O oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču, oslobađanju od hipoteke "udruženog zločinačkog pothvata", ulozi Haaškog suda, raširenim mitovima o dogovoru u Karađorđevu i podjeli Bosne i Hercegovine, te još ponečemu novinaRi Glasa Slavonije razgovarali su s dr. sc. Ivom Lučićem iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu...

Koje su najvažnije implikacije oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, odnosno urušavanju teze o "udruženom zločinačkom pothvatu"?

- Presuda koju je Raspravno vijeće Tribunala u Den Haagu izreklo 16. studenoga 2012., nije samo oslobodila generale Antu Gotovinu i Mladena Markača izdržavanja zatvorske kazne, nego je i Republiku Hrvatsku oslobodila teške hipoteke "udruženog zločinačkog pothvata".

U optužnici, kao i u prvostupanjskoj presudi iznesene su tvrdnje da su sudionici navedenog "pothvata" bili predsjednik republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, ministar obrane u Vladi Republike Hrvatske Gojko Šušak, načelnici glavnog stožera Hrvatske vojske generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko te "drugi pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva koji su sudjelovali na predsjedničkim sastancima i bili Tuđmanovi bliski suradnici".

Dakle za zločin su optuženi ljudi koji su predvodili borbu za neovisnost, obranu i oslobođenje Hrvatske. To nije sve! Presuđeno je i onima koji su u tome dali najveći obol: Hrvatskoj vojsci, vojnoj policiji i specijalnoj policiji, ali i jedinicama Hrvatskog vijeća obrane koje su, kako se navodi, bile "podčinjene zapovjednicima Hrvatske vojske". Ovo smatram posebno važnim za ocjenu rada Tužiteljstva, jer jedinice HVO-a nisu "prekomjerno granatirale Knin", niti su počinile bilo koji zločin koji se dogodio na oslobođenom području nakon Oluje. Iz prostog razloga što se nisu niti nalazile na tom prostoru.

Njihova krivnja je očito u činjenici što su bile dio Hrvatskih snaga koje su djelovale na prostorima BiH gdje su stvarane pretpostavke za Oluju i oslobađanje dijelova Republike Hrvatske. Radilo se o zaposjedanju Kupresa, Glamoča i Bosanskog Grahova što je Tužiteljstvu očito bilo neprihvatljivo i zločinačko. Toliko o njihovom viđenju "legitimnosti oslobodilačkih akcija". Ova presuda oslobađa Republiku Hrvatsku, sve njezine građane i sve Hrvate diljem svijeta, dakle sve nas krivice koja nam je sustavno nametana i to ne samo zadnjih 17 godina, nego i puno dulje. S ovom presudom više nećemo biti ucjenjivani i neće biti moguće nametati nam antihrvatstvo kao najpoželjniju mjeru hrvatstva.

Je li ovom oslobađajućom presudom urušena i srbijanska tužba protiv Hrvatske za genocid i što bi se, po Vašem mišljenju, dogodilo da je presuda u konačnici bila drugačija?

- Ta tužba je u svakom smislu neutemeljena i nastala je kao reakcija na tužbu Republike Hrvatske protiv Srbije. Ne mislim da je Srbija s tom tužbom ikada mogla išta postići, a sada je potpuno bespredmetna. S druge strane, mislim da bismo morali restriktivnije i obzirnije koristiti riječ genocid. Prije svega zbog poštovanja prema stvarnim žrtvama genocida, ali i zbog opasnosti da ne upadnemo u "napast nedužnosti" o čemu je pisao francuski pisac Pascal Bruckner. On smatra da se ta napast ogleda u dva načina bijega od stvarnosti, u infantilnosti i viktimizaciji, što vode u nezrelost ili u samoproglašeno mučeništvo žrtve - koja vječito jadikuje i traži zadovoljštinu.

Brucknerovim riječima rečeno mi smo dobili rat, porazili tlačitelja, izbavili se iz položaja žrtve i sada moramo prihvatiti odgovornost slobode. Čini mi se da je general Gotovina svojim ratničkim instinktom upravo to prepoznao kada je pozvao na okretanje budućnosti. Naravno da pri tome ni na koji način ne želim umanjiti osobne i obiteljske žrtve i tragedije, govorim o odnosu nacije prema novijoj prošlosti. Osim toga, nerealni zahtjevi često onemogućavaju ostvarenje onih realnih.

Kako komentirate izjavu Petera Galbraitha da bi Franjo Tuđman, da je poživio, sigurno bio osuđen u Haagu?

- To je krajnje neozbiljna i nekorektna izjava koja pokazuje svu ideološku opterećenost gospodina Galbraitha koji nagađa "što bi bilo kada bi bilo". On izgleda nije shvatio da je Žalbeno vijeće Haškog tribunala odbacilo optužbu protiv predsjednika Tuđmana i njegovih "bliskih suradnika" za "udruženi zločinački pothvat". Ili je možda shvatio, pa pokušava hrvatskoj javnosti nametnuti nekakav alternativni oblik krivnje i odgovornosti pokojnog predsjednika Tuđmana. Galbraith očito spada među zagovornike teze o "udruženom zločinačkom pothvatu" koji nisu zadovoljni presudom. Ona je na neki način i njegov osobni poraz jer ga je, zajedno s njegovim istomišljenicima i suradnicima u Hrvatskoj, učinila nevjerodostojnim.

