideja, što su u novije doba dobile i novu primamljivu sadržinu u socijalističkim teorijama (i austro-marksista krišćanskih socijalista ili su pak bili toliko »realni« političari da drugog izlaza nisu vidjeli, bili su zavaravani neprestanim obećanjima Beča da će napokon riješiti hrvatsko pitanje u interesu same Monarhije.
Hrvatski sabor traži sjedinjenje svih hrvatskih zemalja
Hrvatski sabor na svom prvom zasjedanju od početka rata (lipnja 1915.) u svojoj "Manifestaciji" zahtijeva ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i veće osamostaljenje Hrvatske, ali se istodobno izjašnjava odlučno i protiv zahtjeva Italije, čime se zapravo u ime hrvatskog naroda suprotstavlja Londonskom ugovoru, o kome su hrvatski političari već bili obaviješteni. Prijetnja izvršenja Londonskog ugovora u slučaju pobjede sila Trojnog sporazuma koja je nosila hrvatskom narodu pogibelj gubitka dalmatinske Htvatske njezinom podjelom između Italije i Srbije, te opasnost od udovoljenja prohtjevima Srbije koja je osim južne Dalmacije, Bosne i Hercegovine tražila i Slavoniju, izazvali su u hrvatskom političkom životu jačanje austro-kroatističkih struja. Zbog navedene opasnosti gubi na realnosti ideja borbe za samostalnu hrvatsku državu, a pristaše trijalističkog rješenja hrvatskog pitanja dobivaju osnove za svoju tezu da je pobjeda Habzburške monarhije u ratu od životnog interesa za hrvatski narod.
To je očito došlo do izražaja u radu spomenutog prvog ratnog saziva Hrvatskog sabora. Stjepan Radić je, na pr, postavljajući ponovno zahtjev za sveukupnost hrvatskog teritorija, te ističući osobito hrvatski značaj Dalmacije i Jadranskog mora izražavao bojazan da bi pobjeda sila Antante, zbog talijanskih i srpskih zahtjeva, mogla imati za Hrvatsku one posljedice što su je balkanski ratovi imali za Makedoniju. S tim u vezi Radić se suprotstavlja tome da hrvatsko pitanje bude tretirano kao međunarodno od protivničkog ratnog tabora u smislu zadovoljenja ratnih ciljeva Italije i Srbije podjelom hrvatskih područja. Radić je za to da hrvatsko pitanje ostane »državnopravno pitanje unutar granica monarhije«, upućujući opomenu mađarskim hegemonistima (»mi danas nismo više Trenkovi panduri nego smo hrvatski oboružani narod«) da ne pružaju otpor sjedinjenju hrvatskih zemalja. Ukazivanjem na pogibeljne talijanske zahtjeve na Jadranu, Radić želi utjecati na mjerodavne čimbenike Monarhije da shvate kako je zahtjev da se ujedini »sav hrvatskoslovenski narod u jedno samostalno državno tijelo u okviru Monarhije Habzburške« — prešan i neodgodiv u interesu ne samo Hrvatske nego i Monarhije.
Tu misao da se "interesi cjelokupne monarhije posvema i potpuno poklapaju s interesima hrvatskim" isticat će u Saboru i pravaški prvaci, ali će oni biti još odlučniji u postavljanju zahtjeva za provedbu ujedinjenja Hrvatske, prijeteći da, ako se ne izvrši preuređenje Monarhije na načelu ravnopravnosti svih, "hrvatski narod otklanja odgovornost od posljedica", pa i za samu "sudbinu Monarhije". Pravaši će pozivati i na slogu Hrvata, Slovenaca i Srba, opominjući Srbe da prestanu biti oruđe protiv Hrvata (I. Peršić), a državnike Monarhije da riješe hrvatsko pitanje, ako ne žele da hrvatska emigracija ima "u tuđem svijetu jako plodno tlo", a "to će postići samo ako budu ispunili opravdane želje hrvatskog naroda, dali mu njegovu slobodu, njegovu samostalnost i sjedinjenje".
Frankovački pravaši težili su za tim da se pobjeda nad Srbijom iskoristi za to da se cijelo jugoslavensko pitanje riješi u velikohrvatskom smislu. Govoreći u Saboru veljače 1916., dr J. Pazman je isticao da se ono može riješiti ili "na temelju hrvatsike državno-pravne nacionalne misli", uspostavljanjem "habzburškoj monarhiji gravitirajuće" kraljevine Hrvatske, "ili na temelju srpske nacionalne misli", tako "što bi na razvalinama hrvatstva bilo moguće jedino uskrsnuće k Rusiji i k Istoku gravitirajuće srpske države."
Ideja ujedinjenja Hrvatske i Slovenije
S obzirom na to da je balkansko i južnoslavensko pitanje, koje bijaše i povod ratu, za Monarhiju bilo jedno od najzamršenijih pitanja i primirja i budućeg državnog uređenja, a kako se ono sa stanovišta Monarhije moglo rješavati samo uz pretpostavku rješenja hrvatskog pitanja, to je "Austrijsko političko društvo", koje je bilo blisko bečkim vrhovima, a zagovaralo rješenje južnoslavenskog pitanja još prije rata, pozvalo na razgovore hrvatske i slovenske predstavnike radi pripreme zajedničkog prijedloga. U objavljenim zaključcima s tog sastanka (u Beču 19. svibnja 1917.) govori se: da je za trajan mir od bezuvjetne nužde zadovoljavajuće rješenje balkanskog pitanja, a da bi pak Austro-Ugarska uzmogla "inaugurirati privlačivu politiku na Balkanu, drže Hrvati i Slovenci neotklonjivom dužnosti, da trinaestogodišnja državna i narodna individualnost hrvatskog naroda bude svestrano čuvana", u koju bi svrhu "priznata prava hrvatskog naroda" trebalo osigurati: prvo, "bezodvlačnim ujedinjenjem cjelokupnog hrvatskog i slovenskog naroda pod sceptrom Habsburgovaca u jedno posvema autonomno državnopravno područje", i drugo, dosljedno tome "bezodvlačnim provođenjem pariteta između ujedinjenja hrvatskog kraljevstva i Ugarske".
Na temelju te izjave imala je započeti zajednička hrvatsko-slovenska akcija, ali do nje ne dolazi vjerojatno iz razloga što je izjava od 19. svibnja bila sastavljena u duhu takvog trijalističkog programa, koji osim srpskog pučanstva u državi Hrvatskoj, nije posve zadovoljavao ni Slovence iako ih je sama izjava izričito priznavala. Osim toga. u to doba većina hrvatskih političara i u zemlji, osobito jz Dalmacije i iz Istre, a ne samo onih u Jugoslavenskom odboru, već se kategorički izjasnila za priznanje ravnopravnosti Srba u hrvatskoj državi u sklopu Monarhije, a znatan dio i za južnoslavensko ujedinjenje sa Srbijom izvan Monarhije.
Slovenska inicijativa za južnoslavenski program
Budući da je širi južnoslavenski program, na načelima samoodređenja i ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba, u većoj mjeri osiguravao budućnost Slovenaca, oni će iskoristiti opće prilike pa će preuzeti inicijativu da se, pozivom na povijesno pravo Hrvatske, u bečkom parlamentu izloži južnoslavenski državni program, koji im je mogao odgovarati u sklopu preuređene Monarhije, ali je isto tako mogao biti osnovan i za šire južnoslavensko ujedinjenje. Tako dolazi do tzv. Svibanjske deklaracije u kojoj je dr Anton Korošec u ime Jugoslavenskog zastupničkog kluba, objavio u bečkom parlamentu (30. svibnja 1917.) politički manilest o zahtjevima južnoslavenskih naroda. U Deklaraciji se "na temelju narodnog načela i hrvatskog državnoga prava" ističe zahtjev "ujedinjenja svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno od svakog gospodarstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo" pod žezlom habzburške dinastije.
Za Svibanjsku deklaraciju; koja je već izražavala mišljenje znatnog dijela hrvatskih političara iz Istre i Dalmacije, izjasnila se i Stranka prava, ali su protiv nje bili Frankovi pravaši, znatan dio katoličkog klera na čelu s nadbiskupom vrhobosanskim Josipom Stadlerom, a isto tako i Radićeva pučka stranka, tražeći ujedinjenje na temelju hrvatske državne misli, ne na osnovi južnoslavenske politike.
Bosanski Hrvati i hrvatsko rješenje
Iz sličnih pobuda proizašao je i memorandum iz redova bosanskih Hrvata, što ga je dr. Ivan Pilar podnio caru Karlu (16. kolovoza 1917.), a kojim predlaže ujedinjenje hrvatskih zemalja (u koje ubraja Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu) u jedinstvenu hrvatsku državu, koja bi bila u kondominiju Beča i Pešte, Pilar pripominje da bi se teritoriju ujedinjene Kraljevine Hrvatske eventualno mogle priključiti i Istra i Kranjska, ali kako je dvojbeno "da li bi se s time moglo prodrijeti u Austriju", to ne smatra "neophodno nužnim za uređenje hrvatskog pitanja", osim što bi iz gospodarskih i prometnih razloga Hrvatskoj svakako imali pripasti istarski otoci Krk, Cres i Lošinj.