Koliko je po vama održiva teza o dogovorenom ratu da bi se podijelila Bosna i Hercegovina?

- Ta teza je tipičan primjer ratno-političke propagande. Koliko god je besmislena toliko je s druge strane i upotrebljiva jer je mnogima odgovarala i još uvijek odgovara. Priča o "podjeli BiH" nastala je u koordinaciji (pro)jugoslavenskih i nekih stranih političko-obavještajnih krugova, a pojavila se neposredno nakon razgovora između predsjednika Tuđmana i Miloševića, koji su zaprijetili jedinstvu Jugoslavije. Nakon toga je proširena u oporbenim hrvatskim te bosansko-hercegovačkim političkim i obavještajnim krugovima i to nakon što su uspostavljene linije obrane prema Srbima koji su osvojili veći dio Hrvatske i oko 70% teritorija Bosne i Hercegovine.

Priča je poslužila za slabljenje, odnosno političku diskvalifikaciju predsjednika RH Franje Tuđmana, a bila je i dio kampanje u predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 1992. godine. Poslužila je i za razbijanje hrvatsko-muslimanskog savezništva te pomaganje Miloševiću na način što su Tuđmana nastojali staviti u istu ravan s njim. To se svidjelo dijelu "međunarodne zajednice" koja je na taj način amnestirana zbog nečinjenja, nesnalaženja i bezuspješnog pokušaja spašavanja Jugoslavije.

Ta je teza odgovarala i bošnjačko-muslimanskim nacionalistima koji su je koristili da bi optužili Hrvate i Srbe, a sebe proglasili žrtvom zavjere i "dvostruke agresije". Nekima je ta teza poslužila kao opravdanje za gubitak teritorija ili za povlačenje s bojišnice. Oni su tvrdili i još uvijek tvrde da nisu poraženi niti su pobjegli, nego su "prodani" ili su "izdani".

Teza o "dogovorenom ratu" je omiljena mantra onima koji žele obezvrijediti hrvatsku borbu za neovisnost, a koristi i svima onima koji su pokušavali ili još uvijek pokušavaju upravljati (post)jugoslavenskom krizom i politički redefinirati prostor bivše države. Koliko je ta teza besmislena najbolje pokazuje svjedočenje jednog od njezinih zagovornika Stipe Mesića pred Haškim tribunalom u postupku protiv Slobodana Miloševića. Na Mesićevu tvrdnju da je s Tuđmanom "dijelio Bosnu" Milošević je rekao da to nije istina i tražio od njega da navede barem jedan dokaz. Mesić je na to rekao da je "poznato" kako je Milošević "vodio politiku Velike Srbije sa zapadnim granicama Virovitica, Karlovac, Karlobag". Postavlja se logičko pitanje; kako je moguće voditi takvu politiku i u isto vrijeme "dijeliti Bosnu"!? Zar ne bi čitava Bosna i Hercegovina zajedno s velikim dijelom Hrvatske ostali unutar tako određenih granica. Dakle teza je apsurdna pa je i neoboriva.

Može li oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču utjecati, dobro ili loše, na položaj Hrvata iz BiH (Prlić, Praljak, Petković i dr.) koji ondje tek čekaju presudu?

- O tome možemo samo nagađati, ali je teško bilo što prognozirati. Ako sudci koji budu donosili presudu postupe kao nizozemski sudac Alphons Orie i ne uvaže ništa od obrane optuženih, nego praktično prepišu optužnicu, onda se ne možemo nadati dobrom ishodu. Ali, ako postupe kao sudac Theodor Meron i unatoč medijskim i političkim pritiscima postupe po pravdi i po svojoj savjesti, onda ima nade za pravdu. Sudac Meron je presudu generalima Gotovini i Markaču temeljio na pravu i razumu te je pravnom formulacijom ustvrdio kako ih prema postavljenoj optužnici "ni jedno razumno Raspravno vijeće" nije moglo osuditi.

Malo gdje je jedna tehnička formulacija došla do punog izražaja kao u ovom slučaju. Ako se u predmet šestorice Hrvata iz BiH unese kriterij razuma, a ne ideologije i politike, onda zasigurno ni oni neće biti osuđeni za "udruženi zločinački pothvat". Naime, tko razuman može zaključiti da je osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosna u studenom 1991. bilo u funkciji "podjele BiH" kada su isti ljudi koji su osnovali HZHB već u siječnju 1992. u Skupštini BiH glasali za Odluku o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH, a krajem veljače iste godine organizirali provedbu tog referenduma. Sve ovisi o tome hoće li u Tribunalu prevladati pravo i razum ili ideologija i politički interesi.

Može li se također, unatoč oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima, Haški sud u konačnici ipak nazvati politikantskim?

- Kao što sam već rekao unutar Haškog tribunala vodi se borba između prava i razuma s jedne strane te ideologije, politike i raznih interesa s druge. Nekada prevladava jedno, a nekada drugo. Poseban problem je Haško tužiteljstvo koje se pokazalo jako ispolitiziranim.

Kako tumačite da Haag nije procesuirao niti jednog visokog oficira bivše JNA?

- To je jedna od posljedica politizacije Tužiteljstva koju sam upravo spomenuo. Određene političke snage koje je personificirala tužiteljica Carla Cel Ponte nisu htjele niti na simboličan način osuditi jugoslavenski vrh i JNA. Umjesto njih osudili su "nacionaliste" koji su "razbili" Jugoslaviju. To je svakako najveći promašaj Haškog tribunala, ali i onoga što zovemo "međunarodnom zajednicom". Zbog ideološke bolećivosti prema Jugoslaviji i političke kombinatorike u odnosu na "zemlje regije", "Jugosfere", "Zapadnog Balkana" i kako sve ne, propustili su kazniti one koji su pokrenuli spiralu nasilja i koji su najodgovorniji za sve žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji. Umjesto toga zanosili su se, a neki se još uvijek zanose jugoslavenskim mitom i idejom da je moguće tu državnu tvorevinu na neki način oživiti. Sjetimo se samo tzv "BHS jezika" koji je službeni jezik Tribunala ili tragikomičnih priča o tome da se zatvorenici u Den Haagu jako dobro slažu, iako su različitih nacionalnosti. Kao da je to nešto novo, pa Jugoslavija i jeste najbolje funkcionirala kada je najviše sličila zatvoru.

Gostujući nedavno na HTV-u optužili ste "nevladinu mafiju" za "nametanje lažne slike prošlosti". Na što ste i koga konkretno mislili?

- Kada sam upotrijebio termin "nevladina mafija" ili "NGO mafija" nisam rekao ništa posebno novo. U Europi se odavno raspravlja o funkciji i radu NGO sektora. Švedski antropolog Steven Sampson pisao je opširno i vrlo analitično na temu nevladinih organizacija "na Balkanu", posebno u BiH. Teme rasprava o NGO sektoru najčešće su: netransparentno financiranje, prisvajanje sredstava, elitizam, korištenje NGO kao političke platforme, obavještajnih i paraobavještajnih ekspozitura, ideologizacija, dodvoravanje donatorima, nametanje privatnih projekata, nedostatak kritičnog mišljenja i sl.

Na žalost u Hrvatskoj su neke teme još uvijek dogma, ali će nadam se to biti sve manje. Za početak bi svakako valjalo otvoriti javnu raspravu o doniranju i trošenju sredstava nevladinih organizacija, posebno onih koje Vlada izdašno financira. Zatim o kredibilitetu osoba koje se bave zaštitom ljudskih prava a do jučer su pripadali organizacijama koje su sustavno i nemilice kršili opća ljudska prava hrvatskih građana. To što je netko bio građansko lice u službi JNA ne kvalificira ga za zaštitnika građanskih prava niti znači da je iskreni zagovornik građanskog društva.

Za hrvatsko društvo bilo bi jako korisno vidjeti kakvu su sliku u javnosti o Domovinskom ratu, generalima, braniteljima, hrvatskoj državi i državnosti te uopće o nacionalnim vrijednostima stvarale vladine i nevladine organizacije, mediji i moćni pojedinci čija se moć temeljila na sredstvima iz proračuna, ali i obilnim donacijama javnosti nepoznatih donatora.

Kako ste kao povjesničar doživjeli poruku Ante Gotovine da se trebamo okrenuti budućnosti, a prošlost prepustiti "institucijama koje se bave time".

- General Ante Gotovina je čovjek koji je jedanaest godina bio izvan Hrvatske, od toga je više od sedam godina nevin proveo u zatvoru. Smijenjen je s funkcije u Oružanim snagama i prisilno umirovljen. Supruga mu je otpuštena iz Ministarstva obrane, a on je sotoniziran preko dijela politike i medija. Policija je upadala u urede njegovih odvjetnika. Privodili su i saslušavali njegove suborce tražeći "topničke dnevnike". Predsjednik Republike koji ga je smijenio i umirovio dva puta je izabran glasovima većine građana i dugo je nosio titulu najpopularnijeg političara u Hrvatskoj.

Oni koji su došli na vlast obećavajući mu zaštitu locirali su ga, identificirali, i uhitili. Nakon svega toga, mnogi sada očekuju da im Ante Gotovina, ne samo vrati samopoštovanje, nego i riješi probleme u društvu i državi. Najbolje i najvelikodušnije što je Gotovina mogao reći jeste da se okrenemo budućnosti i prihvatimo odgovornost slobode, a prošlost ostavimo "institucijama koje se bave time". Jer te institucije jako dobro podnose prošlost, kakva god ona bila.

Intervju napravio: M. Marušić

Izvor: portal hrsvijet.net