Da bi pridobio Mađare za taj prijedlog, Pilar je spreman da im zbog izlaza na more prizna punu upravu nad Rijekom, koju su već držali "Conpus separatum". a također i veće povlastice na pruzi Gjekenyes-Rijeka. Svi oni hrvatski, a isto tako i slovenski političari, što su bili za rješenje hrvatskog i južnoslavenskog pitanja u sklopu Monarhije, držali su se zapravo još uvijek stare austro-slavističke ocjene da je ona manje zlo u odnosu na pogibeljne opasnosti što bi mogle nastati zbog njezina raspada. Oni su u tom slučaju predviđali još veću ugroženost Čeha, Slovaka i Slovenaca od imperijalizma Velike Njemačke, Poljaka od carske Rusije, a Hrvata od talijanskog i srpskog ekspanzionizma. Premda su svi pobornici očuvanja Monarhije tražili njezino preuređenje na federalističkim ili konfederalističkim osnovama zbog osiguranja pune nacionalne ravnopravnosti, oni su time ipak pružali, ako ne oslonac, a ono ipak iluzije zastupnicima njemačkog i mađarskog hegemonizma da će moći sačuvati i državu i stari, dvojni poredak u njoj.
Starčevićevi pravaši traže hrvatsku državu
Nasuprot onom mišljenju što je mogućnost rješenja hrvatskog pitanja vidjelo samo u okviru Monarhije, i onome što je njegovo rješenje tražilo u južno-slavenskom sklopu (u ujedinjenju sa Srbijom i s Crnom Gorom), u hrvatskom političkom životu neprestano je bilo prisutno i stajalište da se pun nacionalni razvitak može osigurati samo u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Takvo su stajalište u prvom svjetskom ratu zastupali dosljedni sljedbenici Starčevićeve nacionalne ideologije (na pr. Dr. Mile Starčević i dr. Dragutin Hrvoj), ali se ono, razumije se, nije moglo javno i otvoreno ispovijedati.
Ta misao bila je isticana i u Saborskom klubu Starčevićeve stranke a među redcima i u njezinu glasilu Hrvat (do njegova obustavljanja po državnoj vlasti 1915.) Da je dio pravaša bio prožet sviješću da se približava povijesni čas propasti Habsburškog carstva, pa da je stoga nužno povesti političku borbu za državnu samostalnost Hrvatske, govore i činjenice da je stranačko glasilo, koje je pokrenuto godine 1917. nazvano Hrvatska država i da je ono u svom programskom uvodniku iznosilo misao da bez obzira kako se rat svršio, pobjedom Središnjih sila ili Antante, hrvatski narod postavlja zahtjev da se sve zemlje na jugu Monarhije imaju sjediniti u posebno državno tijelo, u narodnu državu Hrvatsku.
U uvodniku pod naslovom "Na pragu novog doba", što ga je napisao dr. Hrvoj, doslovno se kaže: "Samo ime toga glasila označuje najbolje što je konačni cilj političkog rada Starčićeve stranke prava: uspostaviti starodrevnu hrvatsku narodnu državu na teritoriji od Soče do Bjeljaka pa sve tamo do Drine i Zemuna na istoku i u toj državi potpunu ravnopravnost za svakog sina našeg naroda zvao se on Hrvat, Slovenac ili Srbin". U takvim stajalištima Starčevićevo pravašto dostiglo je zapravo najviši stupanj u svom političkom programu: prevladavši samohrvatsku ideologiju i odbacivši frankovački austro-kroatizam, ono se izjasnilo za ravnopravnost Hrvata i Srba u Hrvatskoj državi. S druge strane, to ipak ostaje teritorijalno velikohrvatska koncepcija bez obzira na to što su u to doba i predstavnici slovenskog naroda temeljili svoje nacionalne zahtieve na povijesnom hrvatskom državnom pravu. Stanovište o potrebi borbe za samostalnu Hrvatsku, zauzeo je potkraj prvog svjetskog rata i Stjepan Radić, spoznavši da Habsburška monarhija srlja u neizbježivu propast baš zato što nije udovoljila opravdanim zahtjevima hrvatskog i ostalih slavenskih naroda.
Franjo Tuđman, Hrvatski tjednik (1971.)
Priredila D. Gaupp
|
